Baština, mi i svijet 6.svibnja 2018.

Baština, mi i svijet 6.svibnja 2018. Baština, mi i svijet 6.svibnja 2018.
Pogled iz zraka na Trg žrtava fašizma i okolicu; lijevo Trg Petra Krešimira IV. Pogled iz zraka na Trg žrtava fašizma i okolicu; lijevo Trg Petra Krešimira IV.
Pogled iz zraka na Trg žrtva fašizma s juga; u prvom planu dio parka na Trgu Petra Krešimira IV. i Ulica kneza Višeslava. Pogled iz zraka na Trg žrtva fašizma s juga; u prvom planu dio parka na Trgu Petra Krešimira IV. i Ulica kneza Višeslava.
Početak radova u parku na Trgu žrtava fašizma, proljeće 2018. Početak radova u parku na Trgu žrtava fašizma, proljeće 2018.
Radovi na Trgu žrtava fašizma, proljeće 2018. Radovi na Trgu žrtava fašizma, proljeće 2018.
3D prikaz budućeg uređenja Trga žrtava fašizma 3D prikaz budućeg uređenja Trga žrtava fašizma
3D prikaz preuređenja Ulice Franje Račkoga 3D prikaz preuređenja Ulice Franje Račkoga
Autorica projekta recentnog uređenja Trga i okolice, arhitektica Loredana Stunić Autorica projekta recentnog uređenja Trga i okolice, arhitektica Loredana Stunić
Prosvjed protiv uklanjanja magnolije u parku na Trgu žrtava fašizma, proljeće 2018. Prosvjed protiv uklanjanja magnolije u parku na Trgu žrtava fašizma, proljeće 2018.
Milan Lenuci, Regulacija područja Zagreba istočno od Draškovićeve ulice iz 1909. Milan Lenuci, Regulacija područja Zagreba istočno od Draškovićeve ulice iz 1909.
Natječajni, prvonagrađeni rad Viktora Kovačića za zgradu Burze, 1923. Natječajni, prvonagrađeni rad Viktora Kovačića za zgradu Burze, 1923.
Rekonstrukcija tramvajskih pruga na križanju Martićeve, Draškovićeve i Ulice F. Račkoga 1928. Rekonstrukcija tramvajskih pruga na križanju Martićeve, Draškovićeve i Ulice F. Račkoga 1928.
Trg Burze sa zgradama Burze i Doma inženjera i tehničara, 1930. Trg Burze sa zgradama Burze i Doma inženjera i tehničara, 1930.
Zgrada Burze, razglednica s početka 1930-ih. Zgrada Burze, razglednica s početka 1930-ih.
Zgrada Doma inženjera i tehničara, s početka 1930-ih. Zgrada Doma inženjera i tehničara, s početka 1930-ih.
Stočno sajmište, još na području budućeg Trga žrtava fašizma, tada Trgu N, 1927. Stočno sajmište, još na području budućeg Trga žrtava fašizma, tada Trgu N, 1927.
Trg Petra I. Osloboditelja (danas Trg žrtava fašizma) nakon uklanjanja stočnog sajmišta Trg Petra I. Osloboditelja (danas Trg žrtava fašizma) nakon uklanjanja stočnog sajmišta
Trg Petra I. Osloboditelja s provizorno uređenim putovima i pogledom u Zvonimirovu ulicu, 1928. Trg Petra I. Osloboditelja s provizorno uređenim putovima i pogledom u Zvonimirovu ulicu, 1928.
Gradnja Doma likovnih umjetnosti Gradnja Doma likovnih umjetnosti
Trg Burze (danas Trg hrvatskih velikana) s pogledom na Dom likovnih umjetnosti Trg Burze (danas Trg hrvatskih velikana) s pogledom na Dom likovnih umjetnosti
Gradnja minareta uz Dom hrvatske likovne umjetnosti, prenamijenjen u džamiju prema projektu Stjepana Planića, 1942. Gradnja minareta uz Dom hrvatske likovne umjetnosti, prenamijenjen u džamiju prema projektu Stjepana Planića, 1942.
Džamija 1944. Razglednica Džamija 1944. Razglednica
Unutrašnjost džamije, 1944. Unutrašnjost džamije, 1944.
Izložba „Svjetle sjene“ Nade Orel u Domu hrvatskih likovnih umjetnika u postavu arhitekta Maria Beusana, 2001. Izložba „Svjetle sjene“ Nade Orel u Domu hrvatskih likovnih umjetnika u postavu arhitekta Maria Beusana, 2001.
Izložba „Images of Women and The Unkown“ Petera Lindbergha u Domu hrvatskih likovnih umjetnika, 2014. Izložba „Images of Women and The Unkown“ Petera Lindbergha u Domu hrvatskih likovnih umjetnika, 2014.
Instalacija K19 Zlatka Kopljara na Međunarodni dan sjećanja na Holokaust ispred Doma hrvatskih likovnih umjetnika, 2014. Instalacija K19 Zlatka Kopljara na Međunarodni dan sjećanja na Holokaust ispred Doma hrvatskih likovnih umjetnika, 2014.
Prosvjed protiv preimenovanje Trga maršala Tita ispred Doma hrvatskih likovnih umjetnika, 2017. Prosvjed protiv preimenovanje Trga maršala Tita ispred Doma hrvatskih likovnih umjetnika, 2017.
Izložba Bijenale slikarstva u Domu hrvatskih likovnih umjetnika, 2017. Izložba Bijenale slikarstva u Domu hrvatskih likovnih umjetnika, 2017.
Izložba „Nikola Tesla Mind from the Future u Domu hrvatskih likovnih umjetnika ,2018. Izložba „Nikola Tesla Mind from the Future u Domu hrvatskih likovnih umjetnika ,2018.
Izložba „Nikola Tesla Mind from the Future u Domu hrvatskih likovnih umjetnika ,2018. Izložba „Nikola Tesla Mind from the Future u Domu hrvatskih likovnih umjetnika ,2018.

Uklonjena magnolija iz parka na Trgu žrtava fašizma, proljeće 2018.

Doma hrvatskih umjetnika, istaknuto djelo Ivana Meštrovića i Trga žrtava fašizma posljednjih su mjeseci bili temom interesa javnosti. Dom, zbog velike multimedijalne izložbe NIKOLA TESLA – MIND FOR THE FUTURE; trg, zbog početka radova preuređenja, koji su izazvali kritike i prosvjede.

Najprije, ukratko o povijesti trga, a potom donosimo fragmente iz knjige MEŠTROVIĆEV ZNAK U ZAGREBU Barbare Vujanović.

Područje gdje se nalazi današnji Trg žrtava fašizma nazivalo se Zavrtnica u doba kad se formira Donji grad i novo središte Zagreba. Pripadalo je zboru prebendara Stolne crkve i bilo prekriveno vrtovima i poljima. Početkom 1880-ih godina uočeno je kao mjesto za stočno sajmište, koje je tada bilo na prostoru današnjeg Trga Republike Hrvatske. Prijedlog izaziva val prosvjeda građanstva, a i gradskih zastupnika zato što je potpuno neurbanizirano, što znači, i neopremljeno za predviđenu funkciju. Ipak, u generalnoj regulatornoj osnovi Zagreba iz 1887. to „marvinsko“, odnosno stočno sajmište, utvrđeno je na Zavrtnici, gdje se previđa Trg D, dakle, još bez pravog naziva. Sajmište je ondje otvoreno 1890., na Kraljevo, najveći i najvažniji zagrebački sajam. U novinskim komentarima kritizira se stanje sajmišta i njegove okolice: „Prašina... navoženo i razbacano kamenje... užasan smrad okolišnih kanala iz krasnog našeg Medveščaka“; govori se o nepristupačnosti i neuređenim pristupnim cestama. Tek se 1891. površina trga pošljunčava, uređuju se stajališta (obori) za konje i drugu stoku, regulira odvodnja. Za Kraljevo 1892. Narodne novine utvrđuju: „Naše novo sajmište razvija se liepo, a Bog zna kakova ga čeka budućnost, kad se jednom posagrade kuće i kad se potok preloži".

Taj potok je Medveščak, koji još teče gradom i predstavlja golem ekološki i razvojni problem. Premješten je napokon pri kraju 19. stoljeća u sklopu najvećeg komunalnog projekta epohe: gradnje kanalizacije, i to u cigle dvije godine, od 1896. do 1898. Nova trasa dijelom presvođenog odvodnog kanala – ulicama današnjih naziva: Medveščak, Ribnjak, Draškovićeva, Račkoga, Trgom žrtava fašizma, ulicom kneza Višeslava, Trgom Petra Krešimira IV. te Avenijom Marina Držića i dalje prema rijeci Savi – postaje važnom odrednicom budućih regulacija i prostornog razvoja istočnog dijela Zagreba. Već u prvim studijama Milana Lenucija, tada vodećeg prostornog planera početkom 20. stoljeća na dijelu te trase javlja se avenija, današnja Ulica Franje Račkoga, a oko Sajmišta, otprilike na mjestu današnjeg Trga žrtava fašizma, mreža ulica i trgova.

Urbanizacija tog novog, u svemu najvažnijeg razvojnog područja Zagreba, počinje tek nakon Prvog svjetskog rata – u očekivanju modernog „cityja“ – novih dimenzija, a i pretenzija. Sajmište će 1918. biti preimenovano u Trg N, a tek 1927. u Trg Petra I. Osloboditelja (Karađorđevića) – u godini kad su se na vratima „cityja“ osovili palača Burze, djelo Viktora Kovačića i nasuprotni Dom inženjera i arhitekata, Benedika i Baranaya. Te, u nekim elementima srodne zgrade označit će novu aveniju, danas Ulicu Franje Račkoga, u kojoj su dvije poslovne zgrade, jedna iz 1922. i druga iz 1928., već naznačile buduće mjerilo, a i stil: između neoklasicizma, protomoderne i moderne. 

Sam trg izgrađuje se od 1924. do 1933. Prevladavaju stambeno-poslovne četverokatnice, katkad s uvučenim petim katom, najvećim dijelom projektirane u birou Benedik i Baranay, dok stambeni blok Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, izvornog naziva Dom kralja Aleksandra (poslije Studentski dom Ivan Meštrović), djelo Ede Schöna iz 1933., predstavlja modernizam tridesetih godina u Zagrebu, lišen dekoracije i povijesnih asocijacija.

O važnosti trga indikativno svjedoče njegova preimenovanja: 1941. naziva se tek Trg III: 1942. Trg Kulina bana, pošto će Dom umjetnosti biti preuređen u džamiju; od 1946. do 1990. Trg žrtava fašizma, a Trg hrvatskih velikana, od 1990. do 2000., kada se javlja ideja o prenamjeni Muzeja revolucije naroda Hrvatske, tada u Domu umjetnosti – u svojevrsni Panteon hrvatskih velikana. Godine 2000. trgu se vraća stari naziv Trg žrtava fašizma. 

Recentni povod naše emisije je preuređenje Trga žrtava fašizma, koje je ovog proljeća počelo javnim skandalom, potaknutim uklanjanjem velikog drva magnolije iz nasada oko Doma. Preuređenje je dio projekta uređenja novog pješačkog toka od Autobusnog kolodvora, takozvane Branimirove tržnice, duž Krešimirova trga, Ulicom kneza Višeslava, preko Trga žrtava fašizma i Ulice Račkoga do Jurišićeve i Jelačićeva trga, a  zasnovano je na viziji „izvrsnosti“ gradonačelnika Zagreba Milana Bandića. Najvažniji dio tog radijalnog, višedjelnog urbanističkog poteza: Trg žrtava fašizma i Ulica Račkoga, povjeren je bez javnog natječaja, izravnom narudžbom, arhitektici Loredani Stunić, čiji dosadašnji rad ne sadrži reference za takav kompleksan urbanistički zadatak. Njezin projekt, prema kojem se radovi već izvode, nije predstavljen ni stručnoj javnosti ni građanstvu, a objavljena su tek dva simplificirana 3 D prikaza. Postupak gotovo i nije potrebno komentirati, ali opravdano se javlja sumnja, da će postati presedanom.

DOM HRVATSKIH LIKOVNIH UMJETNIKA ima kompleksnu povijesta, utvrđuje Barbara Vujanović. Na sjednici Hrvatskoga društva umjetnosti „Strossmayer“ 4. ožujka 1928. godine riječ je o potrebi izgradnje palače na Trgu Petra I. Osloboditelja, u koju bi se smjestili gradski muzej, gradska knjižnica, gradski arhiv, Moderna galerija i etnografski muzej. Meštrović je tom prigodom iskazao mišljenje, da je trg premalen za golemu građevinu, koja bi primila navedene institucije. Nakon dvije godine Društvo „Strossmayer“ odlučuje podignuti umjetnički dom, zato što im Umjetnički paviljon na Trgu kralja Tomislava nije dostatan i 1930. raspisuje natječaj za projekt doma na Mažuranićevu trgu. U programu su navedeni broj i dimenzije prostorija.

No umjesto Mažuranićeva trga izabran je Trg Petra I. Osloboditelja, za koji je Društvo dva puta raspisivalo natječaj. Oba puta je natječaj propao. Novi Umjetnički paviljon povezuje se s pitanjem Meštrovićeva muzeja u Zagrebu. „Da se postigne jedno i drugo moralo bi se, prema našem mišljenju, forsirati izgradnju Umjetničkog paviljona. Rješenje ovog problema je pitanje kulturnog prestiža Zagreba“, piše „Obzor“ 16. lipnja 1932. Još se početkom te godine navodi, da će se Umjetnički paviljon graditi idućeg proljeća prema projektu Drage Iblera, koji je prihvaćen kao definitivan. No, izvedbu projekta preuzima Ivan Meštrović i povezuje je sa spomenikom kralju Petru I., čime se potkraj 1927. bavi poseban odbor.

Meštrović 1930. dobiva narudžbu za konjanički kip i predlaže da se umjesto spomenika podigne Dom umjetnosti, a reljef posvećen kralju postavi u unutrašnjosti Doma. Meštrovićeva ideja potvrđena je 1933. sporazumom zainteresiranih strana, a samom Meštroviću povjerena je idejna skica. U opisu namjene i funkcije Doma kaže se, da će se u njemu priređivati izložbe djela svih grana likovne umjetnosti, najprije jugoslavenskih umjetnika, bez obzira na njihov umjetnički smjer i njihovo umjetničko naziranje; nadalje popularna i znanstvena predavanja o domaćoj i stranoj likovnoj umjetnosti i umjetnicima, a svim će se likovnim umjetnicima omogućiti da u određenim prostorijama održavaju svoja sijela i drže sastanke za promicanje svojih strukovnih interesa.

Projekt je razradila i razvila grupa arhitekata u sastavu Harold Bilinić, Lavoslav Horvat, Zvonimir Kavurić, Nikola Molnar i Ivan Zemljak, te Drago Ibler i Lavoslav Kalda kao konzultanti. Unatoč svim promjenama zadržana je Meštrovićeva osnovna ideja valjka, okruženoga izvana trijemom s trideset i šest kamenih stubova i sa središnjom kružnom dvoranom u unutrašnjosti. Forma tolosa upućuje na simboliku zgrade kao hrama umjetnosti.

Meštrović je predvidio, da cijeli trg bude malo uzvišen zbog što boljeg pogleda na zgradu, koja je postavljena na podignut otok – iz praktičnih razloga, zbog nisko položenog odvodnog kanala presvođenog potoka Medveščaka. Kasnija hortikulturna rješenja slijedila su zamisao čistoće i preglednosti.

Skice Doma razlikuju se u detaljima: na nekima ulaz flankiraju dva stupa; unutar prstena prvoga kata, iznad središnje dvorane, zamišljena je okrugla terasa. Neizvedeni stupovi, koji na jednom od nacrta sadrže orlove, naglašavaju os: Katedrala – Burza – Dom umjetnosti, koju je Meštrović htio naglasiti.

Središnja dvorana, promjera devetnaest metara, podignuta je na visinu višu od devet metara. Prekrivena je plitkom armiranobetonskom kupolom, perforiranom staklenim valjcima, prema projektu Zvonimira Kavurića. Kako rasvjeta ne bi bila preoštra, a i zbog toplinske izolacije, ispod svoda je ovješena staklena membrana, koja dodatno filtrira i omekšava vanjsku svjetlost. Riječ je o jednoj od najsmionijih konstrukcija moderne europske arhitekture toga vremena. Svodom istoga tipa prekrivena je i prstenasta izložbena dvorana uokolo prvoga kata. U prvoj skici Meštrović je zamislio unutrašnji balkon – „terasu kao neku atrakciju za toplih sezona“, ali je u konačnoj izvedbi cijela unutrašnja dvorana natkrivena plitkom ostakljenom kupolom, pa je i na „balkonu“ omogućeno izlaganje slika. Unutrašnjost je djelomično obložena mramorom. Korišten je kamen iz Splitske na otoku Braču, dok je vanjski omotač optočen kamenom iz Pučišća. Kamenarske radove vodilo je poduzeće Šperac i Marasović iz Splita. Ukupno je u zgradu ugrađeno 2540 tona kamena.

Zgrada je primjer arhitekture iz prve faze modernizma, u kojem se susreću stilski elementi protoracionalizma, modernoga klasicizma i kreativnog eklekticizma. Povlačeći paralelu sa Zdencem života, na relaciji kružne forme iz koje se uočava slojevito strukturalno i simboličko značenje, Radovan Ivančević zaključuje, da je Meštrović Domom umjetnosti postigao čistoću apsolutnoga govora arhitektonskih oblika, usporedivu s apsolutnom čistoćom govora isključivo ljudskih tijela u Zdencu života.

Dom je dao najvažniji impuls formiranju novoga dijela grada, istočno od Draškovićeve do Maksimira. Zgrada je smještena u sredini trga, odakle se otvaraju pogledi iz pet ulica. Sam Dom je u osi triju ulica (Račkoga, kneza Višeslava i Zvonimirove), a izvan osi dviju drugih ulica (Boškovićeve i kneza Mislava). Valjkastim volumenom zgrade naglašeno je središte novog trga i stvoren ravnopravan odnos prema okolnim blokovima kuća i ulicama koje se od njega zrakasto šire. Osim starijega Kvaternikova trga s tržištem ovo je jedini trg na potezu do Maksimira. U članku „Wild West i zagrebački City“ u Jutarnjem listu  12. svibnja 1934. navodi se, da su „najveći trgovi Zagreba, Trg Kralja Petra i Trg Kralja Krešimira još potpuno neuređeni i predstavljaju džunglu u moderno izgrađenom dijelu Zagreba“. Odluka da se na trgu Kralja Petra izgradi Dom likovnih umjetnika najbolje je rješenje za „skadalozno osnovan trg“, utvrđuje se.

Rotonda je kontrapunkt zgradi Burze, djelu Viktora Kovačića. Obje građevine naslanjaju se na antičko nasljeđe: Kovačićeva podsjeća na jonski hram, Meštrovićeva na kružni tolos. Krug se u Kovačićevoj Burzi javlja u obliku glavne dvorane. Pročelja obje građevine optočena su bračkim kamenom, ali Meštrovićev dom ne sadrži vokabular klasičnih redova. U oba projekta postoje podudarnosti: u Kovačićevu natječajnom radu za palaču Burze iz 1921. javlja se široka avenija (danas ulica Račkoga) s dvije simetrične palače na početku i obeliskom na kraju avenije, koji sugerira trg. Meštrović sa suradnicima tu ideju formulira još odlučnije: novim trgom usred kojega je paviljon. U međunarodnim okvirima zgrada se može povezati s tradicijom francuskoga neoklasicizma i s povratkom art décou, utjelovljenom u Muzeju moderne umjetnosti u Parizu iz 1937.

DOM LIKOVNIH UMJETNOSTI KRALJA PETRA I., neslužbeno zvan NOVIM UMJETNIČKIM PAVILJONOM, svečano je otvoren 18. prosinca 1938. velikom sinteznom izložbom Pola vijeka hrvatske umjetnosti koju je priredilo Društvo „Strossmayer“ o šezdesetoj godišnjici svojega osnutka. Meštrović je izložio tek tri skuplture: Pietú, od bronce te Mati zavjetuje dijete i Povijest Hrvata od mramora. Uz likovne umjetnosti, važno mjesto imala je i arhitektura. Na izložbi su sudjelovala 184 izlagača: 24 kipara, 117 slikara i 43 arhitekta. Spomenut ćemo tek neka imena: kipari Frano Kršinić, Ivo Lozica, Ferdo Ćus, Petar Palavičini; slikari Milan Steiner, Frano Šimunović, Emanuel Vidović; arhitekti Alfred Albini, Vjekoslav Bastl, Mladen Kauzlarić, Ernest Weissmann, Ivan Zemljak. Ali neki pozvani umjetnici i arhitekti, kao Ljubo Babić, Antun Augustinčić, Vanja Radauš, Željko Hegedušić, Gustav Bohutinski, Drago Galić, Zvonimir Požgaj i Zvonimir Kavurić (suautor projekta zgrade), odbili su  izlagati – dijelom zbog osobne netrpeljivosti spram Meštrovića.

Od inauguracije, u izložbene svrhe rabe se četiri izložbena prostora: centralna dvorana, predviđena za skulpturu; prstenasta dvorana na katu za slikarstvo; balkon centralne dvorane za manje cjeline, crteže ili skice, dok je dvorana u prizemlju, u obliku isječka kružnog vijenca, bila namijenjena fotografiji, ali i drugome, od keramike do dizajna. Dom se mogao ispuniti jednom velikom izložbom ili se moglo istovremeno postaviti četiri različite izložbe.

U vrijeme svoga nastanka bio je to jedinstveni izložbeni prostor, koji je na inovativan način, artikulacijom unutrašnjega prostora s kružnim sustavom galerija i dnevnim osvjetljenjem, omogućavao specifičnu prezentaciju djela i njihovo promatranje. Tako se skulptura, napose monumentalnijih dimenzija, smještena u centralnoj dvorani, mogla sagledavati odozgo. Takav koncept neosporno proizlazi iz Meštrovićevog iskustva izlaganja vlastitih radova. Nakon izložbe Pola vijeka hrvatske umjetnosti priređene su 1940. izložbe Marijana Detonija, Izložba suvremene Francuske grafike i tapiserije, Prva godišnja izložba hrvatskih umjetnika. Slijedila su izložbe Suvremene slovenske umjetnostii, Desetorica – beogradskih slikara, izložbe Lovre Pavelića, Josipa Crnoborija i Petra Šimage, te zbirke Eriha Šlomovića. U svibnju 1941. godine Meštrović je obavijestio Milu Budaka, tadašnjega ministra bogoštovlja i nastave, da će zgrada nositi naziv Dom hrvatske likovne umjetnosti u Zagrebu.

U kolovozu 1941. godine prekinuta je izložba Gustava Likana, a vlasnicima je naređeno da napuste zgradu koja će se preurediti u islamsku bogomolju. Trg je 1942. preimenovan u Trg Kulina bana. Tri minareta i prilazni prostor s kružnom fontanom i kamenim klupama projektirao je Stjepan Planić. Ivan Meštrović najprije se protivio prenamjeni, a poslije, u godinama američke emigracije prihvaćao je odluku. Godine 1942. adaptirana je unutrašnjost; sve su zidne i kupolne površine prekrivene bogatom polikromnom dekoracijom u štuku prema projektu arhitekta Zvonimira Požgaja. Dekorativne arabeske obogaćene su motivima pletera sa starohrvatskih spomenika. Osobito raskošno bio je ukrašen mihrab, molitvena niša. Džamija je svečano otvorena 18. kolovoza 1944. godine. No godinu dana poslije, uspostavljena je nova država, nova ideologija, nova namjena i objavljen novi naziv. Godine 1945. donesena je odluka o osnutku Muzeja narodnog oslobođenja i njegovu smještaju u nekadašnji Dom likovnih umjetnosti.

Trg je 1946. preimenovan u Trg žrtava fašizma, a 1949. ruše se minareti. Godine 1951. u unutrašnjosti su izvedene preinake prema projektu arhitekta Vjenceslava Richtera: u središnjoj dvorani dodane su dvije galerije i stubište, a izvorna dnevna rasvjeta dokinuta je prekrivanjem kupole. Iduće, 1952. godine slikar Edo Murtić, povodom VI. kongresa Komunističke partije Jugoslavije izvodi fresku s motivima okupacije, partizanske borbe, oslobođenja i obnove. Stalni postav Muzeja narodne revolucije otvoren je 15. svibnja 1955. godine. Drugi postav Muzeja revolucije naroda Hrvatske, kako je tada muzej preimenovan, otvoren je 1962., a u unutrašnjosti su izvedene manje preinake prema projektu arhitekta Andrije Mutnjakovića.

U svibnju 1990. godine tadašnji predsjednik Hrvatskoga društva likovnih umjetnika, Ante Rašić, zahtijeva da se Dom vrati umjetnicima. Osniva se komisija, u prosincu je otvorena izložba Dokumenti – argumenti s provokativnim porukama na letcima i velikom zastavom pred domom s natpisom: „Meštrovićev dom likovnih umjetnosti – umjetnosti ili politici?“ Godine  1993. Dom se vraća Društvu, a 2001. započinju radovi na uklanjanju ugradnji i preinaka. Nakon dvije godine obnovljeni Dom otvara se u svojoj prvobitnoj izložbenoj funkciji. Godine 2003. završena je prva faza obnove, a od 2006., prema projektu arhitekta Branka Silađina, slijedi druga faza. Svoju simboličku potentnost građevina duguje obliku, koji sugerira ideju savršenosti, homogenosti, jednakosti, pa i zaštite. Valja se prisjetiti da je u korijenu projekta bio spomenik i da je Meštrović i u arhitekturu prenio ideju prezentacije moći. Zbog toga je paviljon bio zanimljiv svim političkim sustavima, koji ga prisvajaju  za sebi važne sadržaje. Oko Meštrovićeve rotonde neprestano se šire koncentrične kružnice kreativnoga djelovanja i razmišljanja.

Od uspostavljanja izložbene funkcije, brojni su se domaći i strani umjetnici svojim instalacijama i izložbama pozivali na samu građevinu i određene dijelove njezine prošlosti. Primjerice, povodom svečanog otvaranja obnovljenoga Doma, u ožujku 2003. godine, priređena je izložba Svjetlo s djelima devetnaest hrvatskih umjetnika u izboru Zvonka Makovića. Polazište je bilo skidanje slojeva s kupole, koji su priječili prolazak svjetlosti, a htjela se iskazati i počast Ivanu Meštroviću, kao idejnom začetniku prostorne ideje Doma. Svjetlosnom instalacijom Zagreb Boogie Woogie na vanjskom zidnom omotaču albanski umjetnik Sislej Xhafa afirmirao je kružnu formu zgrade. Fluidom duginih boja aludirao je na modernističku tradiciju geometrijske apstrakcije, osobito snažnu u hrvatskoj umjetnosti. Nadalje, u širem i u osobnom kontekstu, kinetizam ovoga rada upućuje na stanje albanske nacije, stalno u pokretu.

DOM HRVATSKIH LIKOVNIH UMJETNIKA pruža mogućnosti za istraživanje i interpretaciju svojih arhitektonskih, povijesnih, simboličkih i akustičkih vrijednosti, ali i mnogo šireg konteksta – zagrebačkog i hrvatskog, europskog i svjetskog. Zato je svaki dodir, na samom arhitektonskom monumentu, ali i u njegovom neposrednom okolišu, nadasve osjetljiva zadaća. Nažalost, to što se najavljuje u parkovnom pojasu, ne uvjerava o studioznom pristupu, nego isključivo o želji za promjenom po cijenu brisanja memorije i o upitnom, posve proizvoljnom dekorativnom konceptu. Najavljena je i zamjena kamenog postolja, ne i sanacija podrumske etaže koju izjeda vlaga.

Zaključit ćemo: i Meštrovićev dom i Trg žrtava fašizma zaslužuju bolje i više. Najprije, punu prisutnost pozvanih struka, suglasnost građana, a i najvišu kvalitetu. Zato nam se čini, da prikazan primjer nema samo lokalnu dimenziju, nego je zanimljiv i za druge hrvatske sredine.