Baština, mi i svijet 30.studenoga 2013.

Baština, mi i svijet 30.studenoga 2013. Baština, mi i svijet 30.studenoga 2013.
Situacija područja južno od kazališta 1906. Situacija područja južno od kazališta 1906.
Mjesto gdje će se graditi knjižnica, 1908. Mjesto gdje će se graditi knjižnica, 1908.
Crtež knjižnice objavljen u njezinoj prvoj monografiji iz 1913. Crtež knjižnice objavljen u njezinoj prvoj monografiji iz 1913.
Knjižnica u gradnji, 1912. Knjižnica u gradnji, 1912.
Konstrukcija kupole Konstrukcija kupole
Sveučilišna knjižnica (u sredini) i Kemijski institut, razglednica iz 1930-ih Sveučilišna knjižnica (u sredini) i Kemijski institut, razglednica iz 1930-ih
Pogled iz zraka, s juga, na Sveučilišnu knjižnicu i Kemijski institut, 1928. Pogled iz zraka, s juga, na Sveučilišnu knjižnicu i Kemijski institut, 1928.
Glavno, sjeverno pročelje Nacionalne i sveučilišne knjižnice, 1980-ih Glavno, sjeverno pročelje Nacionalne i sveučilišne knjižnice, 1980-ih
Reljefi Roberta Frangheša Mihanovića s alegorijama četiriju fakulteta Reljefi Roberta Frangheša Mihanovića s alegorijama četiriju fakulteta
Južno pročelje, prema Mihanovićevoj ulici i Botaničkom vrtu Južno pročelje, prema Mihanovićevoj ulici i Botaničkom vrtu
Reljef Rudolfa Valdeca s alegorijom Prosvjete, odnosno Knjižarstva Reljef Rudolfa Valdeca s alegorijom Prosvjete, odnosno Knjižarstva
Akroterij s sovom-ćukom, simbolom mudrosti i znanja Akroterij s sovom-ćukom, simbolom mudrosti i znanja
Atrij, urešen prigodom otvaranja knjižnice 1913. Atrij, urešen prigodom otvaranja knjižnice 1913.
Profesorska čitaonica Profesorska čitaonica
Slika Ivana Tišova s alegorijskim prikazom prirodnih i duhovnih znanosti Slika Ivana Tišova s alegorijskim prikazom prirodnih i duhovnih znanosti
Velika, studentska čitaonica, prije preseljenja u novu zgradu u Trnju Velika, studentska čitaonica, prije preseljenja u novu zgradu u Trnju
Slika Razvitak hrvatske kulture Vlahe Bukovca u velikoj čitaonici Slika Razvitak hrvatske kulture Vlahe Bukovca u velikoj čitaonici
Strop velike čitaonice Strop velike čitaonice
Simbol pismenosti Simbol pismenosti
Simbol pismenosti Simbol pismenosti
Stolne svjetiljke u velikoj čitaonici Stolne svjetiljke u velikoj čitaonici
Police za knjige u dvorani kataloga Police za knjige u dvorani kataloga
Ograda stubišta: kovano željezo, mjed i bakar Ograda stubišta: kovano željezo, mjed i bakar
Žardinjera iz vestibila Žardinjera iz vestibila
Vitraj izrađen u radionici Koch i Marinković Vitraj izrađen u radionici Koch i Marinković
Ivan Kostrenčić  (Crikvenica 1844. - Crikvenica 1924.) Ivan Kostrenčić  (Crikvenica 1844. - Crikvenica 1924.)
Rudolf Lubynski (Zagreb 1873. – Zagreb 1935.) Rudolf Lubynski (Zagreb 1873. – Zagreb 1935.)
Ban Nikola pl. Tomašić (Zagreb 1864. - Treščerovac kraj Ozlja 1918.) Ban Nikola pl. Tomašić (Zagreb 1864. - Treščerovac kraj Ozlja 1918.)
Velimir Deželić (Zagreb 1864. - Zagreb 1941.) Velimir Deželić (Zagreb 1864. - Zagreb 1941.)

Police za knjige u dvorani kataloga

Dana 1. prosinca 1913. Sveučilišna biblioteka otvorila je akademskoj i građanskoj javnosti vrata svoje nove zgrade na Zapadnom perivoju/Trgu M. Marulića. Generacije i generacije učile su i odrastale u toj zgradi, najljepšoj i najosebujnijoj u Donjemu gradu sve do 1995., kad se Nacionalna i sveučilišna knjižnica odselila u svoju novu zgradu u Trnju.

Zgrada knjižnice je remek-djelo epohe i njezinoga graditelja, arhitekta Rudolfa Lubynskoga i s pravom uživa status pojedinačno zaštićenog kulturnog dobra. Posljednjih je godina pažljivo restaurirana, ta danas blista u punom sjaju. Stotu obljetnicu zgrade obilježit će institucije najbliže povezane s njome: Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Hrvatski državni arhiv i Sveučilište u Zagrebu, koje u prvom tjednu prosinca predstavlja knjigu „Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu 1913. – 2013. s prilozima više autora.

Svoju reprezentativnu zgradu knjižnica je dobila nakon tristo godina svog opstanka. Začetak i jezgra joj je knjižnica isusovačkog kolegija, osnovanoga 1607. godine. Do otvaranja zagrebačkoga Sveučilišta 1873. bila je knjižnicom svih obrazovnih institucija koje su mu prethodile: najprije isusovačke Academiae Zagrabiensis koja 1669. dobiva status sveučilišta, potom sekularne terezijanske Kr. akademije znanosti, Regiae scientiarium academiae kao više škole za pravo, filozofiju i teologiju, osnovane 1776., pa Pravoslovne akademije, Regiae academiae iuris, osnovane 1850. koja će osiguravati kontinuitet do 1869., kad je donesen zakon o osnutku Sveučilišta. Nalazila se u zgradi gimnazije na Katarinskom trgu (kbr. 4-5) od svog osnutka. Sa Sveučilištem knjižnica je iz Gornjega grada 1882. preseljena u Donji grad, na Sajmište, kasnije Sveučilištni trg (danas maršala Tita), gdje će ostati do otvaranja svoje nove monumentalne zgrade.

No već je 1876., na Gornjemu gradu, njezin ravnatelj Ivan Kostrenčić tražio da se za nju podigne nova zgrada, želi li joj se osigurati razvoj. Iako je ta potreba spoznata i potvrđena, novogradnja je aktualizirana tek početkom novoga stoljeća. Pripreme su započele 1906. kada je nakon dosta razmatranja i nedoumica utvrđena lokacija na još neuređenom Zapadnom perivoju. To mjesto uvelike će utjecati na arhitektonsko oblikovanje, dekorativnu i simboličku opremu buduće knjižnice. Prešutno i samorazumljivo unaprijed joj je bilo zadano da se nosi s arhitektonskim soliterima postavljenima u središnjoj osi, na obodima već formiranih perivojnih trgova tzv. Zelene potkove, kao što su, primjerice, palača Akademije, Umjetnički paviljon, kazalište, Obrtna škola s muzejom. Drugim riječima, da zadovolji očekivanja o reprezentativnosti i estetskom identitetu, kakve je razvilo doba u koje su nastajali.
Natječaj za izradu osnova sveučilišne knjižnice bio je raspisan u ožujku 1909., rok za predaju radova bio je konac lipnja, no on je na zahtjev Kluba hrvatskih arhitekata bio produljen do 15. prosinca. Od devet pristiglih radova, od kojih su tri rada smjesta izdvojena kao loša, dakle, uistinu od šest o kojima se raspravljalo, dva su rada, pod mottom Scientiae atque artis forum (Forum znanosti i znanja) i Proprio Marte (Vlastitim snagom) ocijenjena kao jednako dobra, pa su podijelila prvu i drugu nagradu, a treća je nagrada pripala radu pod mottom Sirena. Autori su bili Dioniz Sunko i Rudolf Lubynski, te Svetomir Šimunec-Volčanšek, student arhitekture u Münchenu.
   

Ocjenjivači su se najviše bavili funkcionalnim obilježjima projekata i suglasili se da ni jedan rad potpuno ne zadovoljava. Arhitektonskim, estetskim i simboličkim karakteristikama posvetili su tek pokoju rečenicu. Malo su se bavili i urbanističkim spekulacijama natjecatelja koji su morali riješiti tri problema: postavu biblioteke, odnos biblioteke prema novoj zgradi Sveučilišta, planirane na sjevernom dijelu Zapadnog perivoja (Trgu I. A. V. Mažuranića) i uopće uređenje neposrednog okoliša knjižnice. No zahvaljujući uredništvu časopisa „Viesti Hrvatskog društva inžinira i arhitekta“ koje je Dionisa Sunka i Rudolfa Lubynskoga pozvalo da opišu svoje radove, njihovi su urbanistički prijedlozi poznati. Trg je napokon oblikovan prema jednoj od dvije varijante Rudolfa Lubynskoga iz 1910., kad mu je već bio povjeren projekt biblioteke. Postavljena je na južni dio današnjeg Marulićeva trga, pročeljem prema sjeveru, a ispred nje je forum – interni trg, optočen s obiju strana spomenicima i uokviren zelenim površinama. (...)

Gradnja biblioteke otegnula se zbog zahtjeva da se projekt zbog funkcionalnih razloga preradi, bio povjeren Lubynskom ili Sunku. Kako reče Kostrenčić, radovi “što se tiče naročito valjana rasporeda i grupiranja bibliotečnih prostorija, apsolutno ne odgovaraju kategoričnim zahtjevima, koji se danas uopće postavljaju na praktične i svrsi odgovarajuće bibliotečne zgrade“. Početkom 1910. godine na trotjedno studijsko putovanje poslana je mala grupa na čelu s budućim ravnateljem biblioteke dr. Velimirom Deželićem te obojica nagrađenih arhitekata. Cilj je bio razgledati nove europske biblioteke, poglavito sveučilišne. Spoznaje s putovanja u Budimpeštu, Cluj,  Łviv, Krakov, Berlin, Leipzig i Hamburg iznesene su na konferenciji u srpnju 1910., kad je ban Nikola pl. Tomašić izrazio želju da se u zgradu biblioteke uključi Zemaljski arhiv. Projekt biblioteke s arhivom povjeren je Lubynskom ujesen te godine. U prvom ugovoru precizno su definirane sve odrednice, a u drugome je bilo riječi o unutarnjoj opremi zgrade. Potonji ugovor omogućava da se Lubynskom pripiše ukupni stilski  i estetski identitet biblioteke. (...)

Gradnja biblioteke započela je 27. ožujka 1911. godine. Građevinski radovi povjereni su uglednoj tvrtki Ernsta i Adolfa Ehrlicha, a obrtnički i umjetničko-obrtnički radovi najboljim zagrebačkim majstorima i umjetnicima. Palača je predana upravi 29. rujna 1913., 11. listopada počelo je preseljavanje građe, a za javnost biblioteka i arhiv bili su otvoreni od 1. prosinca. Gradnja biblioteke bila je velik građevinski pothvat, koji svjedoči o organizacijskoj kulturi potvrđenoj potkraj 19. stoljeća godina kad su podignuta velika nova reprezentativna zdanja, kao što su Obrtna škola s muzejom, zgrada Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj ulici, na Gornjemu gradu, te srednjih škola i kazališta. U svim tim slučajevima investitor je bila Zemaljska vlada, a u realizaciji su važnu ulogu imali stranci. No biblioteka s arhivom isključivo je djelo suradnje domaćih tvrtki, majstora i umjetnika pod vodstvom i nadzorom autora, arhitekta Rudolfa Lubynskog.

U svom vanjskom izgledu – masi, obliku, stilu – knjižnica se malo razlikuje od natječajnoga rada. Preinake su bile uvjetovane funkcionalnim razlozima i dodatnim sadržajem: arhivom. Poput arhitektonskih monumenata sagrađenih u 19. stoljeću na trgovima-parkovima koji uokviruju središte grada, i ova palača s početka 20. stoljeća monumentalna je i reprezentativna u duhu poimanja historicizma. Te karakteristike uvelike su određene sadržajem, koji se poima kao spremnik znanja i memorije te namjene: mjesta učenja i spoznaje. Kompaktan, suzdržljivo razveden korpus nadvisuje visoka kupola, na pročeljima se ritmički redaju otvori i pilastri, dok je arhitektonski dekor sveden na minimum, a simbolička oprema na nužnu karakterizaciju sadržaja i namjene. Očit je oslon na klasične paradigme na kojima se zasniva klasicizam: jasnoća kompozicije, simetrija, sklad i ugođenost proporcija, štedljiva uporaba plastičnog dekora. Drugim riječima, na ideal monumentalne ozbiljnosti i mirnoće. «Moderni» arhitektonski identitet zgrade zasnovan je na preradi klasičnih i klasicističkih zasada u duhu purističke i racionalističke faze secesije prvog desetljeća 20. stoljeća. Poput  najznamenitjih protagonista tog doba – primjerice Otta Wagnera ili Josefa Hoffmanna – i Lubynski teži subjektivnom formalnom jeziku koji postiže rafiniranom kombinacijom klasicističkih i secesijskih stilskih oblika.      

U izboru konstrukcije Lubynski je posve suvremen: izvedena je prema najnovijim proračunima armirano-betonskih konstrukcija. Sastoji se od armirano-betonskih ploča i greda, željeznih stupova i nosača, čeličnih greda i čelične skeletne konstrukcije, kao u spremištima ili rešetkaste čelične konstrukcije, kao na krovu velike čitaonice. Zidovi su od opeke, horizontalne čelične grede obložene su betonom zbog zaštite od požara. Ta  moćna konstrukcija nije vidljiva, osim u dijelovima spremišta i jedva pristupačnim tavanskim, potkrovnim prostorima. No njezina je struktura zadala zgradi mjerilo i proporcije, što znači da se ipak ona posreduje likom zgrade, iako neizravno. Racionalnost obilježava prostorni raspored. Sadržaji su logično grupirani i porazdijeljeni s ciljem postizanja što veće funkcionalnosti. Za glavni, javni, otvoreni sadržaj Lubynski je u četverokrilnu strukturu postavio širi središnji trakt koji u glavnoj osi povezuje sjeverno i južno krilo. U njemu su ulaz, vestibil sa stubama u prvi kat, atrij i velika studentska čitaonica s 176 mjesta. Njima su s istoka profesorska čitaonica i čitaonica za časopise, sa zapada dvorana za kataloge i ured za pozajmljivanje knjiga i publikacija izvan knjižnice. Svi prostori središnjeg trakta imaju zenitalno osvjetljenje. Ono nije izravno, nego dopire kroz različite opne: vitraje, kristalna i pjeskarena stakla, drugim riječima, difuzno je i diferencirano koloritom pojedinih staklenih filtera. Izvana se stakleni krovovi ne vide. Zakriveni su moćnom atikom s kruništem, tako da se iz korpusa zgrade uzdiže samo kupola, pokrivena valovitim bakrenim krovom na četiri vode. Velika čitanioca, u čitavoj visini postamenta kupole, sadrži na visini od 4 metra galeriju s priručnom knjižnicom.

Oprema unutrašnjosti, napose javnih prostora i komunikacija, ima naglašeno reprezentativni značaj u skladu s poimanjem biblioteke kao «hrama» Znanja, mjesta duhovne sinteze ideala razvijanih od razdoblja prosvjetiteljstva do kraja 19. stoljeća. Visok estetski naboj interijera nose odabrani, velikim dijelom skupocjeni materijali, savršena obrada i čitka hijerarhizacija svih sastojaka u sklopu jedinstvenog likovnog koncepta. Tako su zidovi izvedeni u zrnatoj dolomitnoj žbuci, čija se tekstura pod različitim osvjetljenjima mijenja, ljeska, svjetluca i blista; obloženi su, kao i podovi, različitim vrstama mramora; dekoraciju nose mozaici, vitraji, kristalna stakla, kolorirana arhitektonska dekoracija u štuku, predmeti od bronce, mjedi i kovanog željeza. Individualni ugođaj pojedinih prostorija čini posebno za njih smišljena oprema, materijali, osvjetljenje i koloristička gama. U njoj posebno mjesto ima zlatna boja, koja se javlja i u interijeru i na vanjskom licu zgrade. Govor ploha upotpunjuje raskošna ugrađena oprema i namještaj, koji su svi pomno ugođeni s karakterom i namjenom pojedinih javnih prostora. Poput velikih, znamenitih biblioteka 19. i početka 20. stoljeća, i ambijent zagrebačke Sveučilišne i nacionalne biblioteke ima ekskluzivnost poprišta profanog kulta čiji se rituali odvijaju u prošišćenoj atmosferi estetskog rezervata.

Duhovni identitet zgrade osigurao je ikonografski program, povjeren kiparskim i slikarskim djelima. Ona su izvana i unutra porazdijeljena na najistaknutijim mjestima. Glavno, sjeverno pročelje obilježavaju monumentalni reljefi Roberta Frangeša Mihanovića u kamenu: alegorije četiriju tadašnjih fakulteta zagrebačkog Sveučilišta, teologije, filozofije, prava i medicine. U zabatu, koji dominira južnim pročeljem, smješten je monumentalni reljef u kamenu Rudolfa Valdeca, alegorija Prosvjete (ili Knjižarstva). Kupolu s uglova obilježavaju grupe s po četiri sove (ćuka) od bakra, koji su, kao amblem Atene-Minerve, simbol spoznaje i mudrosti. Pripisivala su se Valdecovu učeniku Ferdi Ćusu, no novija istraživanja omogućuju da se pripišu majstoru, samome Valdecu. U interijeru duhovnu simboliku zgrade nose slikarska djela. U atriju, mjestu prolaženja i boravka „s nogu“, na hrvatsku povijest i književnu kulturu upućuju prikazi pet gradova: Dubrovnika (ishodište književne kulture), Senja (prva tiskara), Jajca (bansko sjedište), Đakova (počast J. J. Strossmayeru) i Zagreba (suvremeno kulturno i političko središte, iskon biblioteke). Autori su Oton Iveković, Menci Klement Crnčić , Gabriel Jurkić i  Ferdo Kovačević. U velikoj studentskoj čitaonici hrvatsku kulturnu povijest galerijom znamenitih povijesnih ličnosti simbolizira monumentalna slika Vlahe Bukovca „Razvitak hrvatske kulture“.U velikoj čitaonici univerzalne poruke sadržavaju tri slike Mirka Račkoga: alegorije znanosti u starom, srednjem i novom vijeku, te brončani reljefi Mile Vodsedalek-Vod: putti sa simbolima pismenosti i idealizirani portretni prikazi grčkih filozofa. Najposlije u profesorskoj čitaonici, kako priliči, alegorije Lijepih umjetnosti te Prirodnih i duhovnih znanosti Ivana Tišova i Palada Atena Roberta Auera upućuju na opće: Znanost, Umjetnost, Znanje i Spoznaju.

 Poput većine historicističkih biblioteka i zagrebačka Sveučilišna i nacionalna biblioteka nosi univerzalne i posebne, odnosno nacionalne i lokalne poruke. Univerzalnim se porukama svrstava u globalno duhovno zajedništvo svih biblioteka. Posebnima, koje predstavljaju njezin osobit identitet, uključuje se u idealno hrvatsko jedinstvo ostvareno u 19. stoljeću jedino kulturom. Naime, ideal političkog jedinstva – spajanje hrvatskih povijesnih zemalja nije ostvaren do isteka te epohe, pa je kulturi ostala uloga osvještavanja nacionalnog identiteta – integrativna, koliko i kompenzatorna. No razmještaj – slaganje, stupnjevanje i povezivanje različitih poruka – nanovo upućuje na dominantnu ideju sinteze. Svim svojim elementima biblioteka je svjedočanstvo epohe: kompleksnosti i proturječja općeg razvoja arhitekture na putu prema moderni. U hrvatskoj arhitektonskoj baštini ona ima važno mjesto kao skupno umjetničko djelo ostvareno znanjem i talentom lokalnih umjetnika i majstora koje se može nositi s općim, europskim konceptima i ostvarenjima svoga doba.