Splitska "crna subota" 3. lipnja 1944.

Splitska "crna subota" 3. lipnja 1944.

SPLITSKI VREMEPLOV - 70 GODINA OD SAVEZNIČKOG BOMBARDIRANJA Poslije kapitulacije Italije i petnaestodnevne partizanske uprave, Split su potkraj rujna 1943. zauzele njemačke vojne postrojbe i vratile pod vlast Nezavisne Države Hrvatske. Mnogo mlađih građana povuklo se s partizanima, a poneka obitelj pridružila se zbjegu koji će preko Visa otploviti u Italiju, a potom u El Shatt. Preostali građani (oko 30.000) živjeli su u iznimno teškim ratnim uvjetima velike oskudice i gladi. Ipak, najteže su ih pogađala svakodnevna nadletanja, bombardiranja i mitraljiranja anglo-američkih zrakoplova. Samo u prvih šest mjeseci 1944. nad Splitom i bližom okolicom bilo je 1890 naleta, 640 uzbuna i 21 bombardiranje, a poginulo je preko 450 osoba.

            Potkraj svibnja 1944. uslijedio je kraći predah, pak je građane bio obuzeo osjećaj lažne sigurnosti, govorilo se:

            ”Saveznici nas više neće bombardirati. Toliko je Splićana otišlo u partizane... Neće oni nas!”

            Onda je osvanula vedra i sunčana subota 3. lipnja 1944. Na improviziranoj tržnici (stari Pazar već je bio razoren) uz sjeverni zid Sv. Dominika i dijelu Hrvojeve ulice, poljoprivrednici iz okolice nudili su obilje tamnocrvenih trešanja i ponešto ostalih poljoprivrednih proizvoda. Podno Sv. Duje živo se trgovalo polovnom odjećom, obućom, rubeninom i ostalim sitnicama...  Kao da su Splićani tog sunčanog jutra bili sasvim zaboravili ratna stradanja i prethodna bombardiranja, pak su u velikom broju pohrlili na tržnicu. Nitko nije mislio da će se ona uskoro pretvoriti u sablasnu klaonicu ljudi i zaprežne stoke...

            Te kobne subote Split je od 10,10 do 14.49 sati bombardiran četiri puta. Prvi nalet imao je dva vala u  razmaku od 23 minute. U oba slučaja napalo je po 12 zrakoplova dvomotoraca "bristol-blenheim" u pratnji 6 lovaca.

            Drugi nalet počeo je u 13.02, takodjer u dva vala u razmaku od 21 minute. U njemu je sudjelovalo čak  60 četveromotoraca "liberatora" (21 + 21), a ostatak formacije odletio je istočno u pravcu Omiša.

            Taktika napada u prvom naletu bila je u ravnom, a u drugom u tz. “tepih sistemu”. S visine od preko  2500 metara spuštane su najprije manje rasprskavajuće bombe za "žive ciljeve" (50 do 100 kg) zatim teške prodorne bombe (200 do 400 kg). Na grad je palo 700-800 bombi, a otprilike isto toliko u more pred lukom. Da su sve pale na grad, Split bi bio sravnjen sa zemljom.

            U sva četiri bombardiranja poginulo je možda desetak vojnih osoba, ali je zato stradalo 227 nedužnih civila, pretežno žena i djece! Najviše ih je ubijeno ili ranjeno na javnim površinama (samo na tržnici stotinu!).   U državnu je bolnicu primljeno 78 teže (umrlo pet) i 140 lakše ranjenih. Zbog unakaženosti neke je leševe bilo veoma teško identificirati.

            Potpuno je srušena 121 kuća, teže oštećeno 217, a lakše 210. Pravim čudom ostala je pošteđena katedrala sv. Duje i zvonik. Naime, tri bombe velike razorne moći vezane obručem mimoišle su ih za koji metar i porušile obližnje stambene zgrade Aglić i Mrkonjić na Peristilu.

             Od Firula do Meja, od Bačvica do Kopilice, od Poljičke ceste do padina Marjana, malo je koja ulica ostala pošteđena. Ipak, ni jedna bomba nije pogodila tvrđavu Gripe (koja dominira gradom i veoma je uočljiva!) niti neku od zgrada u kojima su se nalazili njemački vojni stožeri: Banovina, hotel Amabasador,  Jadranska banka na Rivi...

            U partizanskom ilegalnom glasilu NOO Splita (Glas Splita br. 11, od 8. lipnja 1944.) među ostalim piše:

            "Savezničko bombardiranje Splita imalo je velike koristi za našu oslobodličku borbu. Okupatorske bande zahvatila je divlja panika, tako da su navrat nanos bježali iz grada. Stvorena je strahovita zbrka u čitavom vojnom i administrativnom aparatu ustaške vlasti u gradu. (...) U jednom trenutku krahirao je sav napor ustaša da u gradu stvore prilike koje bi im konvenirale za nesmetano vršenje njihove protunarodne   politike..."

            U bivšoj Jugoslaviji (sve do 1990!) nije bilo poželjno kritički pisati ili govoriti o tim barbarskim anglo-američkim razaranjima Splita i ostalih dalmatinskih gradova. Bila je to još jedna od tabu-tema komunističkog režima.

Frano BARAS

 

Komentari