In memoriam Roberta Sorić (1965. -2018.)

In memoriam Roberta Sorić    (1965. -2018.) In memoriam Roberta Sorić    (1965. -2018.)

U Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku održana je komemoracija za vrsnu novinarku, fotoreporterku i glavnu urednicu Agroglasa, Glasa Slavonije. Roberta Sorić u petak je poginula u prometnoj nesreći, putujući na radni zadatak u Viroviticu.

Na komemoraciji u foyeru osječkog HNK sućut obitelji, kolegama i prijateljima Roberte Sorić izrazili su, među ostalima, predsjednik Uprave Glasa Slavonije Ivan Šimić, predsjednik Udruge agrarnih novinara Hrvatske Martin Vuković, dekan osječkog Poljoprivrednog fakulteta prof.dr.sc. Krunoslav Zmaić i professor emeritus Ferdo Bašić sa zagrebačkog Agronomskog fakulteta.

"Kao vrsna novinarka jednakom se strašću bavila proizvodnjom hrane izvješćujući iz Berlina, Pariza i najzabitijeg slavonskog sela" - rekao je, među ostalim, predsjednik Udruge agrarnih novinara Hrvatske Martin Vuković.

Roberta je u Glas Slavonije došla kao velika zaljubljenica u fotografiju i zbog kvalitete koja je prepoznata vrlo brzo postala dio stalnog Glasova ratnog tima. Kvaliteta je njezinih fotografija za vrijeme Domovinskog rata, kada je kao ratni izvjestitelj fotoreporter prošla sva bojišta oko Osijeka, bila dijelom mnogih Glasovih naslovnica. Robertine uratke prepoznala je i struka, nagrađujući je za odlične fotografije. Osim kao fotoreporter, Roberta Sorić surađivala je na posebnim prilozima Glasa Slavonije - AutoGlas, Oaza, a pokrenula je i prilog za Dan planeta Zemlje.

Završila je Poljoprivredni fakultet, a nakon usavršavanja na doktorskom studiju povezala je zvanje i zanimanje te prešla u poljoprivredni časopis Glasa Slavonije - Agroglas, kojemu je godinama bila glavna urednica. U suradnji s osječkim Poljoprivrednim fakultetom i Poljoprivrednim institutom pokrenula je i uspješno deset puta organizirala znanstveno-stručni skup “Poljoprivreda u zaštiti prirode i okoliša”.

 PLAVI ANĐEO

 Vjerujem da se stotine hrvatskih vojnika koji su u to sumorno ratno vrijeme, pritisnuti olovnim nebom, baš onakvim kakvo je i ovih dana, pod stalnim napadima i kišom granata, neizvjesnog sutra, u rovovima branili Osijek, sjećaju “plavog anđela”. Jer najčešće su je tako opisivali, većina tiho među sobom, rijetki naglas, ali svi s jedinstvenom dozom poštovanja toliko daleko od običnog muškog mjerkanja. Uspijevala je svojom osobnošću svaki boravak među njima izdići iznad toga, surovost rata koji čovjeka svodi na biće pokretano nagonima pobjeđivala je s lakoćom uljuđujući ga u trenutke mira. Unosila je nadu u njihove strahove, a njezine su fotografije dotaknute tom anđeoskom vedrinom bilježile ne samo užas, nego i vjeru i hrabrost ljudi koji nisu odustali od svoga Grada, onako kao što ni ona nikada nije odustala od optimizma. Život, zapravo, nije imao nikakvu šansu u pokušaju da makar nagrize tu zaraznu pozitivu koju je širila.

Robi je imala jednaki učinak na svoju okolinu tada, i sve ovo vrijeme. Duboko sam uvjeren da će ga imati i ubuduće kod svih koji će se nje sjećati. I ta će misao, kad god nam dođe, ma koliko bila tužna, uvijek imati oblik osmijeha.

Bojan Divjak

Glas Slavonije, 5.ožujka 2018.