Baština, mi i svijet 29.lipnja 2014.

Baština, mi i svijet 29.lipnja 2014. Baština, mi i svijet 29.lipnja 2014.
Kemijski laboratorij, prije 1898.(razglednica) Kemijski laboratorij, prije 1898.(razglednica)
Središnji dio Akademičkog trga (razglednica) Središnji dio Akademičkog trga (razglednica)
Kip sv. Jurja Dominika Fernkorna iz 1853., od 1884. na Akademičkom trgu, J.Peklara Kip sv. Jurja Dominika Fernkorna iz 1853., od 1884. na Akademičkom trgu, J.Peklara
Otto von Hofer, Perspektivni prikaz palače Vranyczany Otto von Hofer, Perspektivni prikaz palače Vranyczany
Vrt palače Vranyczany Vrt palače Vranyczany
Palača Vranyczany, danas Moderna galerija (razglednica) Palača Vranyczany, danas Moderna galerija (razglednica)
Zgrada Matice hrvatske Zgrada Matice hrvatske
Rupert Melkus, projekt Djevojačke škole, 1886. Rupert Melkus, projekt Djevojačke škole, 1886.
Dio zapadne fronte: palača Schlesinger,palača Lenuci i palača Vranyczany Dio zapadne fronte: palača Schlesinger,palača Lenuci i palača Vranyczany
Palača Prister iz albuma atelijera Honigsberg i Deutsch Palača Prister iz albuma atelijera Honigsberg i Deutsch
Palača Schlesinger prije adaptacije u hotel Palača Schlesinger prije adaptacije u hotel
Kuća Lea Honigsberga Kuća Lea Honigsberga
Svečanost otvaranja spomenika Petru Preradoviću 23. svibnja 1895. Svečanost otvaranja spomenika Petru Preradoviću 23. svibnja 1895.
Preradovićev spomenik na prvotnom mjestu, na južnom rubu Akademičkog trga (razglednica) Preradovićev spomenik na prvotnom mjestu, na južnom rubu Akademičkog trga (razglednica)
Ivan Meštrović Ivan Meštrović
Prijedlog Ivana Meštrovića i Haralda Bilinića za preuređenje Akademičkog trga,1925. Prijedlog Ivana Meštrovića i Haralda Bilinića za preuređenje Akademičkog trga,1925.
Spomenik Strossmayeru u ljevaonici Oblak Spomenik Strossmayeru u ljevaonici Oblak
Prizori svečanosti otvaranja spomenika J. J. Strossmayeru, 7. studenog 1926. Iz revije „Svijet“ Prizori svečanosti otvaranja spomenika J. J. Strossmayeru, 7. studenog 1926. Iz revije „Svijet“
Spomen Stroaamayeru, u začelju palača Akademije Spomen Stroaamayeru, u začelju palača Akademije

Akademički perivoj, oko 1900.(razglednica)

Sto trideseta obljetnica Strossmayerovog trga u Zagrebu, drugog po starini perivojnog trga u cjelini takozvane Zelene potkove. No lokalnu dimenziju obljetnice nadmašuje titular: Josip Juraj Strossmayer. Ideja o spomeniku i sam spomenik izazvali su ne samo transformaciju idiličnog trga, nego pokrenuli razmišljanja o preuređenju svih zagrebačkih trgova u duhu obračuna protomoderne s neposrednom tradicijom. To se više ili manje zbivalo i u drugim hrvatskim gradovima, koji su gotovo svi najvećoj ličnosti devetnaestog stoljeća htjeli odati priznanje – uglavnom spomenicima.

Ishodište Strossmayerova trga palača je Jugoslavenske, sada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. O tome svjedoči naziv: Akademički, koji je trg nosio od 1886. do 1928. godine. No palače ne bi bilo da 1873. Trg Nikole Šubića Zrinskoga nije preuređen u perivoj, koji je izazvao opće oduševljenje. Perivoj je bio glavnim razlogom što je palača Akademije sa Strossmayerovom galerijom smještena na njegov južni rub. Boljeg mjesta za nju u Zagrebu tada nije bilo.

Godine 1875. kad je Akademija uputila Gradu molbu da joj ustupi gradilište, obodi Zrinjskoga trga većim su dijelom prazni, a područje budućeg Akademičkog trga zaposjedaju vrtovi i sjenokoše. Početkom te godine odbačena je prvotna lokacija u park Griču, za koju je bečki arhitekt Friedrich Schmidt, prema izboru biskupa Strossmayera projektirao manju palaču, a pozornost se usmjerila na Zrinjski trg. Glavno je pitanje, je li Schmidtov projekt za gornjogradsku lokaciju prikladan za mnogo veći donjogradski trg. Javlja se ideja o mnogo većoj palači za smještaj ne samo Akademije sa Strossmayerovom galerijom nego i Narodnog muzeja, stiješnjenog tada na Gornjem gradu. Razmatraju se dvije lokacije: južno polje već uređenog zrinjevačkog perivoja i neurbanizirano područje južno od njega. Izabrana je potonja lokacija. Pročeljem palača bi bila okrenuta Zrinjskom trgu, što znači da bi se uključila u njegovu buduću arhitektonsku scenu.

Odlukom o lokaciji Akademijine palače – za koju će Friedrich Schmidt izraditi novi projekt – zasnovan je novi trg. Iako je palača završena 1880. godine, prostor uokolo nje nije bio uređen, dok nisu bile sanirane štete koje je zadobila potresom. Tek u proljeće 1882. počinje se uređivati perivoj. „Narodne novine“: „Sada će svaki ljubitelj cvietane radostno doznati, da će se šetalište od Zrinjskog trga već ljetos dalje nastaviti oko akademičke palače i vrtljarski urediti.” Osim Akademijine palače, to tada potiče i gradnja palače baruna Ljudevita Vranyczany-Dobrinovića: „Ljetos će još polagati temelj palači baruna L. Vranicania, koja se tako dugo već spominje.” Aktualna postaje i gradnja Kemijskog laboratorija: „Ove godine gradit će se kemički laboratorij za sveučilište na jedan kat odmah iza akademičke sgrade, a sav taj predjel ima se pretvoriti u razne vrtne partije, u botaničku bašću, u gradski perivoj, i u zatvoreni park, gdje će se moći priredjivati pučke zabave, pa pošto će tu biti i jezerce sa čamci, na toj vodi ujedno je skrbljeno i za buduće klizalište.”

Osobitost će malom perivoju između dviju zgrada pridati kip sv. Jurja, djelo Dominika Fernkorna. Gradu ga je poklonila Akademija. Neposredno prije svečanog otvaranja Strossmayerove galerije slika u palačiAkademije kip je postavljen: „Onaj spomenik, pred lučbenom sgradom, prekrasni ures trga i onaj meteorologički stup na Zrinjskom trgu, imaju cio dan na stotine motriteljah iz svih krugovah družtva.”

Postavljen u središnjoj rondeli, Fernkornov sv. Juraj bio je i ostao do isteka epohe, to jest do 1918., jedina monumentalna skulptura u historicističkom perivojskom okviru, Zelenoj potkovi. Grad je bio presiromašan za narudžbe kipova, koji su projektima bili predviđeni za parkove, a nije više bilo ni tako imućnih donatora.

Monumentalna, reprezentativna zgrada Akademije, koja je bila povodom nastanka trga, okrenuta je trgu začeljem, dok pročeljem pripada Zrinjskom trgu. Naprotiv, Kemijski laboratorij potpuno pripada trgu, ali se s njome ne može usporediti ni mjerilom, ni estetski. Stoga je zadaća povezivanja i usklađivanja bila namijenjena središnjoj rondeli. Oko kružnog nasada s dramatičnim prizorom borbe viteškog konjanika i aždaje uređena je kružna staza i postavljene su klupe.

Hortikulturno uređenje perivoja može se pripisati gradskom vrtlaru Josipu Peklaru, koji projektira i njeguje sve parkove od 1878., a napose  otkako je 1885. stupio u gradsku službu. S vremenom se perivoj razvio kao mali arboretum s velikim brojem rijetkoga i egzotičnog bilja, slobodno raspoređenog površinama, dok je geometrijski oblikovan samo kružni nasad i njegov okvir oko spomenika.

Još 1877. formuliran je koncept Zrinjskog i Akademičkog trga kao kulturnog i školskog centra. Njemu zahvaljuje lokaciju na novom trgu iza palače Akademije Djevojačka škola. Lokacija je izabrana 1884. godine, na gradskom zemljištu, na zapadnoj strani trga. No prigodom rasprave o projektu škole navode se mane te lokacije: „u preživahnom priedjelu, gdje će biti samo življe i bučnije, čim se podigne novi kolodvor, koji je ondje u blizini projektiran”, pa se preporuča da se „sadanje gradilište ostavi za palače, koje su se ondje počele toli podizati”. Tako je mjesto predviđeno za suvremenu donjogradsku školu potkraj 1887. privremeno prepušteno Prvome hrvatskom sklizalačkom društvu za klizalište.

Još u jeku rasprava o novoj školi, sredinom 1886. Grad je Matici hrvatskoj za gradnju društvenog doma darovao zemljište na istočnoj strani trga, nasuprot očekivanoj školi. Dom  Matice i škola trebali su sadržajno i arhitektonski odrediti trg, koji 1886. napokon dobiva i ime: Akademički. Te godine novine se bave objema kućama. O školi: „veleugledna dvokatna školska palača” ; o Matičinoj kući: „ugledna dvokatnica...liepa sgrada sa osobitom fasadom”. Sama Matica ističe kako joj je „patriotična dužnost, da podigne na darovanom joj zemljištu uglednu kuću, koja će i družtvu i gradu biti na čast i ures... Matica si laska, da će biti svakako medju najuglednijimi na produljenom Zrinjevcu.“

Trg će biti potpuno izgrađen tek devedesetih godina. Jedan je od razloga zastoja odlaganje gradnje djevojačke škole, od koje će napokon odustati. Na njenoj nesuđenoj lokaciji bit će od 1887. klizalište, uređeno 1888. godine, kako u studenom izvještavaju Narodne novine:  „Odbor se svojski brine, da priredi klizalište što ljepše, udobnije i po hrvatsku prijestolnicu čim dostojnije. Tako primjerice – kane zimus podignut ukusan pavillon od drveta u bizantskom stilu, koji će cielu sklizalištu podati slikovitu prikazu.” No Grad nije sportašima dopustio konačno urediti klizalište, iako su se pozivali na  plan o jezeru, na mjestu budućeg Trga Franje Josipa I., odnosno kralja Tomislava. Odluka o sadržajima budućeg parka južno od  Akademičkog trga bit će donesena kad bude određena lokacije središnjeg kolodvora, a to će biti 1890. Tako je fotograf i vlasnik panorame, Eduard Kastiana, koji je 1888. s dimnjaka Paromlina devet sati snimao grad s juga, mogao na dotad najvećoj panoramskoj snimci Zagreba situaciju područja južno od Kemijskog laboratorija zabilježiti kao ladanjsku, s poljima, vrtovima i oranicama.

Akademički trg bit će dovršen postavom spomenika pjesniku Petru Preradoviću, južno od Laboratorija. Darovatelja, u početku anonimnoga, 1892. predstavlja kipar Ivan Rendić i obećava da će spomenik biti gotov do kraja 1893. Otkrivši svoj identitet, sam donator, Stjepan pl. Miletić, tada indendant Hrvatskoga zemaljskog kazališta, predložio je 1894. lokaciju: nasuprot budućeg perivoja, koji će se urediti od Laboratorija do kolodvora. Spomeniku, u međuvremenu izlivenom u Beču i dopremljenom u Zagreb, neskriveno se pripisuje uređenje perivoja: „napokon će biti zasnovan i dugo snovani gradski perivoj.“

Svečano je otkriven 23. svibnja 1895. „Nasadi ukusno zasnovani iza kemičkog laboratorija podpuno su dogotovljeni; neobično široka cesta, koja spaja Trenkovu sa Petrinjskom ulicom, teče pokraj spomenika, a u pred spomenikom uredjen je uzvišen cvietni rondeau, desno pak ulievo od rondoeau-a postavljene su velike plinske svjetiljke.”

Smještajem spomenika pozabavit će se – zbog arhitekture Laboratorija – Društvo umjetnosti u proljeće 1895., zacijelo prekasno jer su tada nasadi već gotovo uređeni. Za spomenik kaže, da je „bačen za kuću, umjesto da stoji pred njom”, a nju opisuje kao „konglomerat krovićah u više stepenah sa bezbrojem dimnjakah, slika tvornice, kakova neodgovara kao zadak za umjetnički izgradjeni spomenik najvećemu hrvatskomu pjesniku.“ Estetičar Franjo Marković drži da se izbor lokacije ne može obraniti ni time „da će se za koju godinu sadanji laboratorij preinačiti u dvokatnu sgradu s drugom zadaćom, po kojoj bi odpali nagrdni dimnjaci. s estetičnih razlogah nemože kemički laboratorij sa šumom dimnjakah ostati na sadašnjemu mjestu vidnom sa svih stranah krasnoga produljenoga Zrinjevca, gotovo na čelu ili licu grada sa strane novoga kolodvora, kao glavnoga i doista krasnoga odstupišta.” No u Narodnim novinama javlja u svibnju 1895. – nekoliko dana nakon prijedloga  Društva umjetnosti – prvi put ideja o smještaju spomenika na mjesto kamo je poslije doista konačno i premješten: „ u Preradovićevu ulicu... kada bude otvoren tamo projektirani trg“ i štoviše, predlaže za njega i imePreradovićev trg.

Spomenik Petru Preradoviću treća je donacija: nakon spomenika sv. Jurja, dara kardinala Josipa Mihalovića iz 1883. i Glazbenog paviljona, dara trgovca Eduarda Priestera iz 1890. Za razliku od Fernkornova kipa, koji je nabavljen za Maksimir i prenesen na Akademički trg i zrinjevačkog Paviljona, univerzalnog i uvriježenog sastojka parkovne opreme, taj je spomenik izveden iz stare ideje napučivanja perivoja likovima slavnih Hrvata, što je dijelom ostvareno na južnom dijelu Zrinjevca. Tu vezu iskazuje i oblikovanje kipa, povjereno autoru, koji je udario svoj stilski i artistički pečat kultnom ambijentu nasuprot Akademijinoj palači: Ivanu Rendiću. Gesta Stjepana pl. Miletića naišla je na oduševljeno priznanje: i kao gospodska donacija, i kao podrška zamisli perivoja, koja je živjela u kulturnoj svijesti kao tek dijelom dosegnut ideal.

U posljednjom desetljeću 19. stoljeća trg je upotpunio svoju svoju arhitektonsku fizionomiju izgradnjom više reprezentativnih stambenih kuća, koje će u neorenesansno jednoglasje unijeti obilježja neorokokoa. One su u potpunosti ispunile očekivanja, da će, kako kaže kroničar,  „spoljašnim oblikom odgovarati modernom razvitku arhitekture i služiti na ures glavnoga grada.”

Spomenik namijenjen najvećoj hrvatskoj ličnosti devetnaestog stoljeća, Josipu Jurju Strossmayeru, izazvao je razmišljanja o više ili manje radikalnom preuređenju svih trgova perivojskog okvira zagrebačkog središta, odnosno Zelene potkove. Ideja o spomeniku Josipu Jurju Strossmayeru javila se ubrzo nakon njegove smrti 8. travnja 1905. O njemu razmišljaju i novac prikupljaju dva odbora:  Gradjanski odbor za spomenik, s predsjednikom Stjepanom pl. Miletićem i  Odbor zagrebačkih gospodja za Strossmayerov spomenik. Već 1906., prigodom svečane predstave za Strossmayerov spomenik u Kazalištu,predstavljena je studija Rudolfa Valdeca: cijeli lik i „kolosalna glava” – više od metra i pol, izvedena prema skici za portret još iz 1901. Za izradu i postavu spomenika predlaže se natječaj. Obzor od 18. ožujka 1906. lapidarno sažima razmišljanja o lokaciji, koja najviše zapošljava javnost. Za taj spomenik, koji bi morao biti „prvi i najljepši u Zagrebu”, neka se „prema modernim načelima ukrasa, pitaju naši arhitekti umjetnici – kako da se spomenik postavi, kako da se aranžira i kako bi trebao da bude u smjeru arhitekture i izgledu suglasan sa palačom jugoslavenske akademije”.

U Koledaru Strossmayer, pokrenutom zbog prikupljanja doprinosa za spomenik,  javljaju se već 1907. prva razmišljanja o smještaju budućeg spomenika. Iznose ih tri istaknute ličnosti: estetičar, sveučilišni profesor Franjo Marković, književnik Stjepan pl. Miletić i povjesničar umjetnosti, sveučilišni profesor i predsjednik  Društva umjetnosti Izidor Kršnjavi. Godine 1909. Gospojinski odbor proveo je pismenu anketu s ciljem prikupljanja stručnih mišljenja „glede izvedbe spomenika, napose o tom, kakav bi imao biti natječaj, tko bi se imao natjecati, koje bi mjesto bilo najprikladnije, od kakvog materijala bi spomenik imao biti, kakva jury (žiri), kolika bi se svota ustanovila za nagradu itd.” Mišljenja su objavljena u  Koledaru Strossmayer za 1910. godinu.

U dijelu koji dodiruje pitanje lokacije spomenikaanketa je iznijela cijelu panoramu prijedloga uređenja svih postojećih perivojnih trgova. Najviše je prijedloga za južni dio zrinjevačkog perivoja, naprama akademijskoj palači: polukrug s poprsjima slavnih Hrvata potpuno treba preurediti, a Strossmayerovu spomeniku kasnije bi se pridružili novi, manji spomenici. Neki kao najbolje mjesto vide nedavno uređen Trg Franje Josipa I.,  a javio se i prijedlog da se na mjestu Umjetničkog paviljona podigne „Pantheon za sve slavne Hrvate” u koji bi ušla i poprsja sa Zrinjevca.

Dosta je glasova bilo za  Akademički trg, a Viktor Kovačić  formulirao je najcjelovitiju viziju novoga, kako sam kaže, „Strossmayerova trga”. „Prostor izmedju Akademije i kemičkog laboratorija bio bi prikladan, da bude preudešen u trg za spomenik. Na mjestu kemičkog laboratorija – njegovo odstranjenje i onako je samo još pitanje vremena – imala bi se podignuti zgrada po obliku i glavnim crtama slična akademiji, koja bi služila kao moderna galerija ili u slične svrhe, te koja bi na iztočnoj strani trga bila spojena sa akademijom jednom svrsishodnom gradjevinom. Glavna os tako sa tri strane zatvorenog trga bila bi tada pravokutna, a prednja fronta spomenika paralelna s glavnim prometnim putem. Svi prolaznici domaći i strani opazit će smjesta spomenik.” Prijedlog je izražen samo tekstom. Ostao je upisan u stručnu i urbanu memoriju i nesumnjivo poslužio poslije kao oslon Meštrovićevom neoklasičnom projektu preuređenja trga za spomenik Josipu Jurju Strossmayeru.

Naime, velika i razgranata akcija za podizanje spomenika prije Prvoga svjetskog rata nije urodila i realizacijom. Potkraj 1910. suglasili su se Gospojinski i Gradjanski odbor, vjerojatno pod dojmom Kovačićeva razrađenog prijedloga, da bi kip ipak valjalo smjestiti na Akademički trg. Zbog djelotvornosti odbori se ujedinjuju u Društvo za podignuće Strossmayerova spomenika. Na početku 1912. Društvo je povjerilo ateljeu Ehrlich-Kovačić izradu programske studije s podlogama za četiri lokacije, no u anketi sazvanoj na poticaj Društva u svibnju kod gradonačelnika Janka Holjca utvrđeno je mjesto za spomenik na Akademičkom trgu. Raspisivanje natječaja omeo je Balkanski rat. Napokon je natječaj raspisan 19. svibnja 1914., ali je Prvi svjetski rat spriječio njegovo ostvarenje.

No bez ikakva natječaja projekt za  Zemaljski narodni muzejdodijeljen je ahitektu Lavu Kaldi početkom 1913., što je izazvalo prosvjede. U jeku polemike javlja se zahtjev da se gradnja muzeja svakako poveže sa Strossmayerovim spomenikom, a nacrt Lava Kalde uvrsti među programske podloge za rješenje trga. Napokon se 8. ožujka 1913. svojim  Saopćenjem javlja  Hrvatsko društvo umjetnosti, a  Memorandumom Vladi  Društvo umjetnosti. Muzej – „monumentalna zgrada kakova se u životu naroda kao što je naš na vijekove tek jedanput zasniva i izvodi” – apsolutno zahtijeva natječaj. Prije svake izgradnje treba donijeti program „za izgradnju i za grupiranje gradjevnih masa”, potom „generalni plan za smještenje ovih znanosti i umjetnosti posvećenih zgrada” i tek onda raspisati natječaj. Reakcije oba društva u potpunosti odgovaraju dijagnozi situacije, koju je u anketi 1909. utvrdio Viktor Kovačić: „ nalazi se danas Zagreb bez dvojbe na početku velike evolucije.  Projektuju se i spremaju velike udezbe i preudezbe gradskih dijelova.”

Jedina promjena na Akademičkom trgu bio je nestanak kipa sv. Jurja iz središta perivoja. Budući da nije uspio brzoplet, improviziran popravak cinčanog kipa, odlučeno je da Grad naruči brončani odljevak. Stari spomenik uklonjen je s trga 17. rujna 1908. – nekoliko dana prije nego što je otvoren elegantan  Palace Hotel Croatia.

Pitanje spomenika Josipu Jurju Strossmayeru potaknuto je neposredno nakon Prvoga svjetskog rata. Prvi sastanak  Odbora za podignuće Strossmayerova spomenika održan je 30. svibnja 1919.Godine 1923. predloženo je da se odustane od ponovnog raspisa natječaja i odlučeno je da se izrada spomenika povjeri Ivanu Meštroviću. On je ponudu prihvatio i dostavio svoje uvjete, koji su prihvaćeni. Pošto je Meštrović dovršio spomenik, Odbor je 9. lipnja 1925. uputio Gradskom poglavarstvu molbu da odredi spomeniku mjesto. Raspravlja se o trima lokacijama: na južnom kraju Zrinjevca, nasuprot Akademiji; na  Akademičkom trgu, gdje spomenik želi postaviti njegov autor, te na  Wilsonovu trgu(Trgu maršala Tita). Gradonačelnik Heinzel odlučio je da se lokacije ispitaju postavljanjem makete spomenika, pa su očevidi održani na Akademičkom trgu i Zrinjevcu, a od Wilsonova trga se odustalo. Napokon je 3. kolovoza 1925. odbor ad hoc, imenovan za lokaciju, odlučio da se spomenik postavi na Akademički trg.

Meštrović je predložio potpuno preuređenje trga za koji misli da je  „savršeno besmislen i bezukusan. To niti je trg, niti je park s četiri visoka stabla bez sjene, kao na kakvom groblju, dvije malene aleje, desno i lijevo od akademije, i neko grmlje iza same akademije. Nadalje smeta, što Akademijina palača nema ulaza na stranu trga, a pogotovu smeta neugledni kemički laboratorij maskiran lošom crnogoricom.” Zato predlaže preuređenje trga i gradnju palače galerije na mjestu Kemijskog laboratorija. Taj će se prostor pretvoriti u elegantnu piazettu, kojoj bi na sjeveru bili Akademija a na jugu narodna galerija. Ta piazzeta će biti popločana kamenim pločama, a lijevo i desno od nje nalaziće se poprsja Strossmayerovih savremenika. A okolo, do ceste i iza palata, nalaziće se stilski uredjeno drveće.” O galeriji Jutarnji list  9. kolovoza 1925: „Izgradnja posebne zgrade za galeriju slika i muzej, već je danas goruće pitanje. Ova se ideja nikojom silom i nikojim prilikama ne dade skinuti s dnevnoga reda.” Opširnom članku pridodana je skica arhitekta Haralda Bilinića, bliskog Meštrovićeva suradnika.

Meštrovićev projekt podsjeća na Kovačićev prijedlog uređenja trga iz 1909. Kao Kovačić, i on polazi od pretpostavke izgradnje nove palače galerije na mjestu Kemijskog laboratorija, koja bi i sadržajem i oblikom bila pandan Akademijinoj palači. No njihovi se trgovi međusobno razlikuju. Kovačić spaja obje palače sa istoka trijemom i u taj zatvoren monumentalan arhitektonski okvir postavlja spomenik, kojem služi cijeli trg. Kipar Meštrović obzirnije postupa s trgom i arhitekturom. Palače situirane na obodima trga ostaju soliteri, a spomenik je postavljen između njih. Meštrovićev je trg poprište, koje ima autonoman život. Kovačićev okvir, naprotiv proizvodi ikonu i ne poziva u svoj prostor. Uspješnije od Kovačića Meštrović svojim forumom stvara duhovno i simboličko središte cijelog trodijelnog parkovnog prospekta, u kojem dominira Strossmayer.

Projekt nije ostvaren. U začelju Akademijine palače postavljen je tek spomenik, a oko njega formiran pravokutan prostor s klupama. U hibridnu prostoru između Akademije i vječnog Laboratorija njegovo je zračenje ugušeno. Svoj današnji oblik park zahvaljuje modernistu Cirilu Jegliču, upravitelju zagrebačkih parkova, koji ga je preuredio 1938. godine.

Spomenik nije olako postavljen. Iako je 1925. odlučeno da se postavi na  Akademički trg, iduće godina gradska skupština osporava tu odluku i vraća raspravu u odbor ad hoc. To izaziva žestoku polemiku i politički obojene reakcije. Napokon je mjesto konačno određeno 29. srpnja 1926., a spomenik je svečano otkriven 7. studenoga. Do danas Meštrovićev je spomenik Strossmayeru ostao najboljim kipom na cijeloj Zelenoj potkovi i potpuno ostvario ciljeve inicijatora i svog autora.