Da se mene pita: Migranti

Da se mene pita: Migranti

(foto: Slavko Midžor/PIXSELL)

Boji li se Hrvatska migranata? Viđate li ih u svojoj blizini? Ima li lažnih vijesti koje šire paniku? Tko plasira te laži i zašto? Iako većina migranata ne želi ostati u Hrvatskoj, brine li vas mogućnost da vam postanu susjedi? Donedavno vjerojatno niste ni čuli za Marakeški sporazum odnosno Globalni kompakt koji je navodno nastao kao rezultat nastojanja međunarodne zajednice da se "usuglasi dokument koji će obuhvatiti najbolje prakse i mjere za upravljanje regularnim migracijama i pridonijeti smanjenju migrantskih pritisaka". Je li migracija ljudsko pravo? Krši li Hrvatska ljudska prava migranata? Zašto kritičare masovnih migracija mnogi ocjenjuju netolerantnima, a bilo kakav oprez i skepsu proglašavaju govorom mržnje? Je li tema o migrantima trenutno važan problem naše zemlje ili nakon "ustaša i partizana", pa malo o Istambulskoj konvenciji , opet imamo novu "kost " za glodanje odnosno za - odvraćanje pažnje?

Vraćam se na Marakeški sporazum odnosno Globalni kompakt i pitam se tko je od ljudi koji ovih dana o tome raspravlja , taj dokument i pročitao? Riječ je o dokumentu koji za sada nije dostupan na hrvatskom jeziku, a prilično se neobavezno bavi temom legalnih migracija kao temeljnim ljudskim pravima, pravno je neobvezujući za države potpisnice koje i dalje same mogu odlučivati kako će štititi svoje teritorijalne granice i provoditi migracijske politike. Čemu onda uopće takav dokument? Je li riječ o licemjerju međunarodne zajednice? A što se to događa u vrhu naše zemlje? 

Koliko je lako ili teško biti novi u nekoj sredini? Kako je biti novi učenik u razredu, novi radnik u nekom kolektivu, kolega u radionici ili kancelariji iste firme, novi u nekom gradu ili u nekoj drugoj zemlji? Dok vas neki prihvaćaju, bez ikakvih kriterija, makar samo zato što ste novi i nepoznati ili u inat starima koji su već tako dosadno poznati, drugi će vas gledati s više ili manje opreza i ne s osobitom dobrodošlicom. Za nadati se je, da onih koji će vam na prvu otvoreno pokazati neprijateljstvo - neće biti previše. Nikada samo želja pojedinca nije bila dovoljna da se pridruži toj nekoj novoj zajednici, da bi ga kao novog samo tako prihvatili. Trebao je dug i trnovit put dokazivanja da si vrijedan biti dio te skupine ili kolektiva. Valjda je riječ o uređenom strahu od nepoznatog i stranog? Kakve li su namjere toga "novoga"? Trebam li biti oprezan? Ako nije riječ o najobičnijoj ksenofobiji, tako mnogi razmišljaju i kad je riječ o dolasku veće skupine stranaca u naše neposredno okruženje.

U ne tako davnoj prošlosti iskusili smo susret s ljudima koje su politika ili ratna razaranja otjerale iz njihovih domova. Mnogi su ih suosjećajno prigrlili, otvorili im vrata koja god su mogli i pomogli. Ubrzo su su Izbjeglice, ta ranjiva skupna izmučenih žena i djece, staraca i manji broj muškaraca, u našem govoru postali – prognanici. I to je suosjećanje trajalo izvjesno vrijeme. Onda je završio rat , a mnogi od tih prognanika se više nije želio vratiti jer su na novom mjestu počeli graditi novi život i nove odnose. Počele priče o tome kako prognanici na žele otići iz hotela koje su posve devastirali, priče o nekima kojima ste privremeno na korištenje dali staru kuću ili apartman pa ih sad ne možete izbaciti van. Dobar dio tih prognanika se ipak prilagodio novoj okolini i načinu života, zaposlio se i počeo živjeti normalnim životom.

Mi koji se još sjećamo prognanika, posljednjih godina govorimo o migrantima, ljudima koji bježe od rata, ekonomske krize ili bijede. Oni dolaze iz Sirije, Maroka, Alžira , Afganistana ... Gledamo na tv ekranima o nevoljama ljudi koji iz svojih zemalja bježe pred kojekakvim užasima. Mnogi su zbunjeni jer su se najprije servirale priče o ugroženim intelektualcima koji bježe pred krvavim režimima, o uplakanim djevojčicama i zlostavljanim ženama koje bježe od ratnih razaranja,a onda krenu priče o divljanju migranata u novim sredinama u koje su došli o silovanjima jer je u njihovim kulturama to pravo muškaraca, o napadima i krađama...Zatim su krenule teorije o sukobu civilizacija i kultura, o istraumatiziranim ljudima nepredvidljivih reakcija. Ima ljudi koje ne smeta izgled, ni običaji ni kultura, a još manje religija tih nesretnih migranata koji silom žele preko granice dok s druge strane društvene mreže pucaju po šavovima od objava užasnih iskustava s došljacima. I razgovori po kafićima idu od teza: dovedimo vojsku na granice, stavimo žicu ili imaju Mađari pravo, do onih koji se pitaju: što rade naše državne institucije? Što redi UN i njima slične organizacije? Zašto se ne organizira izdavanje dokumenata ljudima koji su, bježeći pred ratom došli do granice s Hrvatskom?zašto nisu dobili dokumente u prvoj zemlji u koju su došli bježeći iz svoje? Kako su uopće do nas došli? Većina ne želi ostati, žele dalje na zapad, a zapad ih više ne želi. I što sad?

Je li riječ o nekoj smišljenoj politici ili samo o nesposobnosti hrvatskih vlasti koja je problem prepustila graničnoj policiji? Govori se o prekoračenju ovlasti policije i neljudskom postupanju prema migrantima. Kakva je to zavrzlama?. Kakav je stav države Hrvatske, a kakav je stav hrvatskih građana prema problemu migranata koji navaljuju na prenapregnute granice? Treba li Hrvatska graditi izbjegličke centre i primati sve veći broj migranata? Može li to hrvatski budžet izdržati bez međunarodne pomoći? Kako se nositi sa sve većom skupinom ljudi koji granicu prelaze ilegalno? Izmoreni su , gladni i mokri. U medijima vidimo priče o provalama u vikendice. Vlasnici vikendica su dvojakih osjećaja: Žao nam je ljudi, ali ipak...

Jesmo li dovedeni u situaciju da se trebamo bojati nepoznatih gladnih ljudi koji se bore za opstanak zato što kao pojedinci nismo u mogućnosti pomoći nekoj nepoznatoj grupi ljudi koja traži pomoć? Jeste li ljuti ste na one koji su protiv masovnog puštanja migranata preko hrvatske granice? Ili ste možda spremni dvoje troje migranata primiti u svoj stan ili vikendicu dok se ne snađu?

Unatoč širenju straha od migranata koji su došli u Njemačku i eventualnih terorističkih napada, najnovija statistika o sigurnosti Nijemaca pokazuje da dolazak izbjeglica uopće nije negativno utjecao na sigurnost. Prema najnovijem izvješću njemačke vlade, ove je godine manje nasilja, manje je provala u kuće i više razjašnjenih zločina, no stanovnici Njemačke osjećaju se sve nesigurnije u svojoj zemlji, prenose portali. Stopa kriminaliteta u Njemačkoj je najniža u posljednjih 25 godina. Njemački stručnjaci su nakon analize situacije zaključili da su razlozi za strah od migranata - iracionalne prirode. 

Brinu li vas migranti na granicama?

 

 

 

Koliko puta pomislimo: Da se mene pita, to bi sve bilo drugačije! I zato vas pitamo, svakog tjedna o nekoj drugoj gorućoj političkoj, društvenoj ili kulturološkoj temi, upravo to: Što biste vi s time učinili da vas se pita? Četvrtkom u 13:15 s Leom Domijan Fišter, telefonom ili na Facebooku.

Da se mene pita: Migranti

O emisiji Da se mene pita

Kontakt-emisija u kojoj Lea Domijan Fišter upravo vas pita što biste učinili s nekim aktualnim pitanjem da se baš vas pita!

Pročitaj više

Komentari

Da se mene pita
Da se mene pita

HRT – Radio Rijeka — Društvo, kontakt

Kontakt-emisija u kojoj Lea Domijan Fišter upravo vas pita što biste učinili s nekim aktualnim pitanjem da se baš vas pita!

Sljedeća emitiranja

Četvrtak, 22.11.2018. 13:15 - 13:45

Četvrtak, 29.11.2018. 13:15 - 13:45

Poslušajte

Da se mene pita: (Pre)živjeti od plaće
Četvrtak, 15.11.2018 13:15

Da se mene pita: Migranti
Četvrtak, 08.11.2018 13:15

Da se mene pita: CRVENI ALARM
Četvrtak, 01.11.2018 13:15

Da se mene pita: TV serija NOVINE
Četvrtak, 25.10.2018 13:15