Baština, mi i svijet 20.svibnja 2018.

Baština, mi i svijet 20.svibnja 2018. Baština, mi i svijet 20.svibnja 2018.
Topografska mapa Saint Kilde Topografska mapa Saint Kilde
Village Bay na otoku Hirti, otoci Dùn i Stac Levenish Village Bay na otoku Hirti, otoci Dùn i Stac Levenish
Suhozidne kružne strukture na otoku Hirti Suhozidne kružne strukture na otoku Hirti
Ulica u Village Bayu na Hirti Ulica u Village Bayu na Hirti
Restaurirane kamene kuće u Village Bayu Restaurirane kamene kuće u Village Bayu
Cleit, spremište, dijelom ukopano u padinu Cleit, spremište, dijelom ukopano u padinu
Spremište za perje na Hirti Spremište za perje na Hirti
Groblje na Hirti Groblje na Hirti
Žitelji Saint Kilde 1886. Žitelji Saint Kilde 1886.
Parlament Saint Kilde, 1886. Parlament Saint Kilde, 1886.
Žene Saint Kilde, 1878. Žene Saint Kilde, 1878.
„Poštanski čamac“ Saint Kilde „Poštanski čamac“ Saint Kilde
Pristajanje na Saint Kildi, 1900. Pristajanje na Saint Kildi, 1900.
Žitelji Saint Kilde čekaju evakuaciju Žitelji Saint Kilde čekaju evakuaciju
Bluna Bluna
Atlantski tupik Atlantski tupik
Autohtoni ovan na otoku Soayu Autohtoni ovan na otoku Soayu
Sivi tuljan Sivi tuljan
Village Bay danas Village Bay danas
Ulica u Village Bayu noću Ulica u Village Bayu noću
Turisti na Saint Kildi Turisti na Saint Kildi
Natjecanje kajaka u uvali Village Baya Natjecanje kajaka u uvali Village Baya
Mornarički top, usmjeren prema otoku Dùnu Mornarički top, usmjeren prema otoku Dùnu
Otok Soay Otok Soay
Otok Stac Levenish Otok Stac Levenish
Lady Rachel Grange (1679.-1745.), zatočenica na Saint Kildi Lady Rachel Grange (1679.-1745.), zatočenica na Saint Kildi
Sir Thomas Dyke Acland (1787.-1871.) Sir Thomas Dyke Acland (1787.-1871.)
Lord John Crichton Stuart, peti markiz od Butea (1907.-1956.) sa suprugom Lady Eileen Beatrice Forbes Lord John Crichton Stuart, peti markiz od Butea (1907.-1956.) sa suprugom Lady Eileen Beatrice Forbes

Saint Kilda

Fosilni kulturni krajolici su oni koji su napušteni i gdje je vrijeme stalo. Njihova zaštita kao kulturnih dobara znači da se muzealiziraju, podvrgavaju posebnom režimu i uglavnom namijenjuju kulturnom turizmu.

To za otočje Saint Kilda, koje među kulturnim spomenicima Ujedinjenog kraljevstva ima poseban status zbog svojih jedinstvenih kulturnih i prirodnih vrijednosti. Godine 1986. upisano je u Listu svjetske baštine UNESCO-a, a 2004. lokalitet je proširen na cijeli akvatorij.

Saint Kilda je grupa vulkanskih otoka u sjevernom Atlantiku, 64 kilometra zapadno od Vanjskih Hebrida. Glavni otok je HIRTA s najvišim liticama u Ujedinjenom kraljevstvu. Otočje je bilo naseljeno najmanje dvije tisuće godina, no stanovnika nikada nije bilo više od 180, a poslije 1851. bilo ih je oko stotinu. Godine 1930. uvjeti života toliko su se pogoršali, da je cijelo stanovništo bilo evakuirano. Danas na otočju boravi i živi samo vojska, a ljeti ga pohode znanstvenici, konzervatori i turisti.

Baštinu arhipelaga čine mnogobrojna arhitektonska svjedočanstva i mjesta iz prapovijesnog i povijesnog doba, dok najraniji zapisi o životu potječu iz kasnog srednjeg vijeka. Srednjovjekovno selo na Hirti napušteno je u 18 stoljeću i nanovo podignuto na drugom mjestu. Zbog utjecaja vjerskog fanatizma, bolesti što su ih donijeli kontakti s vanjskim svijetom i posljedica Prvog svjetskog rata, otočno stanovništvo evakuirano je 1930., kako je već spomenuto. Povijest Saint Kilde potaknula je niz interpretacija na svim umjetničkim poljima, od poezije i muzike do filma.  

O porijeklu imena postoji mnogo hipoteza. Nije poznat svetac imenom Kilda. Naziv Saint Kilda prvi se put javlja na nizozemskom atlasu karti iz 1666. Smatralo se da potječe od norveškog sunt kelda, što znači „slatka bunarska voda“ ili od tobvar childa tautološkog naziva, sastavljenog od škotsko-gaelskih i staronorveških riječi za bunar. Martin Martin, škotski pisac, koji je 1697. posjetio arhipelag i sljedeće godine objavio putopis „Kasno putovanje u Saint Kildu“, mislio je da je naziv povezanom s nekim Kilderom, koji je ovdje živio i po kojem je veliki bunar nazvan toubir-kilda. Možda su žitelji u svojem dijalektu gaelski naziv Hirda za glavni otok izgovarali kao Hilta ili čak Kilda. Postoji i hipoteza da potječe od naziva culdeer za monahe pustinjake, koji su možda donijeli kršćanstvo na otočje.

Neki istraživači smatraju da je riječ o kartografskim greškama, koje počinju navodom staroislandskog skildir, što znači štitovi, a javlja se kao skildar u atlasu iz 1583. No na ranijem atlasu iz 1592. javlja se bez slova r i s točkom iza S. To S s točkom počelo se tumačiti kao kraticu za atribut sveti, odnosno za sveca, i rabi se više stoljeća. Naziv Hirta, znatno starije od Saint Kilda, upućuje pak na zapad na irskom, na tamu ili smrt na keltskom ili na zemlju zapada na škotsko-gaelskom. U islandskoj sagi koja opisuje plovidbu do Irske u 13. stoljeću spominje se otok Hirtir, što se pak povezuje s norveškim nazivom za jelena. Svećenik Neil Mackenzie, koji je od 1829 do 1844 živio ondje, mislio je da bi naziv mogao potjecati od gaelskog I-Ard, što znači visoki otok ili pak od norveškog Hirt, što znači pastir.  O porijeklu imena raspravlja se do danas.

Otoci se sastoje od tercijarnih formacije od granita i gabra, a samo otočje ostatak je odavno ugašenog vulkana, koji se s morskog dna uzdizao četrdesetak metara iznad razine mora. Najveći otok Hirta obuhvaća površinu od 670 hektara, Soay, to jest „Pastirski otok“ 99, a Boreray, to jest „Utvrđeni otok“ 77 hektara, dok su drugi niži i manji. Najviša točka je Conachair na Hirti, visok 430 metara, u selu; njegova sjeverna strana je visoka hridina koja se strmo obrušava u more. U moderno doba jedino naselja bio je Village Bay, škotsko-gaelski Loch Hiort na Hirti, no postoje tragovi i drugih naselja.

Klima je oceanska s mnogo padalina i vlage; temperatura zraka u siječnju iznosi oko 6 stupnjeva Celzija, ljeti do 12 stupnjeva. Glavni vjetrovi, katkad olujni zimi, dolaze s juga ili jugozapada; brzina vjetra je uglavnom oko 13 kilometara na sat, kod pijavica do 185 i više, a na pučini do 209 kilometara na sat. Razlika između plime i oseke iznosi do tri metra, ali more se podiže i do pet metara, što cijele godine otežava ili priječi pristajanje lađa. No položaj u oceanu štiti arhipelag od snijega, tako da ga godišnje ima oko dvanaest dana. Saint Kilda je stanište mnogih morskih ptica; kolonija bluna (30.000 parova), sjeverne kačurke (36.000 parova), atlantskog tupika, burnjaka (67.000 parova) i velikog pomornika.

Endemske su dvije životinjske vrste: palčić, vrapčarka iz porodice troglodytae i poljski miš, koji je nestao s ljudima – kao i sivi tuljan. Na otoku Soay i Hirti danas u divljem stanju živi rijetka vrsta domaće ovce, vjerojatno najstarije u Europi, koju su držali stanovnici sve do evakuacije. Hrane se trputcem, slatkim travama, bokvicom, primorskim karanfilom. Na otoku Boraray održala se divlja ovca, najugroženija među britanskim vrstama. Izoliranost otočja kriva je za slabu bioraznolikost. Tako ondje ima samo 58 vrsta leptira, za razliku od Vanjskih Hebrida gdje ih ima 367. Biljke su izložene slanoj pjeni i snažnim vjetrovima, a tlo od treseta je kiselo. Na otočju nema drveća, ali ima više od 130 vrsta cvijeća, 162 vrste gljiva i 160 vrsta mahovine. U moru rastu alge, stanište mnogih beskralježaca. Na žalu Village Baya  živi samo račić, jednakonožac.

Izolacija je obilježila život na Saint Kildi. Kad je Martin Martin potkraj 17. stoljeća stigao onamo, drakari, čamci nalik vikinškima, jedini su omogućavali odlazak, ali ne i ujesen i zimi. Valovi, visoki do 12 metara cijele se godine obrušavaju na Village Bay, a skliske stijene opasne su za pristajanje i za mirnih dana. Sve do kasnog 19 stoljeća s ostatkom svijeta moglo se komunicirati samo signalnom vatrom na Conachairu, najvišem vrhu, u nadi da će ga vidjeti lađe u prolazu, a postojao je i takozvani poštanski čamac: izdubljeni komad drva, pričvršćen na riblji mjehur ili ovčju kožu, u koju se stavljala boca, a u nju vijesti. Za sjeverozapadna vjetra dvije trećine vijesti prispjelo bi na zapadnu obalu Škotske ili Norveške.

Otočani su držali ovce i nešto goveda, gajili ječam i krumpire, te proizvodili ovčji sir. No ribolovom se nisu mogli baviti zbog visokih valova i nepredvidiva vremena. Zalihe hrane sastojale su se uglavnom od ptica, bluna i kačurki. Tražili su ptičja jaja i lovili mlade ptice koje su jeli svježe, ali i usoljene. No najvažniji dio života bio je dnevni parlament. Održavao se svakoga jutra, na seoskoj ulici, u kojem su odrasli muškarci dogovarali dnevne aktivnosti. Nije bilo predsjednika, a svi su imali pravo govoriti. Unatoč razlikama u mišljenjima nikada nije došlo do podjela zajednice. Martin je zabilježio, da stanovnici otočja unatoč ograničenjima izolacije „žive sretnije od većine čovječanstva i gotovo su jedini ljudi na svijetu koji uživaju u slasti prave slobode“. Ni jedan stanovnik Saint Kilde nije sudjelovao ni u kakvom ratu, ni počinio ozbiljniji zločin.

Prvi zapisi o Saint Kildi potječu iz 1202., od islandskog svećenika koji je tražio zaštitu na „otocima zvanim Hirtir“. Nordijska imena mjesta upućuju na dugotrajnu prisutnost vikinga, ali o njoj nema vidljivih tragova. Otoci su bili pripadali povijesnom području škotskog klana MacLeoda od Harrisa, čiji je stjuart (nadzornik) bio odgovoran za utjerivanje naturalnog poreza. Prvi opširniji izvještaj o otocima potječe iz 1549 godine, u kojem glasi da su „otočani jednostavni siromašni ljudi, jedva upućeni u religiju, ali  M'Cloyd, njegov stjuart ili tko već bio, jedanput na godinu, ljeti, dolazi lađom, s kapelanom, da krsti djecu“. No unatoč kapelanu religija domorodaca bila je mješavina druidizma i kršćanstva. Još 1764. spominju se pet druidskih oltara i velik krug, sastavljen od kamenih monolita, okomito usađenih u tlo. Promjenu donosi velečasni John MacDonald, zvan „apostolom Sjevera“, koji na otok stiže 1822.

Žustro se uhvatio svoje misije i u prvih jedanaest dana održao trinaest dugih propovijedi. Redovito se vraćao i sabirao za domorodce novac, iako ga je smetalo njihovo nepoznavanje religije. Oni su ga oduševljeno prihvatili i plakali za njim kad nakon osam godina napustio Saint Kildu. Njegov nasljednik velečasni Neil Mackenzi znatno je poboljšao životne prilike; reorganizirao je otočku poljoprivredu, sudjelovao u podizanju novog sela, župnog dvora i nove crkve. Sa suprugom je osnovao školu u kojoj se učilo pisati, čitati i računati, a u ljetnoj školi vjeronauk. Saint Kildu je napustio 1844. No dolaskom velečasnog Johna Mackaya, pripadnika slobodne crkve, dolazi do promjene. Mackay je zahtijevao strogo pridržavanje religijskih propisa, održavao nedjeljom u pravilu tri mise u trajanju od dva do tri sata, zahtijevao da svi prisustvuju i prijetio kaznama. Vjerske obveze narušile su radnu svakidašnjicu.

Još u 18. stoljeću brodovi su donijeli koleru i boginje, pa je došlo do pomora. Do 1758. broj otočana sveden je na 88 osoba, da bi do kraja stoljeća porastao do stotine, što se održalo sve do 1851. kad ih se 39-ero  iselilo u Australiju. Tetanus je je pak bio uzrok visoke smrtnosti novorođenčadi: tako je 1860-ih od 29-tero dojenčadi umrlo dvadesetero. To se popravilo uvođenjem higijenskih mjera pri porođaju. I turizam je u 19. stoljeću naudio životu na Saint Kildi. Otočani su doduše nešto zarađivali prodajom tvida i ptičjih jaja, ali su izgubili samopoštovanje, zato što su ih turisti gledali kao egzotične urođenike. Na prijelazu stoljeća obnovljena je školska obuka, a 1906. crkvi je dograđena učionica.

Sva djeca su otada učila gaelski i engleski. Početkom Prvog svjetskog rata na Saint Kildi je podignuta signalna postaja i prvi put u povijesti uspostavljena dnevna veza s Velikom Britanijom. U svibnju 1918. njemačka podmornica bombardirala je Village Bay, razoreni su župni dvor, crkva i skladište, ali nije bilo ljudskih žrtava. Promjene, započete u 20. i prethodnom stoljeću, potaknute turizmom i prisutnošću vojske, otuđile su otočane od tradicije i života predaka. Poslije Prvog svjetskog rata većina mladića napustila je otok, a broj žitelja sveo se od 73 na 37 osoba. Godine 1930 sami otočani podnijeli su molbu za evakuaciju i u kolovozu su premješteni na škotsko kopno. Sljedeće, 1931 godine, otok je od klana MacLeod kupio Lord John Crichton-Stuart, peti markiz od Buta, industrijalac, filantrop i mecena, koji je slovio kao najbogatiji čovjek na svijetu, i na otoku sljedećih trideset godina nije bilo promjene.

U Drugom svjetskom ratu na otok su pala tri aviona i prouzročila nešto šteta. Godine 1955. Saint Kilda je uključen u raketnu bazu Benbecula na Vanjskim Hebridima, a od 1957 ondje se nastanjuje vojska i podižu različita vojna postrojenja i odašiljači. Nakon smrti markiza Crichton-Stuart 1956., Saint Kilda je oporučno pripao Nacionalnom trustu za Škotsku, a 1957 počinje dugotrajna obnova sela. Zbog prirodnih i kulturnih osobitosti otok je, kao prvi škotski spomenik, 1986. upisan u Listu svjetske baštine UNESCO-a, a 2004. lokalitet je proširen na cijeli akvatorij. Obuhvaća više od 24 tisuće hektara.

Najstarije strukture na Saint Kildi su najzagonetnije: to su kameni krugovi u obliku čizme, koji se nalaze samo ondje. Prema istraživanjima potječu iz 1850. godine prije nove ere. Ima ih posvuda, a ne zna se čemu su služile. U Glaenn Moru, nedaleko od Village Baya, nalazi se dvadeset „rogatih“ struktura: uglavnom razorene građevine s velikim dvorištem, najmanje dvjema ćelijama i predvorjem, koje zatvaraju dva zida u obliku rogova. I njihova je svrha nepoznata. Ondje se nalazi i takozvana „kuća Amazonke“, mitske ratnice s potonulog otoka između Saint Kilde i Vanjskih Hebrida, o kojoj pripovijeda Martin. Njezino predvorje nalik je „rogatim“ strukturama u okolici, no Martinova Amazonka i svrha strukture nije arheološka činjenica, nego pripada mitu.

Više se zna o posve jedinstvenim kamenim spremištima, naziva cleit, kojih na Hirti ima 1.260. a na drugim otocima 170. Niske suhozidne kupolaste strukture pokrivene su tresetom i imaju razmjerno širok otvor, što omogućava provjetravanje, ali štiti od kiše. Služile su pohrani treseta, mreža, žita, konzerviranog mesa i jaja, gnojiva i slame, a zimi kao skonište za ovce. Ne zna se kada su nastale, ali izvjesno je, da su uporabi bile od prapovijesti do evakuacije 1930.

Pokraj Tobar Childe, svetog vrela, bilo je srednjovjekovno selo, 350 metara udaljeno od mora, u podnožju Conachaira. Najstariji je podzemni prolaz s dvije male dogradnje, zvane „kućom vila“, koje potječu iz razdoblja od 500. godine prije nove ere do 300. nove ere. Otočani vjeruju da je to bila kuća ili zaklon, a prema najnovijim teorijama posrijedi je ledenica. Postoji i mnogo ruševnih poljskih zidova i ostaci srednjovjekovne kuće s dogradnjom nalik košnici. U blizini je pravokutna struktura bez krova, zvana  „kućom bika“, u kojoj su se zimi držali bikovi. Dva vrela opskrbljivala su selo Tobar Childa, koje je bilo okruženo suhozidom, koji je ovcama i govedima priječio prilaz obrađenim površinama unutar sela. Ukupno je sadržavalo 25 do 30 kuća. Većinom su to „crne kuće“, tipične za Hebride, od grubog kamena, pokrivene tresetom ili slamom. Starije, u obliku košnice, više su nalik zemljanim humcima nego kućama.  

Na Hirti se nalazi ruševina „kuće lady Grange“, koja je 25 godina bila udana za lorda Jamesa Erskina od Grangea, simpatizera jakobita, koji su na prijestolje željeli dovesti dinastiju Stuart. Suprug ju je zbog sumnje da je znala za njegove urotničke planove najprije zatočio u Edinburghu, potom ju je odanle dao odvesti na udaljeni otok u sklopu Vanjskih Hebrida i proširio vijest o njezinoj smrti. No lady Rachel bila je od 1734. do 1742. zatočena na Hirti, koju je opisala kao „odvratan, ružan, smrdljiv, jadan otok“. Ondje je u velikom cleitu i umrla.

Pošto je srednjovjekovno selo napušteno 1834., planirano je novo naselje između Tobar Childe i mora. To je bio rezultat posjeta Sir Thomasa Dykea Eklanda, člana Donjeg doma iz Devona. Zgrožen primitivnim uvjetima, odlučio je financirati izgradnju novog sela s trideset „crnih kuća“. Te kuće imale su debele zidove od kamena i krovove od treseta, samo mali prozor i otvor za odvod dima ognjišta, koje je bilo u sredini prostorije, čija je unutrašnjost bila crna od čađi.  Zimi je u polovici kuće bila stoka. U listopadu 1860 teška oluja oštetila je kuće; one su potom popravljene toliko da mogu poslužiti kao staje. No među „crnim kućama“ podignuto je 16 modernih kuća s krovom od cinka i kuća upravitelja. U to vrijeme nastojalo se miniranjem litica poboljšati uvjete pristaništa, uređenog 1877, koje je dvije godine kasnije odnijela oluja. Novo pristanište podignuto je tek 1902.

Na Hirti su postojale tri crkve. Slamom pokrivena Kristova crkva na groblju u središtu sela bila je najveća, ali ipak nije mogla primiti cijelo stanovništvo, pa su se vjernici za vrijeme mise okupljali u dvorištu. Crkva svetog Brendana bila je na udaljenosti od kilometra na padinama brijega, a svetog Kolumbana na zapadnom kraju seoske ceste. Od njih nije sačuvano ništa. Na istočnom kraju sela sagrađeni su 1830 nova crkva i novi župni dvor, a 1860 kuća upravitelja. Na Hirti je postojala i tvrđava, Dun, od koje je ostao ruševni zid. Na otoku Soayu očuvana je primitivna koliba, takozvana „Duganova kuća“.

To je tek umjetna rupa ispod golemog kamena s dva jednostavna zida sa strana. Prema predaji na Saint Kildu su došla dvojica braće, da kradu ovce. Dugan je protjeran na Soay, gdje je umro, a drugi je poslan na Stac an Armin, otok-hridinu, gdje mu je život bio tako nepodnošljiv, da se bacio u more. I na Borerayu postoji više cleita, koji su u doba lova na ptice služili kao zaklon. Postoje i ruševine kuće upravitelja, nalik „kući Amazonke“, no nešto veće. Šest u stijenu urezanih komora izgradio je prema predaji izgradio „pečinski čovjek“, koji je poveo pobunu protiv upravitelja vlasnika otoka. Možda su se oslanjaju na tip kružnih kuća s radijalno postavljenim nišama iz škotskog ledenog doba.  

Povijest i baština Saint Kilde bili su, kako je već natuknuto, inspiracijom za različite umjetnike i njihova djela. Već 1928. snimljen je nijemi film „Najosamljeniji britanski otok“, a 1937., poslije evakuacije, film „Na rubu svijeta“, koji međutim nije snimljen na Saint Kildi, nego na Šetlendskom otočju. Spisateljica Dorothy Dunnet napisala je novelu „Pokušaj uspona“, koja se zbiva na Saint Kildi, a 1973. uvrštena je u antologiju „Škotskih kratkih priča“. Škotski režiser Bill Bryden snimio je 1982. film o posljednjim danima prije evakuacije. Fiktivni otok Laerg u romanu „Bijesni Atlantik“ Hammonda Innesa iz 1962 inspiriran je Saint Kildom. Škotski folk-rok bend Runrig snimio je pjesmu „Na kraju svijeta“, u kojoj se govori o izoliranom životu otočana. U anketi Radio Timea Saint Kilda je 2005. izabrana kao deveto po redu prirodno čudo britanskih otoka. Operu „Saint Kilda: europska opera“ o povijesti otoka, na gaelskom jeziku, finacirala je 2007. škotska vlada, a praizvedena prigodom svečanosti solsticija na šest mjesta, u Belgiji, Njemačkoj, Francuskoj, Austriji i Škotskoj. Godine 2008., također na solsticij, emitirana je trodijelna dokumentarna serija o Saint Kildi.

U „Baladi o Saint Kildi“ njemačka pjevačica Juliana Werding pjeva o evakuaciji otočana. – Fosilni kulturni krajolik Saint Kilda postao je mitom: temom brojnih umjetničkih obrada i tumačenja. Izgubio je svoje žitelje, ali njihova baština, srasla s prirodom i krajolikom, obnovljena, restaurirana i rekonstruirana, živi novim životom. Jedinstvenost povijesnog nasljeđa otočja i teškog, osamljeničkog života otočana, danas se predstavlja kao baština čovječanstva, škotske nacije i udaljenog sjeveroatlantskog otočja – nekada na kraju svijeta, sada pristupačnog svima koje ga žele pohoditi ili saznati više o njemu.