Feljton: Zagrebački gradonačelnici I. dio

Feljton: Zagrebački gradonačelnici I. dio

Foto: Facebook grupa Zagreb kakav je bio nekada

U prvom nastavku feljtona o zagrebačkim gradonačelnicima od sredine 19. stoljeća do početka novog milenija Miroslav Šašić piše o prvom gradonačelniku Janku Kamaufu i počecima razvoja grada.

Dana 7. rujna 1850. godine Zagreb je dobio zakon koji mu je omogućio da se razvije u moderan srednjoeuropski grad. Ban Josip Jelačić uspio je kod cara Franje Josipa ishoditi dopuštenje da se Gradec, Kaptol, Nova ves, Vlaška ulica i pripadajuća im sela sjedine u jedinstveni slobodni kraljevski grad Zagreb. Bio je to ujedno kraj starog feudalnog društva i  šest stoljeća duge tradicije biranja gradskog suca. Prvi izbori za novu upravu provedeni su od 12. do 19. svibnja 1851. godine. Važnost im je istakao sam ban Jelačić. U svom proglasu Zagrepčanima od 3. svibnja on ističe: «Velevažan čas se približuje Vami i Vašemu gradu. Dvanaestog ovog mjeseca izabrat ćete novo Gradsko poglavarstvo, a Zagreb grad kao  sjedište naše domovine valja da bude u svakom obziru uzorom drugim gradovima. Zato vas opominjem na razboritost kod te prilike. Izaberite ljude poznate domorodce, praktične, kojima diela za riečima ne zaostaju. Promislite, dakle, dobro, rasudite zrelo i izaberite bez obzira po duši, jerbo kako sijete, tako ćete ubuduće žeti i uživati.»

Grad je bio podijeljen u tri izborništva, ili kako bi danas rekli izborne jedinice: Gornji grad, Donji grad i Kaptol, Vlaška ulica i Nova Ves. Birali su se zastupnici za Gradsko zastupstvo, koje je između svojih članova trebalo izabrati gradonačelnika s trogodišnjim mandatom. Nakon što bi ga još potvrdio i car, gradonačelnik je pred banom i gradskim zastupstvom polagao propisanu prisegu. U radu mu je, kao izvršna vlast općine,  pomagao magistrat. Njega su činili gradski vijećnici i drugi činovnici koji su radili za određenu mjesečnu ili godišnju plaću. Na tim je izborima najviše glasova dobio posljednji gradski sudac odvjetnik Janko Kamauf (1851.-1857.). Zagreb je tada u punom smislu počeo živjeti kao jedinstvena urbana cjelina. Sukladno tome jedan od prvih propisa bio je «Građevni red za grad Zagreb», objavljen da bi se «u zemaljskom glavnom gradu građevno stanje diglo u interesu sigurnosti, udobnosti, pristojnosti i ukusa». Ubrzo nakon toga objavljen je i prvi katastarski plan, tiskan u Beču 1853. godine. U njemu još uvijek dominiraju Gornji grad i Kaptol, dok se u Donjem gradu ističu samo glavne prometnice. No širenje je započelo. U vrijeme Kamaufa izgrađena je jedna od najmarkantnijih zgrada gradskog središta -  dvokatna građevina na nekadašnjem sajmištu, prvobitno namijenjena bolnici, kasnije tvornica duhana, a 1882. godine se u nju uselilo Sveučilište. Kamaufovo je Gradsko zastupstvo predvidjelo brojne druge velike poslove poput izgradnje zgrade realne gimnazije, regulacije i čišćenje potoka Medveščaka, gradnju kanalizacije u Ilici i na Jelačićevom trgu, no planovi se nisu realizirali jer je za pokriće troškova trebalo podići veliki zajam od četiristo tisuća forinti što je Kamauf smatrao prevelikim opterećenjem za tada mali Zagreb.

Povezivanje Zagreba sa svijetom

Nakon dva mandata Janka Kamaufa, gradonačelničko je mjesto pet godina ostalo prazno. Vodstvo magistrata u tom je razdoblju povjeravano županijskim povjerenicima: Josipu  F. Hardtlu, Svetozaru Kuševiću i Johanu Licteneggeru. Na sjednici održanoj 1. ožujka 1861. za gradonačelnika je izabran zagrebački odvjetnik Vjekoslav Frigan (1861.-1868.). On je na toj dužnosti ostao do 27. veljače 1868. godine. Već na početku svog mandata donio je odluku s kojem se svakako mogao ponositi – hrvatski jezik je uveden u cjelokupno poslovanje gradske uprave. Zahvaljujući stranom kapitalu Zagreb napreduje i dobiva obrise modernog grada. Godine 1862. dovršena je pruga Zidani Most – Zagreb – Sisak. Vožnja od Zidanog Mosta do Siska, ili obratno, trajala je četiri sata i trideset minuta, što je u usporedbi s dvanaest sati, koliko je isti put prevaljivala diližansa, bio golem napredak. U Zagrebu je tada izgrađen i prvi željeznički kolodvor, nazvan Južni kolodvor (danas Zapadni). Uvođenje željezničkog prometa rezultiralo daljnjim razvojem industrije: otvorene su plinara i tvornica parketa, tvornica kože, parna pilana i paromlin, te tvornica duhana. Napredak je zabilježen u kulturi, prosvjeti i znanosti. Godine 1867. s djelovanjem započinje JAZU (utemeljena 1861.) i Strossmayerova galerija (1868.) Donesen je zakon o Hrvatskom narodnom kazalištu koje je proglašeno zemaljskim zavodom, s mjesečnom potporom od 1500 forinti. Započela su meteorološka mjerenja na Griču. Zbog nedostatka škola nadograđuje se gradska realka na Griču, gradi osnovna škola u današnjoj Varšavskoj ulici. Grad otkupljuje brojne male parcele i uređuje park Tuškanac. Godine 1866. izgrađuju se Gundulićeva, Praška, u kojoj se dovršava židovska sinagoga, te nasipa prostor budućeg Zrinjskog trga - Zrinjevca. Održavaju se prve Gospodarske izložbe, preteče današnjeg Velesajma. Na prvoj, 1864. godine sudjelovalo je gotovo četiri tisuće izlagača. Iako su odluke koje je donosio gradonačelnik Frigan vodile kako kulturnom tako i komunalnom boljitku grada, politički su mu protivnici zamjerali nedostatak jasnog političkog stava i poigravši se njegovim prezimenom prilijepili mu etiketu „ni kuhan i pečen, nego frigan“. Promjena političkih snaga u kojoj na vlast dolaze mađaroni (ban Levin Rauch), nije direktno utjecala na razvitak grada. Jedino su gradonačelnicima postajali ljudi od banova povjerenja: Makso Mihalić (1868-1869.), Dragutin Cekuš (1869.-1872.) i Pavao Hatz (1872-1873.). Hatz je bio jedan od najbogatijih Zagrepčana, a za njegova mandata dovršeno je uređenje Zrinjevca, osnovano Zagrebačko vatrogasno društvo, otvorene Hrvatska eskomptna banka i Zagrebačka pivovara. Poslije njegove smrti, kratko vrijeme je gradonačelnikom bio odvjetnik Stjepan Vrabčević (1873.), da bi u listopadu iste godine ban Mažuranić za gradonačelnika imenovao Ivana Vončinu (1873-1876.)

Izgradnja vodovoda

Središnje pitanje iz razdoblja mandata gradonačelnika Ivana Vončine bio je vodovod. Još je 1861. gradsko poglavarstvo izabralo "vodovodni odbor" koji je trebao naći odgovor na  pitanje od kud bi grad trebao dobivati vodu: iz potoka i vrela Medvednice ili bunara pored Save?  Obje su ideje imale svoje zagovornike s vrlo jakim argumentima. Dilema se javljala i oko načina financiranja izgradnje. Jedni su bili za gradnju vodovoda u vlastitoj gradskoj režiji, pa i po cijenu podizanja zajma, dok su drugi predlagali davanje koncesije odnosno sklapanje ugovora s nekim poduzetnikom koji bi ga sam izgradio, a korištenje naplaćivao. Prepirke su se vodile u kavanama, na trgu i pred crkvama, a posebno u zagrebačkim novinama. Zaredali su prijedlozi i pokušaji realizacije. Vončina nije dočekao njenu realizaciju kao gradonačelnik. Zalagao se za «sljemensku» varijantu koja nije pobijedila, no zato je bio nazočan otvaranju institucije na kojoj je, potaknut Strossmayerovom idejom, također svojski radio: 1874. otvoreno je Hrvatsko sveučilište Franje Josipa I. Smješteno je bilo u zgradi bivše isusovačke gimnazije i akademije, pored crkve sv. Katarine, a gradsko je poglavarstvo u spomen na to donijelo odluku da se tadašnja “Južna promenada “ nazove imenom čovjeka kojeg su smatrali najzaslužnijim - “Strossmayerovim šetalištem”.  U slijedećim je godinama otvoreno još nekoliko kulturnih institucija u kojima se uloga gradonačelnika mogla manje ili više iščitati: Hrvatski glazbeni zavod u Gundulićevoj, osnovna škola na Kaptolu, osnovan je «Kemički laboratorij», Botanički vrt, tiskara Narodnih novina i središnje groblje na Mirogoju. Tom se prigodom pokazala ispravnom i dalekosežnom odluka gradskog poglavarstva iz 1873. kojom je za 26 tisuća forinti otkupljeno Gajevo imanje Mirogoj kako bi tu uredila središnje gradsko groblje. Vončinu, koji je odstupio s mjesta gradonačelnika 19. rujna 1876. naslijedio je rođeni Zagrepčanin dr. Stanko Andrijević (1876.-1879.). On je bio sklon «savskoj varijanti» vodovoda, pa je sukladno njenoj pobjedi dobio i mjesto gradonačelnika. Vodovod je u nazočnosti bana Ivana Mažuranića,  gradonačelnik predao na uporabu 7. srpnja 1878. godine. Uz zvuke vojne glazbe na Jelačićevom trgu gdje se svečanost održavala, otvorena su četiri hidranta, a iz njih, kao i zdenca koji je do tada dobivao vodu iz vrela Manduševac, voda šikljala u zrak, dok su okupljeni "radosno promatrali milijarde vodenog biserja na žarkom podnevnom suncu". Iz njegova mandata značajniji realizirani poslovi bili su: nova numeracija kuća (1878), izgradnja Primorske, Kolodvorske, Đorđičeve i Palmotićeve, škole sestara Milosrdnica u Gundulićevoj (1877.), zgrade Sudbenog stola na Zrinjevcu (1878.).

Već sutra čitajte kako je Zagreb proživio veliki potres 9. studenog 1880., u mandatu gradonačelnika Matije Mrazovića.