Baština, mi i svijet 10.lipnja 2018.

Baština, mi i svijet 10.lipnja 2018. Baština, mi i svijet 10.lipnja 2018.
Miljokaz na početku Jozefinske ceste, Karlovac Miljokaz na početku Jozefinske ceste, Karlovac
Detalj miljokaza u Karlovcu Detalj miljokaza u Karlovcu
Struppijeva i Knežićeva cesta Struppijeva i Knežićeva cesta
Feldmaršal barun Josip Filip Vukasović (1755.-1809.) Feldmaršal barun Josip Filip Vukasović (1755.-1809.)
Dvokatni most preko Tounjčice, Tounj Dvokatni most preko Tounjčice, Tounj
Modruš s gradom Tržanom 1673. Modruš s gradom Tržanom 1673.
Grad Tržan Grad Tržan
Grad Tržan Grad Tržan
Fontana Rožić podno Modruša Fontana Rožić podno Modruša
Grad Sokolac u Brinju Grad Sokolac u Brinju
Grad Sokolac poslije restauracije Grad Sokolac poslije restauracije
Kapela sv. Trojstva na Sokolcu Kapela sv. Trojstva na Sokolcu
Izložba na ulazu u Sokolac Izložba na ulazu u Sokolac
Interijer kapele sv. Trojstva Interijer kapele sv. Trojstva
Svod kapele sv. Trojstva Svod kapele sv. Trojstva
Pogled na apsidu kapele sv. Tojstva Pogled na apsidu kapele sv. Tojstva
Majorija, kapela sv. Mihovila Majorija, kapela sv. Mihovila
Majorija, Carsko vrilo Majorija, Carsko vrilo
Detalj natpisa na Carskom vrilu Detalj natpisa na Carskom vrilu
Majorija, grobnica majora Josipa Kajetana Knežića (1786.-1848.) Majorija, grobnica majora Josipa Kajetana Knežića (1786.-1848.)
Pogled s Vratnika Pogled s Vratnika
Senj s Vratnika Senj s Vratnika
Grad Senj Grad Senj
Velika vrata u Senju, kraj Jozefine Velika vrata u Senju, kraj Jozefine
Tvrđava Nehaj Tvrđava Nehaj
Ugaona kula Nehaja Ugaona kula Nehaja
Vrhovni kapetan Hrvatske i Slavonske krajine Ivan Lenković († 1569.), graditelj Nehaja i vođa uskoka Vrhovni kapetan Hrvatske i Slavonske krajine Ivan Lenković († 1569.), graditelj Nehaja i vođa uskoka
Muzejski postav u tvrđavi Nehaj Muzejski postav u tvrđavi Nehaj
Petar Trinajstić, Grbovi knezova Krčkih i Frankopana (1988.) Petar Trinajstić, Grbovi knezova Krčkih i Frankopana (1988.)

Predstavljamo hrvatski put kulture: Frankopanski put, kako ga je zamislio konzervator i povjesničar umjetnosti Drago Miletić, koji je najveći dio svojeg znanstveno-istraživačkog, publicističkog i konzervatorskog rada posvetio srednjovjekovnim plemićkim gradovima kontinentalne Hrvatske...

...godinama upozoravao na njihovo dramatično stanje i pozivao na njihovu obnovu i prezentaciju. 

Njegov Frankopanski put obuhvaća veliku povijesnu, kulturnu i prostornu cjelinu od Karlovca do Senja, obilježenu jedinstvenom i raznolikom graditeljskom baštinom knezova Frankopana, većim dijelom iz srednjeg vijeka i početka novoga. Frankopanski put za sada nema oficijelni status kao što ga imaju europski putovi kulture, ali pojedini njegovi dijelovi ušli su u ponudu agencija koje se bave kulturnim turizmom.

Kada se razmatra pitanje zaštite i prezentacije plemićkih gradova kontinentalnog dijela Hrvatske te njihovog uključivanja u život regija, nameću se dva kapitalna programa. Jedan je vezan uz knezove Zrinske i Banovinu, drugi uz Frankopane, Gacku i Plaščansko-ogulinsku udolinu.

U srednjem vijeku Banovina je imala je izuzetnu važnost. U međurječju donjih tokova rijeke Kupe (na sjeveru) i rijeke Une (na jugu), Posavine (na istoku) i Korduna (na zapadu) prostire se velik broj spomenika kulture najviše kategorije. Najprije: sisački Stari grad, iako geografski ne pripada Banovini, ali je na njezinu rubu; zatim, na drugom kraju, kostajnički Stari grad, a između njih, a prije svih, srednjovjekovni plemićki gradovi Zrin i Pedalj te srednjovjekovni kašteli Zrinskih – Gvozdansko i Prevršac. Ondje su i protuturske biskupske utvrde Klinac-grad, Pecki, Čuntić, pa arheološki kompleks stare Hrastovice – da spomenemo samo one koji se ističu očuvanošću i dominiraju u prostoru.

Priključi li im se niz važnih sakralnih spomenika, kao što je kompleks cistercitske opatije u Topuskom i templarska ranogotička crkva u Gori, pa franjevačka kasnogotička crkva sv. Marije Magdalene u Zrinu – a uz njih i ostali spomenici ranijeg i kasnijeg doba na Banovini, pokazat će se, da na tom razmjerno malom području postoji visoka koncentracija spomenika, kakva gotovo i ne postoji na kojem području kontinentalne Hrvatske. Kao nigdje drugdje, tu se može ispričati srednjovjekovna povijest Hrvatske, najčvršće vezana uz rodove Babonića i Zrinskih, pa povijest stoljetne borbe protiv Turaka, objasniti funkcioniranje Vojne Krajine i doprinos općem napretku koji je donijela francuska vlast u kratkom razdoblju postojanja Ilirskih provincija.

Drugi program povezan je uz prostor od Senja do Ogulina i knezove Frankopane. Sa sjeverne strane Male Kapele nalazi se lijepa ogulinsko-plaščanska udolina s Bjelolasicom, Bijelim i Samarskim stijenama, s Klekom i jezerom Sabljak, a s južne strane Male Kapele dolina najpitomije hrvatske rijeke Gacke, sa njezinim izvorima i ponorima, vodenicama i u svijetu poznatim pastrvama. Velebit sa svojim Nacionalnim parkom i samo nešto dalje Plitvička jezera tvore prostor iznimne prirodne raznolikosti i rijetke privlačnosti. No osim ljepotā taj krajolik obilježavaju i markantni srednjovjekovni i novovjekovni spomenici. Budući da se državina slavnog hrvatskog plemićkog roda knezova Krčkih, nakon 1430. godine prozvanih Frankopanima, prostirala upravo ondje, ti su spomenici kulture najuže povezani s njima: kaštel u Ogulinu, oštarijska crkva, plemićki grad Tržan s trgovištem Modrušem, pavlinska crkva i samostan sv. Nikole na Gvozdu, plemićki grad Sokolac u Brinju i na kraju Senj.

Gotovo sve njih povezuje Jozefinska  cesta, jedinstven primjer cestogradnje 18. i prve polovine 19. stoljeća, od koje je sačuvana trasa ceste, ali i svi najvažniji dijelovi njezine opreme – mostovi, uređena vrela, bunari, sunčani satovi uz cestu, brojni posvetni natpisi i slično. Dakle, sve ono što je Jozefinu činilo tada najsuvremenijom prometnicom, koja je putnicima nekoć omogućavala siguran i udoban put od Karlovca do Senja.

Pojedini dijelovi ceste sadrže tri sloja izgradnje. Prvi sloj povezan je s inženjerskim potpukovnikom Vinkom Struppijem, koji je na nalog cara Josipa II. od 1775. do 1779. godine sagradio cestu od Karlovca do Senja u duljini 100 kilometara. Prosječna širina ceste bila je 5 metara, a na zavojima čak 6 do 7 metara, s kamenim rubnjacima i kolobranima na svim opasnijim mjestima. Drugi sloj povezan je s barunom Josipom Filipom Vukasovićem, istaknutim vojskovođom i podmaršalom, koji je korigirao trasu i produljio cestu. Razlog je bio nagib od 30 stupnjeva, koji teretni kolni promet teško svladava. Trasu je u Senjskoj Dragi produljio za dva kilometra i tako smanjio nagib na podnošljivijih 12 do 20 stupnjeva. No nakon izgradnje Lujzijanske ceste od Karlovca do Rijeke 1811. godine, koju je također gradio barun Vukasović, počeo se smanjivati promet Jozefinskom cestom i Senjskom lukom, pa je Dvorsko ratno vijeće odlučilo modernizirati Jozefinu i povjerilo to umirovljenom majoru, Petrinjcu, Josipu Kajetanu Knežiću, uz kojeg je povezan treći povijesni sloj. Knežić se kao graditelj već bio potvrdio gradnjom takozvane Majstorske ceste od Svetog Roka preko sedla Prag, Kraljičinih vrata i prijevoja Mali Halan do Obrovca.

U prijedlogu modernizacije Jozefine Knežić je uglavnom zadržao Struppijevu nizinsku trasu između Karlovca i Josipdola u duljini od 48 kilometara, a potom se cesta nastavljala uglavnom novom trasom, dugom 67 kilometra. Prijelaz preko Male Kapele Knežić spušta s 1011 metara na znatno nižih 888 metara nad morem, čime je produljio Struppijevu cestu za 15 kilometra i omogućio da nagibi ceste nigdje nisu prelazili prihvatljivih 5 do 6 stupnjeva.

Sadržaji Frankopanskog graditeljskog naslijeđa i stare Jozefinske ceste tvore cjelinu, koja bi se kao jedan od najvrednijih programa kontinentalne Hrvatske mogla uključiti u ponudu kulturnog turizma zemlje. Zajednički naziv glasio bi: Frankopanski put, što povijesno opravdano: bio je to pravac širenja knezova Krčkih s Krka, preko Senja i dalje, dublje u kontinent.

Frankopanski put započinje već u Karlovcu. Ondje početak Jozefinske ceste obilježava obelisk s natpisom JOSEPHINAE PRINCIPUM. Dalje na putu prema Senju, u Generalskom Stolu naići ćemo na sunčani sat; u Tounjskom Potoku na vrelo Božidar, posvećeno austrijskom caru Ferdinandu II. Nakon malog odmorišta uz vrelo ubrzo se dolazi do iznimnog graditeljskog ostvarenja – mosta preko rijeke Tounjčice. Otkako je sagrađen, a posebno nakon Knežićeve nadogradnje, most je ushićivao sve koji su putovali Jozefinom. Završetak gradnje mosta Struppi (Štrupi) i Knežić označili su natpisima na sredini mosta, a da bi naglasili njihovu važnost, natpise su uokvirili skulpturama Trofeja.

Dalje, prema prijevoju Razvale na Maloj Kapeli, podno povijesnog Modruša, razdvajaju se Knežićeva i Struppijeva trasa. Struppijeva trasa je prelaskom Male Kapele znatno viša, a prolazila je pokraj pavlinske crkve i samostana svetog Nikole, nekada prostranog sklopa iz druge polovine 14. stoljeća. Ta trasa puta još uvijek je dobro uočljiva i zanimljiva. Uz znakove minera, uklesane u živu stijenu, očuvao se jedinstven natpis, uklesan u uski, vijugavi hrbat žive stijene na tlu, u šumi kraj ceste. Na tom se mjestu pokliznuo konj cara Josipa II. u proljeće 1775. godine i pao zajedno sa carom. I upravo pod dojmom tog tegobnog putovanja od Karlovca u Senj, car je naredio potpukovniku Vinku Struppiju da odmah započne graditi cestu.

Prijeđe li se Mala Kapela Knežićevom trasom Jozefine, podno povijesnog Modruša dolazi se do prostranog odmorišta uz klasicističku Fontanu Rožić. To jedinstveno vrelo, podignuto na najprostranijem odmorištu ceste, služi već 175 godina putnicima i zaprežnoj stoci da se okrijepe izvorskom vodom. Cestom se dalje nastavlja oštrim serpentinama i nakon nekoliko kilometara stiže na prijevoj Razvale, na 884 metara nadmorske visine. Na tom je mjestu 8. listopada 1845. održano narodno slavlje kad je graditelju Kajetanu Knežiću uručena povelja i Leopoldov viteški red za zasluge stečene modernizacijom ceste. Spuštajući se niz Malu Kapelu prolazi se kraj bunara s kamenim grlom, koji se izdiže na povišenom mjestu s desne strane ceste. Podignut je na početku 20. stoljeća i svjedok je zanimljive epizode o razvoju prometa u Hrvatskoj. Naime, pošto je sagrađena najprije željeznička pruga od Zagreba do Rijeke, u etapama se gradila pruga Karlovac-Split. Kad je u promet puštena dionica od Gospića prema Gračacu, kojom je Lika spojena sa Splitom, najbrža veza između Zagreba i Like bila je vlakom do Ogulina i dalje diližansom do Gospića. Stoga je 1892. otvorena redovna linija diližansom između Ogulina i Gospića, a konji i putnici tu su se krijepili vodom prije prelaska Male Kapele. O tome i danas svjedoče duboke užljebljine, nastale povlačenjem užeta s kablićima za vodu.

Da bi svladao depresiju u Jezeranama, Knežić je sagradio 150 metara dugački nasip i most, na što je još do nedavno podsjećala ploča s natpisom. Još je u funkciji Struppijev kameni most položen preko dva luka u Brinju, na čijoj je sredini, u parapetu, ugrađen sunčani sat, jednak onome u Generalskom stolu. Cesta se nastavlja preko Prokika do Žute Lokve, gdje se desno oštro okreće prema Vratniku i potom brojnim serpentinama spušta prema Senju. Na trećini puta, dolazi do mjesta Majorija. Dok se gradila cesta, ondje je, u pustoši, major Knežić uredio svoj štab: najprije zato što je tu postojao stalni izvor vode i drugo, zato što je dionica Vratnik - Senj bila je građevinski najteža. Na izvoru je u čast caru podigao fontanu u oblicima klasicizma, a iznad nje sagradio također klasicističku kapelu posvećenu svetom Mihovilu. U živoj stijeni iza te kapele dao je za sebe isklesati grobnicu, u kojoj je i sahranjen.

Nakon niza serpentina dolazi se do impresivnih klasicističkih Velikih vrata u Senju, nalik slavoluku, koja nakon 115 kilometara označavaju završetak Jozefinske ceste. Slično obelisku na početku ceste u Karlovcu, i ovdje je iznad vrata medaljon u kojem je uklesano: JOSEPHINAE FINIS. S lijeve strane u njemačkim su miljama uklesane udaljenosti od Senja preko Karlovca i Zagreba do Beča.

Na mjestima gdje je suvremena cesta presjekla brojne manje serpentine sačuvani su izvorni dijelovi Knežićeve makadamske ceste. Dobro se razabire visoka kvaliteta kolnika, stabiliziranog masivnim kamenim rubnjacima. Sama je cesta osigurana kamenim podzidima u suhozidu, kretanje kola kamenim masivnim kolobranima, a oborinska voda regulirana je propustima svođenim eliptičnim svodovima ili premoštenim kamenim pločama.

 

SPOMENICI

Jozefinska cesta nije sama po sebi vrhunski spomenik kulture, nego je i poveznica niza mnogih važnih spomenika, počev od Karlovačke zvijezde sve do grada Senja. Na putu od Karlovca, duž vijugave Mrežnice, bogate slapovima, dolazi se do Josipdola, a svega nekoliko kilometara dalje u Oštarije, hodočasničko mjesto s tradicijom još iz srednjega vijeka. Tu je Stjepan II. Frankopan 1450. sagradio veliku trobrodnu gotičku crkvu posvećenu Blaženoj Djevici Mariji, kakve su bile samo još župna crkva svetog Marka na Gornjem gradu u Zagrebu i zagrebačka katedrala, te iločka crkva, sačuvana samo u arheološkom sloju. I to govori o snazi njezinih graditelja i kolatora. Nekoliko kilometara dalje stiže se u Ogulin, gdje su Frankopani iznad Đulinog ponora sagradili prostrani kaštel.

Nastavljajući Jozefinom od Josipdola, dolazi se nakon desetak kilometara do Modruša. Ruševine grada Tržana, što se uzdižu na vrhu brijega sa zapadne strane ceste, predstavljaju jedno od najvažnijih povijesnih mjesta u kontinentalnom dijelu Hrvatske.

Ondje je bilo sijelo moćnih knezova Krčkih, njihov prvi posjed u kontinentalnom dijelu Hrvatske; ondje su Dujam III. i Bartol VIII. ugostili kralja Karla Roberta kad se u srpnju 1333. uputio u Napulj preko Senja. Tu je kralj primio poslanstvo grada Splita na čelu s nadbiskupom Dominikom Pereanderom. U studenom 1412. u Modrušu je knez Nikola nekoliko dana ugostio kralja Žigmunda, koji je tom prigodom izdao povelje Trogiranima i knezu Nelipiću. No Modruš nije samo važan po plemićkom gradu Tržanu, sijelu Frankopana, nego i po svojem podgrađu, koje se rasprostrlo istočno podno brijega. O veličini i gospodarskoj snazi mjesta najrječitije govori broj crkava i kapela koje su u njemu sagrađene u srednjem vijeku. Stara župna crkva sv. Marka nakratko je bila katedrala svete Marije, zatim tu su bile crkva svetog Duha, svetog Antuna, svetog Ivana Krstitelja, svetog Trojstva te kapele svetog Stjepana, svetog Mihovila i svete Katarine.

Nakon prelaska Male Kapele Jozefina prolazi kroz Brinje. Već izdaleka s ceste u Brinjskoj se dolini uočavaju ostaci nekada moćne frankopanske ulazne kule i dvorska kapela svetoga Trojstva. Kula je jedinstvena ne samo na cijelom hrvatskom području, nego i u jugoistočnoj Europi, i to po oblikovanju njezinih pročelja. Zidana su pravilnim piljenim kvadrima od sedre, a raščlanjena lezenama, povezanima na vrhu dvostrukim slijepim lukovima. Najbliži uzor ne nalazi se ni u kojoj profanoj građevini, nego na pročeljima nedaleke romaničke katedrale u Senju.

Zanimanje je pobudila na samom početku razvoja naše povijesti umjetnosti. Ivan Kukuljević Sakcinski spominje je dva puta, a Gjuro Szabo smatra da je jedinstvena, ali je pogrešno svrstava među obrambene crkve. U prvom pregledu hrvatske umjetnosti Željko Jiroušek zaključuje da je „dvokatna kapela na brdu Sokolcu kod  Brinja jedna od najljepših i najosebujnijih“, ali je Ljubo Karaman u pregledu „Umjetnosti srednjega vijeka u Hrvatskoj i Slavoniji“ iz 1950. ne spominje, a ni Radovan Ivančević svom pregledu umjetnosti u Hrvatskoj iz 2000. godine. U posljednjem izdanju Hrvatske likovne enciklopedije, u prikazu gotike u Hrvatskoj, Igor Fisković tek napominje da se kao „izuzetak s početka 15. stoljeća ističe razvedenošću svodova asimetričnog prostora.“

U 14. stoljeću knezovi Krčki u Brinju već nedvojbeno imaju rezidenciju. No kapela sv. Trojstva sagrađena je pošto je vrh brijega već bio opasan obrambenim zidom, s južne strane sagrađen palás, a sa zapadne ulazna kula. Zato su bili primorani sagraditi kapelu na strmoj istočnoj padini brijega i prisloniti je obrambenom zidu s vanjske strane.

Kapelu su Krčki sagradili početkom 15. stoljeća, pošto se Nikola IV. oženio Dorotejom Gorjanski, čiji se obiteljski grb nalazi na dva mjesta u unutrašnjosti. Izvana kapela djeluje strogo i skromno, posve suprotno dojmu unutrašnjosti kapele. Uzdužna i poprečna os jednake su duljine, a jednake su visine sva tri prostora, razdvojena visokim, bogato profiliranim trijumfalnim lukovima. Naglašeno visoki prostor presvođuju svodovi razigranih ploha, a ravnomjerno ga osvjetljavaju po dvije visoke i vitke monofore i bifore. 

Kapela sv. Trojstva u Brinju nije samo najvažnije graditeljsko ostvarenje Frankopana, nego je i najznačajnija cjelovito očuvana kasnogotička sakralna građevina u kontinentalnoj Hrvatskoj. A posebno je važno, što je to remek-djelo zamišljeno i ostvareno u kratkom vremenskom razdoblju u cjelini. Gradnju treba povezati s graditeljima Parlerovog kruga iz Praga, koji su u kapeli ostvarili visoku umjetničku vrijednost. Konzervatorsko-restauratorski radovi na kapeli su dovršeni. Još u lipnju 2007. otvorena je u substrukciji kapele stalna izložba o Brinju i Frankopanima u Brinju. To je prvi put u kontinentalnoj Hrvatskoj, da posjetitelji neposredno na spomeniku kulture, unutar ruševina jednog plemićkog grada, dobiju sažetu, ali cjelovitu informaciju o spomeniku i području gdje se nalazi. Brinjska kapela bit će i prvi prezentirani spomenik frankopanske kulturne baštine.

Na kraju, Jozefinskom cestom i Frankopanskim putom dolazimo u Senj. Senj, nekada naša najprometnija luka, grad duge povijesti, zanimljive urbane strukture i jedinstvenih spomenika, nažalost je zapušten. Dovršetkom kraka autoputa od Rijeke do Žute Lokve povećala bi se prometna izolacija Senja, pa bi bilo nužno uputiti na vrijednu baštinu i spomenike grada. Na hrvatskoj jadranskoj obali jedino se u Senju susreće romaničko graditeljstvo, koje protivno tradiciji rabi opeku, a ne kamen. Ostaci glavnog pročelja romaničke katedrale, razvedenog trima nizovima slijepih arkada i jedinstvena gradska loža zidana opekama, koju tek treba obnoviti, upućuju na snagu grada u razdoblju kad su knezovi Krčki počeli širiti svoje posjede na kopno. Unutar gradskih zidina, pojačanih okruglim kulama, bogatu i dinamičnu prošlost grada predstavljaju brojni srednjovjekovni i novovjekovni arhitektonski detalji. Među njima velika gotička trifora kuće Daničić i renesansno Lavlje dvorište, pa mnoštvo uzidanih rimskih spolija, srednjovjekovnih i novovjekovnih glagoljskih natpisa i uklesanih godina.

Kaštel, jedno od najmarkantnijih senjskih zdanja, čije početke treba tražiti u doba kad su templari posjedovali Senj, a potom ga dograđuju knezovi Krčki i kralj Matijaš Korvin, nećemo prepoznati nakon radikalne pregradnje i dogradnje potkraj 19. stoljeća. No zato će svaki putnik, prilazeći Senju iz bilo kojeg od četiri pravca, već izdaleka ugledati iznimno dobro očuvan i odgovarajuće prezentiran novovjeki kaštel Nehaj.

Nehaj (Nehajgrad ili Kulu Nehaj) sagradio je 1558. kapetan i general vojske Vojne Krajine Ivan Lenković, kasnije vođa senjskih uskoka, zajedno sa senjskim kapetanom Herbartom Osmim Auerspergom Turjaškim da bdije nad sigurnošću Senja. Zbog gradnje tvrđave porušene su sve građevine izvan zidina Senja, među njima crkva i samostan Svetoga Jurja te templarski samostan svetog Jurja sa crkvom, a njihova je građa ugrađena u nju. Moćna tvrđava visoka je 18 metara, a široka 23 metra; zidovi od tesanih kamenih blokova debeli su od 2 do 3 metra. Sužavaju se prema vrhu i završavaju kruništem s pet ugaonih kula. Zidine sadrže oko stotinu puškarnica i 11 velikih topovskih otvora. U tvrđavu se ulazilo preko drvenog mosta i kroz uska dvostruka vrata. U prizemlju su bile prostorije za vojnike, spremište za oružje i ognjište, na prvom katu prostorije za časnike i zapovjednika; na drugome topovska baterija s 11 topova. Vrh je služio kao promatračnica, dok je danas vidikovac s kojeg puca pogled na Hrvatsko primorje i dio Istre, na otoke Krk, Rab, Cres i druge, na Velebit i Učku. Nehaj je bio sijelo uskoka koji su se borili najprije protiv Turaka, poslije protiv Venecije, sve dok nakon završetka rata između Austrije i Venecije 1612. nisu morali otići iz Senja. Dobro očuvan i uređen, Nehaj slovi kao simbol grada Senja. Njime ujedno i završavamo putovanje Frakopanskim putom.