Od Novog Vinodolskog do banske stolice

Od Novog Vinodolskog do banske stolice

Na licu novčanice su portret Ivana Mažuranića i fragment Bašćanske ploče, a na naličju katedrala sv. Vida u Rijeci i njen tlocrt (Foto: radio-djakovo.hr Wikipedia)

Pjesnik, jezikoslovac i političar, prvi hrvatski ban bez plemićke titule, Ivan Mažuranić rođen je na današnji dan 1814. u Novom Vinodolskom. Do smrti u Zagebu 4. kolovoza 1890. ostavio je značajan trag u hrvatskoj povijesti. U novije vrijeme odužismo mu se tako da nas promatra sa svake novčanice od 100 kuna. Grad Novi Vinodolski, Centar za kulturu, Katedra čakavskog sabora ''Novljansko kolo'', KUD Ilija Dorčić, Narodna čitaonica i knjižnica te Narodni muzej i galerija pozivaju sve mještane da u 20 sati na Franskopanskom trgu u Mažuranićevom rodnom gradu, obučeni u nošnje, zaigraju kolo za bana.

Nakon što je u rodnom Novom Vinodolskom završio pučku školu na njemačkom jeziku, Ivan Mažuranić je gimnaziju na talijanskom jeziku polazio je u Rijeci. Uz talijanski tu je naučio i mađarski jezik. Književnim radom počeo se baviti baš kao srednjoškolac, a prvo djelo naslovio je Vinodolski dolče, da si zdravo.

ban_ivan_mazuranic.jpg                                      Foto: Wikipedia 

U povijesti književnosti ostao je najzaslužniji kao autor epa Smrt Smail-age Čengića. Crnogorski vojvoda Đorđe Cerović, sin junaka Novice Cerovića koji je ubio Smail-agu, poklonio je Ivanu agino prstenje koje se danas čuva u Spomeničkoj knjižnici i zbirci Mažuranić – Brlić – Ružić, u villi Ružić na Pećinama.

U zbirci su, među brojnim predmetima iz svakodnevne upotrebe, naslonjači u kojima se ban pučanin odmarao. Tu je i notes od kornjačevine s inkrustriranim srebrnim i emajliranim historicističkim ukrasom i inicijalima I.M., koji sadrži pločicu za pisanje iz slonovače te malu srebrnu olovku. Malu kožnu futrolu s kaširanom slikom nimfe za kratke cigare Ivanu je poklonio šogor, Dimitrije Demeter. Međutim, u zbirci su brojne knjige što ih je skupio Ivan Mažuranić, ali i sadrena bista njegova lika čiji je autor kipar Ivan Rendić te veliki portet koji su naslikali slikar i grafičar Božidar Jakac i dr. Viktor Ružić.

U nizu znamenitih Hrvata poznatih u stranome svijetu najpoznatiji je upravo Ivan Mažuranić. Nerijetko sve do danas, znanstveni, kulturni i drugi djelatnici oštro dijele njegov put na nacionalno-politički i književno-umjetnički, ali osnovica cjelokupna djela temelji se u težnji da se ostvari prirodno pravo hrvatskog naroda na postojanje i slobodarski razvoj, rekao je Hini akademik Petar Strčić, sveučilišni profesor, povjesničar i arhivist.

Podsjetio je da se Mažuranić već slavne europske 1848. usudio javno objaviti riječi – narodima nikakvi traktati slobodu oduzeti ne mogu... čime je pokazao da je bio svjestan kapitalnih prijelomnica u 19. stoljeću nakon propasti višestoljetnog feudalnog života i stvaranja mogućnosti slobodarskoga življenja, svih podjarmljenih naroda, pa tako i većine Hrvata tog doba. Upravo je u takvom teškom razdoblju Mažuranić osobito darovitošću, vještinom ali i hrabrošću postao ne samo međunarodno poznati i priznati pjesnik već i istaknuti državnik u Habsburškoj monarhiji koja je tada čvrsto u rukama austrijskih i mađarskih struktura.

Osim spomenutog epa o Smail-agi važna je i Mažuranićeva dopuna Gundulićeva epa Osman, po mišljenju struke, jednako hvaljena i kvalitetna poput izvornog teksta. Njemačko-ilirskim slovarom iz 1842. u kojem se po prvi put nalaze hrvatske riječi poput velegrad, sladoled ili nosorog, bio je preteča Bogoslava Šuleka, a jedini je uspješan i međunarodno priznat znanstvenik i umjetnik koji se kao velikan nametnuo u politici.

mazuranic.jpg                  Foto: Wikipedia

Najvećim političkim spisom smatra se djelo Hrvati Mađarom iz 1848. u kojem je zagovarao prirodno pravo Hrvata na slobodu, nakon što je bečki dvor odbio Narodna zahtjevanja za ujedinjenjem svih hrvatskih zemalja i odvajanjem od Ugarske. Osim kao ban pučanin i vrhovnik tadašnje Hrvatske Mažuranić je također bio i predsjednik Sabora, hrvatski dvorski kancelar, državni nadodvjetnik, predsjednik Matice ilirske... Za vrijeme njegova banovanja (1873.-1880.) provedene su brojne reforme kojima je moderizirano školstvo, sudstvo, uprava, zdravstvo i druge javne službe, a uz financijsku potporu biskupa Josipa Jurja Strossmayera 1874. osnovano je i moderno Sveučilište u Zagrebu. Njegova dostignuća su i uvođenje hrvatskog jezika u državne institucije, zakon o slobodi tiska i govora, odvajanje uprave od sudstva, ukidanje tlake te osnivanje Zemaljskog statističkog zavoda, Zavoda za umobolne, Kaznenog zavoda, Gospodarskog učilišta i Narodnog muzeja.

Uspio je shvatiti potrebe razvoja Hrvatske, ali i njena nacionalnoga, duhovnoga i materijalnog požaja. Pritom je poučavao da se ne smije isticati sebe i težiti stjecanju osobnoga materijalnog bogatstva što je tada mnogima bilo nerazumljivo. Stoga je ostao uzor osobnom darovitošću i hrabrošću, a bez onoga što je zaživjelo njegovim predanim radom teško da bi današnja Hrvatska postala samostalna država i to čak republika, ističe Strčić. Ipak, takav nije odgovarao mnogima, podsjeća Strčić, ističući da njegove stavove nisu dijelili mnogi suvremenici, ali ni kasniji mislioci, čak i u modernoj Hrvatskoj. Oni što su ga u politici smatrali previše popustljivim i neodlučnim, najviše su mu predbacivali balansiranje između Beča i Pešte, odnosno proaustrijsku orijentaciju.

Komentari