Gabi Novak: Strašno je važno prenijeti emociju

Gabi Novak: Strašno je važno prenijeti emociju Gabi Novak: Strašno je važno prenijeti emociju

Gabi Novak je prvi intervju nakon odlaska supruga Arsena Dedića odlučila dati Zlatku Turkalju za HR2. U razgovoru otvoreno progovara o počecima svoje karijere, odolijevanju pritiscima da se promijeni, odnosu s publikom, pjesmama koje su obilježile njeno glazbeno djelovanje i svojoj obitelji.

Što Vas je u vrijeme školovanja zanimalo? Kako ste zamišljali svoju budućnost i je li Vas već tada privlačila pozornica?

Nisam uopće razmišljala o pozornici. U ono vrijeme se išlo na Prve pljeskove, što je naš Viki Glowatzky organizirao u Kerempuhu, ili na radijske audicije. Jedan prijatelj, isto Hvaranin, odveo me na radijsku audiciju gdje su u žiriju bili Krešimir Oblak, Nikica Kalogjera i još neki ljudi. Nikica, koji je bio predsjednik žirija, rekao mi je: „Moja draga, ti moraš prvo liječiti svoje grlo. Ja sam liječnik i znam koji su tvoji problemi. Ti imaš kroničnu upalu glasnica i nećeš moći pjevati. Ne trebaš ni pokušati dalje dolaziti dok se ne izliječiš.“

Ali Vi niste bili prehlađeni.

Ma kakvi! To je bio moj glas kao i dan danas. Ti si tada trebao imati jedan otvoreni, jaki glas i nisu prihvatili tip mog glasa.

Kako ste Vi to prihvatili?

Bila sam razočarana. Iznenadila sam se takvom pristupu. Išla sam na audiciju kad me već prijatelj molio, ali bez ikakvih ambicija. Voljela sam muziku otkad sam se rodila. Pjevala sam u dvorištu, na klupicama, na Hvaru smo uvijek radili nekakve predstave, no glazba je uvijek bila popratna u mom životu. Uvijek sam ostala samozatajna. Moj jadan pokojni Arsen mi je rekao: „Da se tebe čulo, ti nikad ne bi bila Gabi Novak.“ To mi je bilo jako zgodno. Imala sam tu svoju osobnost i dan danas sam s tim istim glasom.

Koliko Vam je pljesak kroz karijeru bio mjerilo jeste li nešto napravili dobro ili manje dobro?

To je ono škakljivo pitanje na koje vrlo iskreno odgovaram. U ono vrijeme glazbenici su dolazili na sve koncerte. Sjećam se, prvo je bio Louis Armstrong, pa je došla Ella Fitzgerald, pa klasičari, pa Stravinsky... Interes je bio ogroman. Ganulo me što su mi na mom koncertu u dvorani u Zvonimirovoj prilazili ljudi s kojima sam poslije surađivala. Oni su to prepoznali. To nije bila promuklost, nego je to bio moj special sound. Iznenađujuće brzo sam dobila prvu ponudu, a to je bio Zagrebfest 1959. i kompozicija Milutina Vandekara „Ljubav ili šala“. Kad dođeš jednom na scenu, pa kad osjetiš taj prijem, kad dolaziš u taj jedan glazbeni krug, radiš s glazbenicima – to me jako privuklo i pristala sam ući u tu neizvjesnu novu avanturu. Nisam mogla ni vjerovati koliko će ona trajati.

Malo je poznato da su glazbeni agenti iz Francuske došli u Hrvatsku zbog vas, odnosno da ste 1964. godine dobili ponudu i otišli u Pariz. Tamo ste bili tjedan dana, zahvalili se na ponudi i – vratili kući. Tereza je zato nastavila gdje Vi niste željeli i ostala desetak godina. A zašto niste Vi? Što Vas je smetalo?

Nisam htjela skinuti deset kilograma, nisam htjela pjevati po noćnim klubovima radi toga što bi mi to jako škodilo glasu, nisam htjela skratiti kosu i pofarbati se u crno, te nisam htjela promjeniti svoje ime. Bila sam zgranuta. Čak sam upoznala kompozitora koji je trebao pisati za mene. To je bio omiljeni prijatelj naše Tereze, Serge Lama. Na kraju mi je agentica rekla zašto je tražila od mene takve promjene. „Vi previše germanski izgledate“, rekla je. Bila je sigurna da ću pristati na te promjene. Provela sam prekrasne dane u Parizu, agentica me vodila na Charlesa Aznavoura u Olympiju, ali se nažalost nismo našle. Ja sam uzela svoju avionsku kartu i vratila se u Zagreb.

To je jedna od karakteristika koja Vas prati kroz cijelu karijeru – ta Vaša dosljednost i transparentnost što želite i što ne želite. Ima još jedna druga stvar: Vas slava nikada nije uspjela impresionirati i zavesti. Nikada joj niste dali veći značaj od svakodnevnog života, od svakodnevnih obaveza.

To sve dolazi iz moje prirode. Ja kao prvo sebe smatram šuškavom pjevačicom koja je na temelju toga napravila, moram iskreno reći, stvarno veliku karijeru, ali nikada se nisam smatrala velikom. Znala sam cijeniti svoj rad i znala sam u srce primati sve komplimente koji su uslijedili. Umjetniku ništa nije tako važno kao da napravi kontakt s publikom. Meni nije sve otpočetka išlo kako sam htjela. Trebalo je dugo vremena da se ljudi naviknu na moj način pjevanja. Nisam nikada bila tražila tu neku transparentnost i da se puno piše o meni. Ne kažem da mi nije godilo, ali nisam ništa poduzela da bih to još potencirala i o tome puno govorila. Duboko sam bila ispunjena nekim nezaboravnim koncertima koje sam u životu radila. Uvijek će mi u živom sjećanju ostati, recimo, koncert u ZKM-u kada sam promovirala svoju posljednju ploču. To je bilo prije četiri godine na Jazzarelli. Bila sam tako sretna i ispunjena. Znači, vrijedilo je se držim onog odabira od početka. Prihvaćala sam Arsenove sugestije, pogotovo jezične što je vrlo važno. Proces u stvaranju pjesme je, prvo, da dobiješ dobar tekst u kojem ćeš se naći. Dosta pjesama sam, nažalost, morala odbiti, makar su bile melodijski dobre, ali u tekstu nisam znala sebe naći.

Pjesme koje ste u svojoj karijeri snimili govore o ljubavi, ali govore i o ljudima koji su drugačiji. Poruke tih pjesama su kako treba biti odlučan, čvrst, hrabar i svoj kad je najteže. A kako je kod Vas? Može li Vama pjesma podići raspoloženje ili biti inspiracija i poticaj u donošenju odluka?

Apsolutno da, ali tekst mora biti primaran. „Nada“, „Hrabri ljudi“, „Još uvijek“, „Vino i gitare“, „Pamtim samo sretne dane“, „Kuća za ptice“ – to su sve bile moje uspješnice baš iz razloga što sam znala da sam to ja. One su imale uspjeh i zahvaljujući tekstovima koje je pisao baš Arsen jer je on u pisanju bio vidovnjak. On je meni napisao „Nadu“ i „Hrabre ljude“ u jednom mirnom vremenu. Te pjesme su imale takav odjek kada smo bili u jednom nesretnom vremenu u kojem smo još uvijek. Valjda ćemo naći izlaz. U suštini, kada izgovorim te pjesme, to je tu, u mom srcu i publika vjeruje u to. Strašno je važno tu emociju prenijeti. Ne možeš bez emocije osvojiti publiku, pa da si i genije od pjevača. To čovjek ili već nosi u sebi ili to jednostavno moraš nadograditi, pronaći smisao toga što ti kažeš zapravo. Za mene je sreća kuća i tišina, i to je fakat. Tekstopisci su najvažniji.

Pored toga što ste uvijek znali odvojiti scenu od života u četiri zida i susjeda, je li bilo teško uskladiti kreativni rad – skladanje, sviranje i pjevanje – s dnevnim obavezama u stanu u kojem su bili glazbenici snažnih osobnosti – Vi, Arsen i Matija?

Vrlo teško. Teško sam se nosila. Imali smo jedno olakšanje, bez obzira na to što smo se svi troje intenzivno bavili glazbom, mi smo tri različite vrste, tri segmenta u kući. Arsen je uvijek znao reći za mene da sam šlageristica. „Nisi ti ni šansonijerka, to sam strašno želio da budeš. Ubacila si se u taj pop i malo jazza, ali ako je to tvoja priroda – ti to obavljaš dobro.“ On me uvijek isticao kao osobu, a ne kao ono što radim. Prema tome, on je autor, a moj Matija pripada potpuno jednoj novoj generaciji. On je totalno u svome jazzu i uporan je u tome kao što sam ja uporna bila u tom svom odrastanju, i vole ga uzeti naši pjevači – Massimo, Gibo, Tamara voli raditi s njime – i to je velika sreća za Matiju. On je sjajno pratio oca, pratio mene... Svatko je imao svoj svijet, a opet smo funkcionirali. I nismo se opterećivali.

Imao sam čast snimati jedan razgovor u Vašem domu s Arsenom i s Vama. Soba u kojoj smo snimali puna je slika, kaseta, CD-a, zapisa od Arsena, rukopisa. Tamo su razne bilješke od Arsena. Kako danas izgleda ta soba?

Nisam pomakla apsolutno ništa, osim sam s gospođom koja mi jednom mjesečno pomaže pospremiti uspjela poredati te stvari. U zadnjih par mjeseci, i prije operacije, on bi te stvari samo naslagao. Više nije imao snage. Bolilo ga je sve, hodao je sa štapom po kući, pa bi on to samo gurnuo i stvorila se jedna hrpa stvari. Kupila sam četiri prelijepe kutije u kojima sam napravila selekciju svih tih CD-a po godinama i razdobljima. Ništa ne diram, samo sam sve posložila i napravila red. O partiturama da ne govorim. Time se već bavi moj Matija. To treba sve zapisati, organizirati tako da jednog dana kada Matija ostane sam, bez mene, zna gdje je što. A jednom će i unučicu valjda nešto zainteresirati. Ništa neću maknuti, ništa neću mijenjati. Sve će ostati tako dok ja živim. A poslije, kako Bog da.

Gabi, hvala Vam lijepa što ste pristali na razgovor i što ste došli na Hrvatski radio II program. Želim Vam puno lijepih, zdravih godina.

Zdravih, to je najvažnije. Hvala što smo tako ugodno razgovarali. Imala sam osjećaj kao da smo kod mene doma. Bila sam vrlo oslobođena, možda na momente pretjerano emotivna ili iskrena, ali u mojim godinama je već vrijeme da otvoreno razgovaram, da se ne suzdržavam. Moraš progovoriti. Dolazi neko vrijeme u kojem moraš progovoriti i nadam se da ste i Vi zadovoljni, da će publika to posluhnuti, i zahvaljujem što ste me zvali. 

Audiozapis poslušajte OVDJE