Baština, mi i svijet 27.svibnja 2018.

Baština, mi i svijet 27.svibnja 2018. Baština, mi i svijet 27.svibnja 2018.
Europski Jantarski put Europski Jantarski put
Ostave jantara u Europi Ostave jantara u Europi
Berač jantara, 1667. Berač jantara, 1667.
Suvremeni berač jantara  Suvremeni berač jantara
Suvremeno nalazište baltičkog jantara Suvremeno nalazište baltičkog jantara
Ogrlica iz brončanog doba, otkrivena u Ingostadtu 1998. Ogrlica iz brončanog doba, otkrivena u Ingostadtu 1998.
Nakit od jantara, Nacionalni muzej Siritide, Policoro, pokraj antičke Herakleje Nakit od jantara, Nacionalni muzej Siritide, Policoro, pokraj antičke Herakleje
Keltska fibula od srebra s umetcima od jantara Keltska fibula od srebra s umetcima od jantara
Kuticija od jantara, Jantarska dvorana, Ermitaž Kuticija od jantara, Jantarska dvorana, Ermitaž
Figurine: tuljan od jantara Figurine: tuljan od jantara
Figurine: kornjača od jantara Figurine: kornjača od jantara
Figurine: svinja od jantara Figurine: svinja od jantara
Figurine: slon od jantara Figurine: slon od jantara
Solid, zlatni novac cara Valentinijana Solid, zlatni novac cara Valentinijana
Kolos iz Barlette, vjerojatno car Valentinijan/Flavius Valentinianus (321.-375., car od 364.) Kolos iz Barlette, vjerojatno car Valentinijan/Flavius Valentinianus (321.-375., car od 364.)
Jantarska odaja u Katarininoj palači u Carskom selu, 1931. Demontirana 1941. i za sada nepronađena Jantarska odaja u Katarininoj palači u Carskom selu, 1931. Demontirana 1941. i za sada nepronađena
Katarinina palača u Carskom selu, srednji dio pročelja Katarinina palača u Carskom selu, srednji dio pročelja
Rekonstrukcija Jantarske palače, detalj oplate. Rekonstrukcija je trajala od 1976. do 2003. Rekonstrukcija Jantarske palače, detalj oplate. Rekonstrukcija je trajala od 1976. do 2003.
Jantarska palača, rekonstrukcija Jantarska palača, rekonstrukcija
Suvremeni nakit od jantara: ogrlica Suvremeni nakit od jantara: ogrlica
Suvremeni nakit od jantara: privjesci Suvremeni nakit od jantara: privjesci
Suvremeni nakit od jantara: narukvica Suvremeni nakit od jantara: narukvica
Suvremeni nakit od jantara: kutijica Suvremeni nakit od jantara: kutijica
Jantar s fosilom kao objekt Jantar s fosilom kao objekt
Kovanica od pet dolara (zlato, jantar) iz serije Amber Route 2011. Kovanica od pet dolara (zlato, jantar) iz serije Amber Route 2011.

JANTARSKI PUT vuče porijeklo iz najstarijih razdoblja: prapovijesti i antike. Poput KRALJEVSKOG PUTA ili VIA REGIAE, i Jantarski put ima karakter transeuropske komunikacije.

No dok je Via Regia povezivala istok i zapad Europe, Jantarski put povezivao je njezin sjever i jug, točnije Baltičko ili Istočno more s Jadranom. Iako su mnogi grčki i rimski autori pisali o jantaru, za put kojim je stizao do mediteranskoga svijeta tada, čini se, nije postojao neki naziv. Naziv „jantarski put“ nastao je u 18. stoljeću i proširio se u sljedećemu.

Kao i u slučaju drugih povijesnih putova, bilo trgovačkih bilo hodočasničkih, i Jantarski put zapravo je snop drevnih putova, koji se prepleću i spajaju, razdvajaju i nestaju, vode od baltičke obale Letonije ili Latvije preko uvale Gdanska, duž Visle i njezinih pritoka kroz Moravska vrata do Donje Austrije i Bratislave, te prelazeći Dunav slijede rimske ceste u današnjoj Austriji, Mađarskoj i Sloveniji do rimske Akvileje, na sjeveru Jadrana. U svim vremenima ljudi su se kretali u oba pravca, prenoseći ideje i robu, no najvažnije trgovačko dobro bio je jantar. U antičkoj mitologija naziva se „suzama bogova“. U obliku praha rabio se u medicini, proizvodnji mirisa i pomada, palio poput tamjana zbog ugodna mirisa prigodom kremiranja, ali najviše se koristio za proizvodnju nakita i luksuznih ukrasnih predmeta.

O značenju jantara u prapovijesno i ranopovjesno doba na Baltiku i u Poljskoj ne zna se mnogo: iz sjevernog Jutlanda i područja između Labe i Visle potječe mala grupa naturalističkih prikaza životinja, nastalih vjerojatno između 9.600 i 4.300 prije nove ere. U različitim nalazištima iz mlađeg kamenog doba jantar je pronađen kao sirovina, poluproizvod ili oblikovani predmet. U južnoj Europi redovito se javlja od ranog brončanog doba, ali status prestižnog objekta dobiva najkasnije u 18. i 17. stoljeću prije nove ere. U kraljevskim grobovima u Mikeni Heinrich Schliemann našao je velike jatarske perle iz tog ili kasnijeg doba, a još su češće u kasnom brončanom dobu.

U 13. i 12. stoljeću prije nove ere nakit od jantara javlja se u svim italskim kulturama. Najkasnije od 9. stoljeća prije nove ere postoji dobro organizirana i rastuća manufakturna proizvodnja u predrimsloj Italiji; perle, figurine, uz vrlo komplicirane intarzije na oružju, nakitu ili posuđu. U predrimskoj Italiji jantar je u sirovom stanju stizao i iz različitih luka sjevernog i istočnog Mediterana, ali se ništa ne zna o organizaciji tog očito masovnog transporta od baltičke obale. Ondašnji stanovnici nisu marili za jantar, ali ipak se moralo znati o vrijednosti tih transporta. Kako i tko ih je nadzirao i štitio? Je li, kao u predrimsko željezno doba i u epohi rimskog carstva bilo ostava i skladišta duž puta? S kime se poslovalo i kako se plaćalo?    

U doba Augusta ponovno se javlja potražnja. U Akvileiji nastaju mnoge manufakture, čija proizvodnja seže od vrsno izrađenih figurina bogova, ljudi i životinja do najrazličitijih uporabnih predmeta: malih amfora i školjaka za mirisne pomade i ulja, ručki noževa, kutijica, a nadasve nakita. Za novu godinu Rimljani su se darivali listićima od jantara u koje su bili urezane novogodišnje želje. Obrada jantara u Akvileji dosegla je cvat u 1. i ranom 2. stoljeću, ali ga naglo 166. prekida prodor više tisuća germanskih ratnika, koji su prešli Dunav između Beča i Budimpešte. Nakon kraja rata obnavljaju se trgovina i proizvodnja, ali već u ranom 3. stoljeću zamiru.  

U srednjem vijeku, u katoličkim područjima od jantara se izrađuju uglavnom krunice. Zbog visoke vrijednosti jantara feudalni gospodari u istočnoj i zapadnoj Prusiji preuzimaju nadzor nad sabiranjem i trgovinom, uspostavljaju zakone i kazne. U novom vijeku od jantara se prema tradiciji proizvodi nakit, ukrasni i reprezentativni predmeti. Pruski dvor je u 16. i 17. stoljeću naručivao stotine predmeta: pokala, kutija, plitica za slatkiše i drški za mačeve, koji su se darovali za vjenčanja ili diplomatima. Pruski kralj Friedrich I. dao je 1712. izraditi za svoj dvorac u Berlinu odaju od jantara i ubrzo je, 1716. darovao ruskom caru Petru Velikom. U sljedećem stoljeću nakit od jantara prihvaća imućno građanstvo, a nakon izuma prešanog jantara on postaje pristupačan i drugim socijalnim slojevima. Proizvodnja jantara se stalno povećava, da bi od 1876. do 1935. dosegnula 16.000 tona. Godine 1926. u Istočnoj Pruskoj osnovana je „Državna manufaktura Königsberg“, najveća na svijetu. Jantar se naziva „pruskim zlatom“.

Pisac i znanstvenik Plinije stariji u svojem enciklopedijskom djelu Naturalis Historia kaže: „Germani prenose jantar uglavnom u Panoniju. Odatle ga najprije otpremaju Veneti, koji su najbliži Panoniji, a potom ga proširuju duž Jadranskog mora.“ Spominje i Aestae, kako se latinski nazivaju stari Pruci (Prusi): drevni baltički narod velike snage i izdržljivosti, nalik Baskima, koji je stoljećima izvlačio korist od jantara, dara mora i održao se na ušću Visle sve do 13. stoljeća, dok ga nije pobio Njemački red. U trgovini jantarom važnu ulogu imali su pak Veneti, drevni narod na sjeveru Jadrana.

Na Jadranu se odvijao intenzivni promet, robna razmjena u lukama lagune nadmašivala je često trgovinu na obali Tirenskog mora, zato što cijela prostrana Panonija tada nije imala drugog uporabivog prilaza moru osim ceste od obale preko Emone (Ljubljane) do Celeiae (Celja), Poetovia (Ptuja) i skele na Muri. Nakon prijelaza rimska cesta zavijala je prema sjeveru, dopirući do već spomenutih mjesta: Sabariae i Scarabantiae i nakon dunavskog limesa dijelila se u tri vrlo prometna kraka. Najzapadniji vodio je u Acquae (Baden kraj Beča), mjesto s toplim vrelima koje su osobito cijenili legionari, koji su, služeći sjeverno od Alpa, patili od svih mogućih reumatskih tegoba. Srednji krak vodio je do Vindobone (Beča), a najistočniji do Carnuntuma (kraj sela Petronella). Ta cesta nije pripadala doduše najboljim carskim cestama zvučnih imena, ali imala je golemu praktičnu važnost za cijelo istočno područje Carstva.

Ondje je postojao samo jedan velik prirodni put: Dunav, a on je od Italije vodio na istok. Zato je Jantarski put bio mnogo važniji od jantara, poglavito zimi, kad je služio kao obilazna cesta, zato što su alpski prijelazi bili neprohodni zbog snijega.

Sjeverno od Dunava Jantarski put nije više bio rimska cesta. Temeljito ga je istražio poljski arheolog Jan Sadowski i objavio svoje nalaze 1877. u Jeni na njemačkom jeziku. U riječnim dolinama Visle, Dnjepra i Njemena istraživao je gazove, pličine i prijelaze za skele, a te točke i u međuvremenu otkrivene ostave jantara, omogućila su mu uvid u trase trgovačkih putova, koji još nisu imali obilježja cesta. Na mnogim dionicama tog puta trgovci su se uz pomoć lokalnog stanovništva borili protiv prepreka, u tom kraju uglavnom močvara, i gradili mostove od pruća.

U zaselku kraj Vroclava pronađena je ostava u kojoj je bilo čak 1300 kilograma jantara. Pripadala je trgovcu kojeg je na pustolovnom putu zatekla smrt. Osim sirovog jantara ondje je pronađen alat za brušenje i bušenje, čak i kalupi za lijevanje bronce. Marljivi vlasnik te ostave nije se bavio samo pukim transportom robe, nego ju je usput i obrađivao. Dobavljači nisu samo prodavali jantar, nego su često od njega izrađivali nakit i prodavali ga preko Dunava, na jugu. Rimljani su imali drukčije uvozne navike nego Etruščani, koji su odavno poznavali jantar. Ali njihova visoko razvijena industrija nakita rabila ga je samo u sirovu stanju. Tek u doba Rima javljaju se Pruci, kao uspješni rezači jantara.

Najraniji poznati jantarski proizvod na području starih kultura bilo je 400 ukrasnih perli, koje je Heinrich Schliemann pronašao u jednom od slojeva Troje iz 1850. godine prije nove ere. Te perle svjedoče, da je put od Baltičkog do Crnog mora stariji od Jantarskog puta kroz Moravsku i današnju Donju Austriji do Jadrana. Oko 350. godine prije nove ere naišli su grčki trgovci na jantar iz rijeke Narew, nastao u šumama kod Prasnysza i Ostrołeke i otada se iskapao ondje. Bio je jednako lijep i jednako dobar za obradu kao baltički jantar, a mnogo bliži Crnom moru, pa su Pruci ostali jedini rimski dobavljači jantara.

Osim lučkih mjesta, Emona kraj današnje Ljubljane bila je prvi grad kojemu su Jantarski put i panonska trgovina donijeli bogatstvo. Najprije su Emonu nastavali Iliri, potom Tauriski iz Norika, to jest planinski Kelti, koji su trgovali skupocjenom robom i plemenitim metalima. Tek poslije 5. godine nove ere javljaju se u većem broju Rimljani, i to veterani XV. legije i seljaci iz prenapučene Italije, gdje više nije bilo obradiva zemljišta. Rimljani, koji nisu bili veliki moreplovci, od pamtivijeka su bili seljaci i vojnici. Potpuno i bez kompleksa priznavali su umješnost Grka i Židova u trgovini, Kelta u rudarstvu, panonskih barbara u tranzitu kroz šume, močvare i riječne doline, no Rimljanin je uvijek ostao gospodar. Tek su posebni događaji, kao panonsko-delmatski ustanak, pobuđivali interes Rimljana za trgovačku Emonu, a kad je zbog svog položaja na cesti prema Virunumu u Noriku doista postala bogata, počeli su podizati prve vile, čak i osnovali stručnu školu za kontinentalno brodarstvo, štovali Neptuna i gradili vodovode.

Kolonija Claudia Celeia nije se mogla takmičiti s Emonom. Ondje nije bilo riječne plovidbe, ni prijelaza s ceste u čamac. No Celeia je ipak bila čvorište: ondje se od teške i tek povremeno prohodne rimske ceste preko Karavanki odvajao krak srednjom dolinom Drave i drugi, prema Virunumu.

Glavna cesta od Emone do Aquincuma (Budimpešte) ostavljala je Celeiau (Celje) na sjeveru. Prema staroj legendi na groblju pokraj ceste Celje - Ptuj bio je 12. listopada 283. pogubljen biskup Maksimilijan, biskup u Lorchu, zato što je odbio prinijeti žrtvu u Marsovom svetištu na cesti i odati štovanje rimskom bogu rata. Pogubljenog putnika na Jantarskom putu posjet rimskim toplicama stajao je glave. Za razliku od drugih biskupa misionara, on je prikazan s mačem: ceste su bile nesigurne, čak i za biskupe.

Od Celeiae-Celja do Poetovia-Ptuja Jantarski put vodio je do rimskog limesa između Norika i Panonije, na idealnoj liniji između upravnih područja. Stoga su Rimljani Poetovio pripisivali čas Noriku, čas Panoniji. Velika važnost toga grada na Dravi i drevnoj cesti potvrdila se, kada su se tridesetak godina prije nove ere Rimljani ozbiljno počeli zanimati za ilirsko naselje. Predrimski grad bio je na lijevoj obali Drave, a preko rijeke već je otprije vodio most. Hadrijan ga je dao obnoviti, zato što je trgovački grad bio preko puta rimskog utvrđenog logora na desnoj obali Drave. No u poslijerimsko doba, pošto je Atila 452. razorio utvrdu, lijeva obale rijeke ponovno je postala središtem.

Na prostranom ptujskom polju račvaju se rimske ceste u smjeru prema Budimpešti i Scarabantiji (Šopronu). Na rimsku prošlost grada podsjeća masivni nadgrobni spomenik, podignut za nekog dekurija, dakle, vjerojatno istaknutog člana gradskog vijeća starog Poetovia, gdje je u središtu bio spomenik Orfeju. Iz Ptuja potječe nekoliko važnih ličnosti Carstva. Tu je kao kćer komesa – visokog činovnika provincije Panonije, možda čak carskog savjetnika – rođena Barberina, koja je ušla u povijest kao majka posljednjeg zapadnorimskog cara Romula Augustula. Kao supruga patricija Oresta boravila je na dvoru Atile, čiji je tajnik bio taj obrazovani Rimljanin, a od hunskog zlata svojeg pokojnog supruga, podignula je mauzolej svetog Severina u samostanu kraj Napulja, u ime dugačkog i odanog prijateljstva.

Cestu, koja istočno od Ptuja vodi u stepu, u kasnorimskoj epohi najviše su koristili Huni, čija je prijestolnica bila nedaleko od Budimpešte. Bila je toliko prometna, da su bezbrojna kopita i kotači kola zatrli cestovno tijelo puta prema Acuincumu. Putnici su dugačkoj vodenoj površini, Balatonu, kraj koje su prolazili dali naziv Pelso Lacus (Plitko jezero). Duž njegove zapadne obale Jantarski put vodio je prema sjeveru do Pustinje Bojaraca, Deserta Boiorum.

Bojarci, koji slove kao preci Bavaraca, živjeli su podvrgnuti i uglavnom miroljubivo na čitavom panonsko-noričkom područje od rijeke Rabe na istoku do planinskog lanca Hochschwab. Posred njihova područja prolazila važna rimska cesta od Jadrana do bečkog područja. Trgovačka mjesta stoljećima su se održala i privlačila veterane rimskih garnizona, koji nisu odviše cijenili klasična penzionerska naselja, kao što su bili današnji Graz, Bruck na Muri ili Bad Ischl, zbog brdovitog okoliša. Umirovljeni legionari trebali su mjesta i zemlju od koje bi mogli živjeti, pa su prednost davali nizinama, koje su mogli obrađivati.

Obilje nalaza u Ptuju i izmiješanost kultova, napose Jupitera i Izide, Serapisa i Mitre, upućuju na naviku veterana iz svih dijelova Carstva da se uveče života smjeste ondje, gdje se dobro osjećaju. Tolerancija između različitih uvezenih religija objašnjava i ležernost, kojom se lijepo svetište spomenutog dekurija, u obliku oltara, svojevremeno rabilo kao srednjovjekovni pranger, za koji se vezalo grešnike ili grešnice, na najvidljivijoj, središnjoj točki maloga mjesta. A u doba velikih suša, kad je vodostaj Drave znatno pao, iz mulja su na svjetlo dana izlazili sarkofazi, stele i antičke ruševine.

Pokraj Jantarskog puta, koji od Ptuja duž Mure vodi prema sjeveroistoku, postojala je i stara vojna cesta u okolici današnjeg Graza. Zapadno od prijelaza, koji je koristio Jantarski put, pokraj gradića Leibnitza, ta cesta dopirala je do Mure, vodila duž njezine  južne obale trasom, kojoj su Rimljani dali prednost zbog suhog tla. Pratila je rijeku i tek pokraj Ovilave (Welsa) dopirala do limesa. No Jantarski put prelazio je Muru, a odmorišta su bila u gradićima zvučnih imena, Sabariae i Scarabantiae. Među tim putovima, od Ljubljane do Šoprona, teško je uspostaviti hijerarhiju, zato što se ona mijenjala prema prometnoj napučenosti cesta. Ali neku su ulogu imale lokalne inicijative. Tako pokraj malene Flaviae Solvae zatičemo ostatke amfiteatra, što upućuje na određene zahtjeve garnizona i trgovačkih obitelji, dok prometno življi Ptuj nije imao takvih mjesta za zabavu, uglavnom gladijatorske igre. Od Szombathelyja rimska cesta bila je gotovo posve ravna i s jedva zamjetljivim zavojima vodila do Scarabantiae (Šoprona). U doba Rima bio je to pogranični grad. Poslije 180. godine dospio je pomicanjem granice u Pannoiu Superior, dok su Baden, Beč i Carnuntum, u Noricumu Ripense bili krajnje točke na račvanju ceste.  

Blizina prijazne dunavske obale umanjila je važnost gradova na cesti, Sabariji i Scarabantiji. Ammianus Marcellinus, dobro upućen oficir, izvještava u 4. stoljeću kako je vojska cara Valentinijana dospjela do Sabarije prigodom kaznene ekspedicije protiv Kvada, koji su razbojstvima stvarali nemir na dunavskom limesu. „I ponovno se car zaustavio u Acquincumu i zato što je odjednom nastupila jesen, kad krajinu pokriju led i snijeg, ogledao se za ugodnim smještajem izvan Sabarije, svojega posjeda kojeg su tada oslabjele mnoge nesreće. Zato je Valentinijan, iako je nužno trebao mira, ubrzo otišao odanle, i pošto je logore i utvrde opskrbio dovoljnom posadom, uputio se oštrim maršom duž Dunava, sve  do Brigetia“. Nakon sukoba s delegacijom Kvada, koja je odbila sve optužbe za razbojstva, car je u Brigeciju doživio napadaj slabosti ili moždani udar, i umro 17. studenog 375. godine. Ammianus pripovijeda, da se nije moglo naći liječnika, jer su se svi bavili vojnicima koje je spopala neka epidemija, a i natuknica o nesrećama Sabarije upućuje, da je taj dio Jantarskog puta tada bio nezdrav močvarni kraj, u kojem su vladale epidemije i vručice.

To što je car iz Sabarije kao cilj marša izabrao Dunav i potom uzvodno Brigetio, mjesto svoje smrti, a prije toga Acquincum kao mjesto zimovanja, govori da dunavska cesta Vindobona-Carnuntum-Arrabona u svojem istočnom dijelu još nije bila dovršena ili su je zaposjeli Kvadi. Čvrsta jezgra rimske vlasti u tom, očito još često ugroženom području bila je u nizini, istočno od Beča do Hainburga. Dio Panonije na rubu Alpi, koje završavaju Bečkom šumom, mogla je štititi nevelika vojna posada. S uzvisina Bečke šume pružao se pogled duboko u zemlju barbara, pa su se mogle uočiti pripreme za napade; pod zaštitom tih osmatračnica moglo se Vindobonu i Carnuntum razviti u cvatuće gradove, a sumporne toplice Aquae u omiljeno boravište legionara i veterana.

Danas se često zaboravlja, da je velegrad Budimpešta bio od pamtivijeka glasovito termalno kupalište i da će to prirodom obdareno naselje postati uporištem rimske urbanizacije limesa. Veterani i legionari, koji su u Acquama (Badenu kraj Beča) liječili reumu, išijas i slične bolesti, otkrili su u doba cara Probusa i drugu atrakciju tog terena: vinogradarstvo. Rimljani su zasnovali cestu i u prostranoj nizini, sve do Beča, koja se i danas uočava, čija se prastara podloga dobro vidi unatoč suženjima i pregradnjama. Vodi između vinograda, a tako je otprilike bilo i u rimsko doba. O tome svjedoče različiti nalazi, uglavnom grobovi, koji su se oduvijek nizali duž cesta, pa se prema njima najpouzdanije rekonstruira trasa ceste. Materijalna kultura tog područja svjedoči o iznenađujuće tijesnoj suradnji između novih gospodara i starih žitelja, pa je izvjesno da su ceste s putnicima i vojskom donosile njihove ideje i religije do rubova limesa kraj Beča.

U istraživanjima o ranom kršćanstvu na Dunavu najveću ulogu imao je i stari Jantarski put, zato što je zapadnu Gornju Panoniju, dakle, područje oko Carnuntuma – utvrđenog kastruma i od 2. stoljeća upravnog središta Gornje Panonije – povezivao sa Sirmiumom (Sremskom Mitrovicom) na Savi, glavnim gradom provincije Pannoniae Secunde (Druge Panonije), carske rezidencije i jednim od četiriju glavnih gradova Rima. Još nema dovoljno građe i komparacija, nema ni istraživanja koje bi prostrane geografske prostore analiziralo iz aspekta razmjene ideja. No, kao što je Put svile zahvaljujući budističkim hodočasnicima između Indije i Kine postao cestom redovnika, samostana i misija – tako se i mlado kršćanstvo širilo vojnim cestama, koje su legionari gradili preko Alpa i kroz stepe. Starorimski i predkršćanski Jantarski put postao je putom ideja posebne vrste. Vrlo dobro je funkcionirao, služio i lokalnom stanovništvu, pa je već u prvom stoljeću nove ere na Dunavu bilo svjedočanstava i prvih odjeka novog nauka.