Gradoplov

Gradoplov

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN Kuga, ili kako su je nazivali crna smrt prema navodima dubrovačkih kroničara, prvi se put pojavila u Dubrovniku, na današnji dan, 15. prosinca 1347. godine. (1) 15. prosinca, od 1558. g., a kasnije, u 17. st. prve nedjelje po Uskrsu, dubrovačka vjerska tradicija pamti procesije ulicama Grada s kamenom Sv. Groba. (2) Na današnji dan, 15. prosinca 1944. godine, u Dubrovniku je rođen izvođač, kantautor i skladatelj šansona i zabavne glazbe Ibrica Jusić. (3) Uz današnji dan, u katoličkom kalendaru upisana su imena: BI. Drinske mučenice; Marija Krucifiksa, Darija; Irenej i Kristina. (4)

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN

Prva epidemija koja se jasno može identificirati kao kuga, ona iz 1348./1349. harala je cijelom Europom i pokosila je  između četvrtine i dvije trećine tadašnje europske populacije. Na pošast kuge nisu bili imuni ni hrvatski krajevi, među kojima je najizloženiji bio Dubrovnik. *Kuga, ili kako su je nazivali crna smrt prema navodima dubrovačkih kroničara, na tlu Republike prvo je pogodila Šipan, a u Gradu se pojavila, na današnji dan, 15. prosinca 1347. godine, i kosila je narod punih sedam mjeseci, pomorivši veliki broj stanovnika, dnevno po 20 osoba. Kako se bolest početkom 1348. g. prošilira cijelim područjem Republike, vlada se raznim sredstvima, poznatim lijekovima i znanjem liječnika, kao i procesijama i misama u slavu Boga, Bogorodice i svih svetaca, pokušavala, bez uspijeha obraniti od pošasti. Da bi se uklonilo nesnosan smrad, koji je širio iz prenatrpanih gradskih groblja koja su se nalazila unutar mjesnih crkava i oko njih, Malo vijeće je odredilo novo mjesto za ukop mrtvih prilično udaljeno od gradskih zidina. Dubrovački kroničar Rastić, opisujući tijek ove epidemije navodi kako je od kuge umrlo 273 ljudi iz redova vlastele, 110 svećenika i preko 6000 pučana. Kroničar Gundulić, pak, priča da je bolesti prethodio 15 dnevni potres, te da nije ostala nijedna trudnica koja nije pobacila. Zbog velikog straha, jer se uvriježilo mišljenje da se bolest dobivala ne samo dodirom, već i samim pogledom bolesnika, nakon početnih pokušaja liječenja, kada je kuga uzela maha nestalo je i pokušaja liječenja i pružanja posljednje utjehe*. **Bila je to prva kužna epidemija u Dubrovniku, kojemu je dugo trebalo za oporavak od „crne smrti“, koja će još puno puta sve do 19. st., s višegodišnjim razmacima unositi strah i patnju, ali i tjerati Dubrovčane da u zdravstvenoj službi postanu pioniri učinkovitih prutukužnih mjera, a prije svih 1377. uvođenje karantene, institucije, izvornog dubrovačkog izuma, kojeg je početkom 15. st. preuzela Venecija  a za njom i drugi europski gradovi i ravijene europske države**. (5) 

15. prosinca, a kasnije u Uskrsnoj oktavi, dubrovačka vjerska tradicija pamti procesije ulicama Grada s kamenom Sv. Groba. Moćnik Kristova groba, kamičak Sv. Groba, sredinom 16. stoljeća dubrovačkoj je crkvi darovao Bonifacije de Stephanis (Drkolica), koji ga je - kao gvardijan samostana u Jeruzalemu - navodno nabavio na licu mjesta. Premda su u riznici već bila pohranjena dva slična kamenčića, nove su relikvije (Sv. Groba i stupa na kojem je bio bičevan Isus) bile primljene s odušev­ljenjem, te je na dan njihova stjecanja (15. prosinca) smjesta uvedena po­sebna procesija i misa, bez obzira na to što sumnjičavost nadbiskupa Beccadellija nije bila posve rastjerana. Svakako već prije 1670. op­hodnja je bila prebačena na Bijelu nedjelju. Povorka s relikvijom Groba kretala je iz katedrale, išla vjerojatno Ulicom od puča do Franje­vačke crkve, u kojoj su se održavali pobožni obredi iz zahvalnosti prema darovatelju relikvije, malobraćaninu. Nakon toga, procesija se Pla­com vraćala do katedrale, gdje se održavala misa, a poslije nje, knez se vraćao u Dvor. *Stjecanje relikvije Sv. Groba potaknulo je 1558. uspostavljanje nove procesije. U prvo vrijeme održavala se 15. prosinca, na dan kada je ta vrijedna kamena krhotina pripala katedralnoj riznici, no u 17. sto­ljeću (ako ne i prije) prebačena je na Bijelu nedjelju (prvu nedjelju po Uskrsu). Time je procesija “naslonjena” na uskršnje blagdane i zaokru­žuje vazamsku osminu, podsjećajući da je Grob samo nakratko primio Gospodinovo tijelo i - prazan - bio dokazom onoga što se dogodilo. Ka­ko je relikviju donio i poklonio franjevac, nosila se u povorci do crkve njegova reda (Mala braća).* (6) 

Uz kugu i malariju, još je jedno kontagiozno oboljenje koje se češće spominje i nalazi u arhivskim dokumentima u Dubrovniku tijekom XV stoljeća. To je oboljenje lepra, koja se prvi put spominje već u dubrovačkom Sta­tutu. Navodi se da je u Pellinama (od romanskog pellile — mjesto za sušenje koža), koje su izvan grada, zabranjeno boraviti gubavcima (VI gl. 56), a 1312. g. bilo im je određeno mjesto boravka kod crkve sv. Mihajla »de Cresta« i zabranjen ulazak u grad. Krstac je drugo ime za padine Srđa. Čitava Europa je bila puna gubavaca; svugdje se otvaraju leprozariji. U Dubrovniku leprozarij je otvoren 1272. g. Leprozariji služe isključivo za izolaciju gubavca i u njima se ne provodi nikakvo liječenje. Iako srednjovjekovni medicinski pisci iscrpno opisuju simpto­me lepre i iako im je poznata i njena zaraznost, o liječenju se ništa ne piše. Naprosto se lepra smatra neizlječivom bolešću. Kako često u leprozariju nije bilo mjesta za sve oboljele, mnogi su bolesnici hodali uokolo, po gradu ili naseljenim mjestima. Obučeni su bili u posebna odijela, vrlo upadljiva, s čegrtaljkom u ruci, koja se oglašavala ako bi im se netko približio. Leprozni bolesnici nisu smjeli ulaziti u prostore gdje bi mogli doći u kontakt s drugim ljudima; nisu smjeli ništa dodirivati, pa su za kupnju ili uzimanje nekog predmeta ili sl. upotrebljavali dugačke štapove i nji­ma prihvaćali traženo ili ponuđeno. Bio im je zabranjen kontakt sa vlasti­tom obitelji i bila su im oduzeta sva građanska prava. Nisu se smjeli ženiti, a već oženjenima i udatima brak se poništavao. Prehranjivali su se i živjeli prosjačeći ili od javne dobrotvornosti, samilosti. Već u drugoj polovini XIV stoljeća počinje opadati broj leproznih bolesnika. To se nastavlja tijekom XV stoljeća, da bi u XVI stoljeću lepra bila prilično rijetka bolest. Glavni razlog za to su bile žestoke i pogubne epidemije kuge, a potom i epidemije sifilisa. Naime, gubavci su izrazito podložni sekundarnim infekcijama, pa prvi stradaju u kužnoj epidemiji. Prodorom Turaka na Balkan lepra se ponovo razbuktava, pa je ima mnogo u našim krajevima. Još na početku XX stoljeća je postojao mali leprozarij kraj Metkovića. Ipak najviše arhivskih doku­menata u vezi sa leprom ima iz XV stoljeća. U XVI stoljeću ih ima znatno manje, a kasnije se više ne nalaze. Navest ćemo jedan od njih. Leprozni su bolesnici imali svoj azil, zapravo određeno mjesto za življene i stanovanje. Također su imali svoga starješinu, što se, npr., može zaključiti iz dokumenta koji nosi današnji datum, 15. prosinca 1409. godine, a kojim je vlada naredila da u leprozorij prime jednu leproznu ženu, inače će im se prognati sta­rješina. (7) 

U razdoblju od 1420. do 1444. mnogi najvažniji dalmatinski gradovi došli su pod vlast Mletaka, čime je prekinut teritorijalni kontinuitet Dubrovnika s ostalom Hrvatskom, odnosno Ugarskom državom. Od regnuma Dalmacije pod vlašću je ugarsko-hrvatskih kraljeva ostao jedino još Dubrovnik. Ujedno, to je i doba kada u sferu dubrovačke politike ulazi i Turska, a s druge pak strane Dubrovnik samim time ulazi u sferu opće turske politike. Na njen zahtjev dubrovačka vlada šalje joj 1430. po prvi put svečano poslanstvo, kad joj turski sultan izdaje prvu svečanu, ujedno i prvu takve vrste sačuvanu tursku ispravu Dubrovniku. Ona je za Dubrovnik vrlo povoljna jer mu dopušta da uz povoljne uvjete trguje po cijeloj turskoj državi. Nakon prvog pada srpske despotovine 1439. turska sila jača pritisak i na Dubrovnik, što se materijalizira za pregovora 1441, kada su ovi počeli od Dubrovčana tražiti harač. Tijekom tih pregovora, u teškim političkim prilikama, kada su se Dubrovčani služili svim diplomatskim vještinama, pa i potpunim neistinama, pozornost zaokuplja jedan zanimljivi podatak. Naime, Dubrovnik se u uputi poslanicima na Porti, na današnji dan, 15. prosinca 1441. godine, naziva Republikom; on će od tada taj izraz rabiti sve češće, premda još dugo neće zanemarivati ni naziv Općina. Sve su to znaci većeg osamostaljivanja u odnosu prema ugarsko-hrvatskom kralju, premda do toga dolazi u prvom redu zbog straha pred Turcima; Dubrovnik bi u stvari ipak više želio jaču Ugarsku i samim time svoj čvršći i pouzdaniji položaj u odnosu prema Turcima. Razvitak prilika doveo je 1442. do toga da su se Dubrovčani obvezali slati sultanu godišnji dar u srebrnom sudu, izbjegavši tako da se to podavanje nazove haračem. I sada se u sultanovoj ispravi jamči Dubrovčanima sloboda trgovanja u Turskoj, a Dubrovnik se priznaje slobodnim gradom. U njoj nema ni spomena o tome da bi Dubrovnik bio pod ugarskim kraljem. Zauzvrat, Dubrovnik u svojoj ispravi obeća vjernost sultanu. Međutim, ovu »vjernost« ne treba shvatiti u duhu neke podaničke vjernosti, jer je to uobičajena fraza dubrovačka, koja zapravo znači odanost u duhu prijateljstva, pa se Dubrovčani njome služe u prijepisci sa svim državama. Prema tome ovo isticanje vjernosti u stvari znači: Dubrovnik se obavezuje da neće protiv Turske neprijateljski nastupati. (8) 

1451. godine izbile su nesuglasice između Dubrovčana i Hercega Stjepana Vukčića Kosače, zbog čega je kasnije došlo i do gotovo četverogodišnjeg rata. Nakon što je 10. prosinca, u Vijeću umoljenih zaključeno da se piše Nikoli Gučetiću, kapetanu Cavtata, njegovim savjetnicima i knezu Konavala da u ime Božje i blažene djevice Marije i zaštitnika sv. Vlaha uđu u Konavle, i da postave kneza i njegovu knežiju, te potrebne straže uz kneza i u sva mjesta knežije, zauzeće Konavala brzo je napredovalo, te su već na današnji dan, 15. prosinca, te 1451. godine, poslana u Cavtat dva ratna savjetnika da sa knezom i njegovim savjetnicima mogu početi otpuštati ljude iz vojske, kako bi mogli vršiti poljske radove. (9) 

U godinama pred Drugi svjetski rat u Dubrovniku su se mogli iznajmljivati filmovi za – kućnu zabavu. O tome svjedoči reklama u listu NARODNA SVIJEST, 15. prosinca 1937. godine, knjižare «Jadran», za uslugu koja bi se mogla nazvati pretečom današnjih videoteka:«Kućno kino nosi Vam veselje u kuću! Jeftino – poučno – zabavno: KUĆNI KINO. Jednostavno rukovanje eletrikom. Interesantan program (200 raznih filmova za posugjivanje). KOMPLETNI APARAT sa motorom na električni pogon Dinara 1980.-  Posudba filma za 24 sata od Din. 15.- Prikazujemo u našem izlogu, u našem dućanu i kod Vaše kuće. Knjižara – fotoradnja JADRAN – Dubrovnik.» (NARODNA SVIJEST, br.53/1937., Dubrovnik 15.12.1937., str.6) (10) 

BIOGRAFIJE DUBROVČANA RODOM I DJELOM

Na današnji dan, 15. prosinca 1825. godine, u Zadru je rođen pisac, pravnik i sudac u Dubrovniku Nikša Gradić (Gradi, Nicolò). Nakon umirovljenja deset je godina proveo u Dubrovniku posvetivši se književnosti i politici. Oduševljen starim dubrovačkim piscima i narodnim pjesmama počeo je pisati isključivo na hrvatskome jeziku. Pjesme političke i domoljubne tematike, kao i one s motivima osobne nesreće (smrt dvojice sinova) te veličanja Dubrovnika, objavljivao je u časopisima Narodni list (1862, 1878, 1880), Dubrovnik (zabavnik, 1867, 1876), Slovinac (1878–84) i Dubrovnik (1893). Sam je izdao dijalošku pjesmu O spomeniku namijenjenu Gjivu Gunduliću (Dubrovnik 1892). Po motivima narodne pjesme Kraljević Marko ukida svadbarinu,  napisao je Kosovku djevojku, dramsku pjesmu u tri čina (Slovinac, 1884). Radnja njegova drugoga dramskog djela Djevojka spravljenica ili Sve na staru (Nova Zeta, 1890) smještena je u Dubrovnik na poč. XVI. st.; zaplet joj se temelji na nedopuštenoj ljubavi, a razrješuje se pobjedom konzervativnih ideja očuvanja društvenoga reda. 1885. godine, pokrenuo i uređivao politički list Glas dubrovački. Zauzimao se za zajedništvo južnih Slavena koje je držao jednim narodom sastavljenim od više plemena. Uz Slavonce, Dalmatince, Dubrovčane i Bokelje vezivao je srpsko ime i pisao protiv hrvatskoga državnog prava, ističući primat narodnog prava. Pristajao je na sjedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom, ali pod uvjetom čuvanja srpskih narodnih posebnosti, te promicao ideju federativnog preuređenja Habsburške Monarhije i okupljanja južnih Slavena u posebnoj federalnoj jedinici. Autor njegova nepotpisanog nekrologa u zadarskome Narodnom listu piše da je potkraj života priznao hrvatsko državno pravo i interese. Bavio se i filološkim problemom kompozicije Gundulićeva Osmana, tvrdeći da 16–20. pjevanje autor nije ni napisao. (11)

Na današnji dan, 15. prosinca 1944. godine, u Dubrovniku je rođen izvođač, kantautor i skladatelj šansona i zabavne glazbe Ibrica Jusić, glazbenik prepoznatljivog glazbenog izričaja isprepletenog hrvatskim, francuskim, talijanskim utjecajima. *Neformalno je nastupao na ponoćnim recitalima na stubištu dubrovačkog dominikanskog samostana, da bi nakon festivala “Zagreb ‘68” snimio prvi singl Celuloidni pajac, a tri godine poslije i nastupni album. Sedamdesetih godina proslavio se, između ostalih, pjesmama Mačka, Dobro jutro, Margareta, Jubi san vašu kćer.U više navrata duže boravio u Francuskoj i snimio niz uspješnih obrada velikana šansone i franc. popularne glazbe. Objavljuje i album prepjeva Leonarda Cohena (Hazarder, 1998) i album obrada sevdalinki (Amanet, 2003), koji je naišao na povoljan odjek poklonika world music glazbe i osigurao mu poziv na prestižni jazz festival u Montreuxu.* Na estradnom nebu Ibrica Jusić se javlja 1968. godine na festivalu u Zagrebu. Nakon Zagreba odlazi u  Pariz gdje stiče prva međunarodna iskustva nastupajući u najprestižnijim pariškim kabareima. Oslanjajući se na elemente francuske šansone godinama je stvarao prepoznatljiv i veoma jedinstven autorski izraz, koji se odlikuje poetikom i intelektom, kao i skladanjem na stihove poznatih pjesnika. Ipak, svakog ljeta vraća se u svoj grad i na Skalinima dubrovačkog dominikanskog samostana održava svoja tradicionalna ponoćna koncertna druženja s vjernom publikom. Desetljećima je zaštitni znak Dubrovačkih ljetnih igara, na kojima se redovno pojavljuje kao domaćin ponoćnih koncerata na skalinama, te uz samostalne gitarske recitale. Jedan je od prvih pjevača koji je za tadašnji Jugoton snimio LP ploču 1974. godine. Nakon toga objavio je album 1975. godine, sa kojim stiče diskografsku slavu. To se posebno odnosi na njegove rane pjesme poput: "Mačka", "Dobro jutro, Margareta", "Ponoć", "Jubi san vašu kćer", ali i skladanjem na stihove Williama Shakespearea, Bertolda Brechta, Paljetka, Miroslav Antića, Britvića i drugih. Narednih godina svira koncerte u gotovo svim poznatijim svjetskim dvoranama poput: Sidnejska operska kuċa (Sydney Opera House), Carnegie Hall uNew Yorku, China Theatre u Stockholmu i mnogim drugim. Prekretnica u njegovom radu je bio prvi simfonijski album "Ibrica" (1981), urađen u bogatim mediteranskim aranžmanima starijeg brata, maestra Đela Jusića, koji je za Ibricu napisao antologijske pjesme, poput: "Šalom Sarah", "U svakom slučaju te volim", "Na Stradunu" i druge. Ibrica Jusić odao je počast i svojoj prvoj, duhovnoj domovini i zemlji svojih roditelja Bosni i Hercegovini, snimivši u novim modernim aranžmanima čitav niz najljepših bosanskih sevdalinki, objavljenih na albumima "Amanet" i "Amanet 2". (2003. i 2008.) Ibrica Jusić ima iza sebe brojne nastupe na domaćim festivalima, na kojima se pojavljuje od početka 1970-ih. godina. Najvjerniji je bio Splitskom festivalu i Zagrebfestu, a u novije se vrijeme pojavljuje i na Večerima dalmatinskih šansona. Na Zagrebačkom festivalu 1968. godine, s pjesmom "Celuloidni pajac" osvojio je I nagradu publike. Osim ove, Ibrica jusić svojio je brojne nagrade i za druge danas antologijske pjesme: "Osobenjak" i "Još uvijek ne znam neke važne stvari" (Zagrebfest ‘69. - I nagrada žirija, I nagrada publike), "Mačka" (Zagrebfest ‘70. - I nagrada publike), "Ljubi san vašu ćer" (Opatija ‘76 - I nagrada publike) i brojne druge. (12) 

DUBROVNIK U DOMOVINSKOM RATU

Na današnji dan, u nedjelju 15. prosinca 1991. godine,  grupa od 20-tak novinara iz Beograda, Novog Sada i Titograda boravila je u Dubrovniku, kako bi se na licu mjesta uvjerili da, pod navodnim znakovima, na Dubrovnik nije palo niti »zrno prašine«. (13) Tijekom Domovinskog rata svoje živote za slobodu Dubrovnika i Hrvatske dali su na Južnom bojištu brojni heroji iz svih krajeva naše domovine, pri­padnici brojnih postrojbi Hrvatske vojske. Njihova brojnost iz­ravno svjedoči o težini ratnih događanja u Domovinskom ratu. Na današnji dan, 15. prosinca 1991. godine, poginuli su pripadnici 116. brigade HV-e: Nikola Mataga i Živko Vidović. (14) 

Izvori i literatura:

(1) http://biologija.com.hr/modules/AMS/article.php?storyid=8549

*Hrvatski radio – I. program, Radio kalendar - Dogodilo se na današnji dan, urednica: Seida Obarčanin, pripremila: Maja Nodari, tekst: MATO KAPOVIĆ

**Sebastijan Vukosavić

(2) NELLA LONZA, KAZALIŠTE VLASTI – CEREMONIJAL I DRŽAVNI BLAGDANI DUBROVAČKE REPUBLIKE U 17. I 18. STOLJEĆU, str. 352,353,354,  409*

(3) http://bs.wikipedia.org/wiki/Ibrica_Jusić

*http://www.enciklopedija.hr/

(http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/leksikoni/318-hrvatski-opci-leksikon)

(4) http://www.zupa-rovisce.com/hr/index.php/katolicki-kalendar#lipanj-2016

preuzeto sa www.bijakova.com

MARIJA, KATOLIČKI KALENDAR 2016.

(5) http://biologija.com.hr/modules/AMS/article.php?storyid=8549

*Hrvatski radio – I. program, Radio kalendar - Dogodilo se na današnji dan, urednica: Seida Obarčanin, pripremila: Maja Nodari, tekst: MATO KAPOVIĆ

**Sebastijan Vukosavić

(6) NELLA LONZA, KAZALIŠTE VLASTI – CEREMONIJAL I DRŽAVNI BLAGDANI DUBROVAČKE REPUBLIKE U 17. I 18. STOLJEĆU, str. 352,353,354,  409*

(7) JURICA BAČIĆ, NEKAD U DUBROVNIK – HIGIJENSKO EPIDEMIOLOŠKE PRILIKE U DUBROVNIKU U XV STOLJEĆU, str. 68,69,70

(8) VINKO FORETIĆ, POVIJEST DUBROVNIKA DO 1808., PRVI DIO, Od osnutka do 1526., str. 318,319

(9) LUKŠA BERITIĆ, UTVRĐENJA I REGULACIONI PLAN CAVTATA, ANALI, 1970. godine, str.197

(10) VEDRAN BENIĆ – DUBROVAČKI SPOMENAR, str.182,183

(11) HBL Davor Dukić (2002)

(12) http://bs.wikipedia.org/wiki/Ibrica_Jusić

*http://www.enciklopedija.hr/

(http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/leksikoni/318-hrvatski-opci-leksikon)

(13) Časopis Dubrovnik, br. 2 1992. Dubrovnik u ratu, str 547

(14) VJEČNI KAO DOMOVINA, SPOMENICA POGINULIM DUBROVAČKIM BRANITELJIMA U DOMOVINSKOM RATU, Autori spomenice: VARINA JURICA TURK, MIŠO ĐURAŠ, Str. -253-260-

O emisiji Gradoplov

Gradoplov - vremeplov kroz dubrovačka stoljeća, u formi radio kalendara prati događaje iz dubrovačke povijesti - društvena, kulturna, sportska, politička zbivanja, koristeći znanstvenu literaturu i suvremene medije. Emitira se svakodnevno u 8 sati i 20 minuta, reprizno u 18 sati i 20 minuta.

Pročitaj više

Gradoplov
Gradoplov

HRT – Radio Dubrovnik — Kultura, sport, obrazovanje, društvo, život, obitelj, umjetnost

Gradoplov - vremeplov kroz dubrovačka stoljeća, u formi radio kalendara prati događaje iz dubrovačke povijesti - društvena, kulturna, sportska, politička zbivanja, koristeći znanstvenu literaturu i suvremene medije. Emitira se svakodnevno u 8 sati i 20 minuta, reprizno u 18 sati i 20 minuta.

Najave

Gradoplov

Četvrtak, 25.01.2018. 08:20 - 08:27

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN Na današnji dan, 25. siječnja 1535. godine, zaklju¬čeno je, da se napravi most vrata od Pila, *drveni pokretni most. (2) Na današnji dan, 25. siječnja ...

Gradoplov
Petak, 26.01.2018. 08:20 - 08:27

Gradoplov
Subota, 27.01.2018. 08:20 - 08:27

Sve najave
Poslušajte
Srijeda, 24.01.2018 08:20

Srijeda, 24.01.2018 08:20

Utorak, 23.01.2018 08:20

Utorak, 23.01.2018 08:20

Ponedjeljak, 22.01.2018 08:20

Ponedjeljak, 22.01.2018 08:20

Nedjelja, 21.01.2018 08:20

Nedjelja, 21.01.2018 08:20