Hrvatski
radio

Kroz nekoliko godina program postaje profesionalniji, upošljavaju se novinari s radijskim ili televizijskim iskustvom, snimaju se prvi zahtjevniji prilozi na terenu – reportaže.

Na poticaj skladatelja i dugogodišnjeg glazbenog mentora Radio Pule, prof. Slavka Zlatića, u drugoj polovici šezdesetih počinje emitiranje emisije "S mikrofonom po Istri".

U razdoblju u kojem nastaje serija reportaža pod nazivom "S mikrofonom po Istri" radio je vodeći, najliberalniji i najdostupniji informativni medij u zemlji. 

Knjiga "S mikrofonom po Istri" sadrži transkripte šest istoimenih emisija koje su emitirane 1968. i 1969. godine na Radio Puli. Obrađuju sljedeća istarska područja: Kanfanar, Buzet, Buje, Pazin, Labin, Vodnjan te njihovu okolicu, a svaki transkript popraćen je komentarima novinara Elvisa Milete, autora ove knjige.

Na ovim stranicama možete poslušati originalne snimke navedenih emisija. Sve sačuvane glazbene i govorne emisije iz onoga doba Radio Pule digitalizirane su, ali se i dalje čuvaju u izvornom obliku na magnetofonskim vrpcama, čiju smo prvotnu numeraciju sačuvali i do danas.

---

VODNJAN, BUMBARI I BUMBARIJA
07.09.1969.
uredili Šanto Kranjac i Branislav Bimbašić

---

 

Reportaža o području grada Vodnjana i njegovoj okolici stubokom se razlikuje od svih dotadašnjih. Nema prepoznatljive špice odnosno najavnog jingla, a emisiju po prvi puta najavljuje muški glas, spiker Šimun Pavić, koji će čitav radni vijek sve do odlaska u mirovinu ostati prepoznatljiv te definitivno najbolji i najugodniji, zaštitni glas Radio Pule. Emisiju urednički potpisuju Branislav Bimbašić i Šanto Kranjac, a definirani polusatni format prilagođen je i za emitiranje na kanalu matične kuće, Radio Zagreba. Slijedi instrumentalna melodija na mišnicama, te posve neuobičajen uvod koji čita jednako prepoznatljiv i upečatljiv dramski glumac Ivo Erman, inače i jedan od sudionika u satiričnoj i legendarnoj kozeriji "Jurina i Franina" koja se od prvoga dana emitira na Radio Puli. Ono što iskače iz svih dotadašnjih uobičajenih novinarskih oblika je korištenje čakavskog dijalekta. Mada je Erman rođeni Žminjac, on interpretira tzv. univerzalnu čakavsku formu Istre, tj. karakterističan je upravo za hrvatsko stanovništvo koje naseljava južni dio poluotoka i u neposrednom je doticaju s autohtonom nacionalnom komponentom toga kraja, vodnjanskim Talijanima tj. Bumbarima.

Očigledan je to i posve hotimičan konceptualni pokušaj stvaranja ravnoteže forme i sadržaja, kako bi se zadovoljili svi eventualni kritičari iz struktura vlasti . Sadržaj emisije govori o istarskim Talijanima u Vodnjanu, ali na način kojim se potencira kolokvijalni i gotovo pogrdni naziv "Bumbari" . Njega su talijanski Vodnjanci dobili u drugoj polovici XIX stoljeća i to zahvaljujući austro-ugarskom caru Franji Josipu. Prema priči, car tog dana nije bio posebno dobro raspložen te je vidjevši Vodnjance, upitao svoje dvorjane – tko su ti burbari ( tal. burbaro – sirov, surov, neugledan, rezerviran ). Veliko je pitanje koga je to zapravo stari neraspoloženi car vidio tog trenutka, no priča je ostala i za sva vremena zapečatila sudbinu vodnjanskih Talijana.

Munjevito se pročula te raširila i Hrvati su vodnjanske Talijane počeli pogrdno nazivati "bumbarima", umjesto dotadašnjeg uobičajenog i skupnog naziva "latini". Priča svoju podlogu naravno ima u prijeziru koju su autohtoni i imućni istarski Talijani redovito iskazivali prema hrvatskom življu kao primitivnom i barbarskom, a dobrodošla inverzija po svemu je sudeći prihvaćena s velikim veseljem.

Priča se u reportaži hotimice naglašava. Da veselje bude veće, prenosi je tzv. prosvjetna radnica, tadašnja predsjednica Talijanskog kulturnog kluba, koja je na svoju učiteljsku službu u Vodnjanu ranih pedesetih raspoređena iz Rijeke, a naš je narator čakavac naziva "zermanom" ( zermana – sestrična, roditeljeva brata ili sestre kći ).

Sugovornica među ostalim opisuje raskošnu vodnjansku narodnu nošnju, koja se za razliku od okolne hrvatske, jednostavne i oskudne, ističe bogatstvom detalja, živopisnošću teksture a kod žena i kompliciranom – frizurom.

U nastavku reportaže bogata talijanska prošlost i kultura dolazi do zasluženog izražaja, pa se ističe skladatelj Antonio Smareglia, njegova "Istarska svadba", spominje se Gustave Flaubert – no sve u dijalektu, na tvrdoj i oporoj istarskoj čakavici ! Kraj je ipak nacionalno a nadasve socijalno pomirljiv, pa narator veli da talijanski i hrvatski "težaci" zapravo nikad među sobom nisu imali nikakvih nesporazuma.

---