Frekvencije turizma: Komentar Davora Stipanića

Frekvencije turizma: Komentar Davora Stipanića

Turizam je dušu dao za pretvaranje vlastite malenosti, kako teritorijem tako i brojem stanovnika, u veliku turističku prednost. Mala zemlja za veliki odmor ne bi smjela patiti od košmarnih gužvi i da se ljudi osjećaju kao brojevi. Mi bi goste morali oslovljavati imenom da se osjećaju kao doma.

       

Svašta smo do sada na račun svoje veličine čuli, ali istini za volju puno više od toga što smo čuli, sami smo i rekli. Kao što to, kad smo mi u pitanju, redovito biva.

Notorna je činjenica kako smo pravi šampioni u prokazivanju mana i obezvrjeđivanju samih sebe.

Čuli smo i rekli puno puta kako svi bez problema možemo stati u nekoliko menhetenskih nebodera ili koji londonski ili pariški gradski kvart. S neizbježnim dodatkom kako bi još uvijek ostalo slobodnog mjesta.

I, kako to naši običaji već nalažu, zaustavljamo se na praznim konstatacijama bez puno truda da svoju malenost od mane pretvorimo u vrlinu i prednost.

Malenost – turistički adut

    _mg_1429.jpg

Baš je turizam kao dušu dao za to. Za pretvaranje vlastite malenosti, kako teritorijem tako i brojem stanovnika, u veliku turističku prednost na svakom svjetskom tržištu. Mnogi će nadobudni komentatori olako reći kako su Nijagarini slapovi puno veći od, recimo, Skradinskog buka. Američko-kanadska jezera daleko veća i impresivnija od Plitvičkih. Stoji i jedno i drugo. Kao što stoji i činjenica da se Skradinski buk i Plitvička jezera, uz malo truda i dobre organizacije, mogu obići u jedan, pogotovo onaj ljetni, dugi dan. 

Ne samo u Americi ili Kanadi, nego i u velikom broju zemalja koje rese prirodne i ine ljepote, potrebni su vam dani kopnenog ili sati skupog avionskog prijevoza da bi od jednog prirodnog fenomena ili zanimljive urbane sredine stigli do drugog.

Malo je poznato kako izlet iz Barcelone za Andoru, gdje se putem divimo Pirinejima i u njima isklesanom Montseratu kreće u pet u jutro, a rijetko se vraća prije jedanaest sati navečer.

Ako krenete na tuniški safari, od jedne do druge oaze, bilo planinske ili pustinjske, vozite se i do petsto kilometara u jednom danu. Čitav izlet traje ukupno četiri dana, jer ne može kraće i najmanji zbroj prijeđenih kilometara je više od tisuću osamsto.

Raznolikost u šaci

Za toliko vremena ste detaljno obišli Zadar, Šibenik, Pag, tri kopnena nacionalna parka, kušali pršut, sir, suhe smokve i fritule, domaću rakiju, maslinovo ulje i vino, a zbroj prijeđenih kilometara nije niti pola od toga. Niste niti približno toliko umorni, ostaje vremena za pravu spizu, a ne samo kušavanje. Da ne govorimo o raznolikosti krajolika kroz koji prolazite. Dok u Tunisu osim pijeska i planina vidite samo, na našu ogromnu sramotu, nepregledne plantaže maslina i vinove loze, kod nas, osim plantaža kad ih nema, vidite sve u rasponu od kamene pustinje do bogatih bjelogoričnih šuma i beskrajnog plavetnila mora i neba koje okružuju obalu i otoke.

Čitavo to vrijeme boravite na istom mjestu, u istom objektu i ne muči vas raspakiranje svaku večer, pakiranje svako jutro i strah jeste li što zaboravili staviti u torbu. I tu dolazimo do bitnog za ovu priču.

Smještaj. Koliko je u nas malenih, obiteljskih hotela koji pružaju toplu, prijateljsku atmosferu i u koje se navečer vraćamo opušteno kao u vlastiti dom? Malo i premalo.

Umjesto da država svojim stvarnim postupcima, a ne samo skupo plaćenim i proklamiranim strategijama, potencijalnim i stvarnim vlasnicima takvih objekata daje jasne pogodnosti i olakšice, čitavo vrijeme slušamo jadikovke zbog manjka investitora u neke grandiozne i megalomanske projekte kojih se ni Florida ne bi posramila.

Mala zemlja za veliki odmor ne bi smjela patiti od košmarnih gužvi u kojima se ljudi osjećaju kao brojevi. Takva sredina bi morala svoje goste oslovljavati imenom.

Takvo što u grandioznim objektima, ma koliko možda impresivni i dobro organizirani bili, jednostavno nije moguće. To su pokretne trake koje same diktiraju svoj ritam i tempo.

Oslovljavanje imenom

Mali hoteli bi trebali biti glavna okosnica našeg smještaja. Vlasnike i potencijalne vlasnike bi, barem poreznim olakšicama u prvim godinama poslovanja, trebalo stimulirati da zgrade pretvorene u apartmane ili one napuštene i zapuštene kuće kojih je u svim gradskim jezgrama puno, urede u tople, obiteljske hotele u kojima će osoblje goste oslovljavati imenom.

Ne mislim tu samo na Zadar, već na čitavu Hrvatsku. To bi također bio i bitan alat za produženje sezone za kojim, navodno, vapimo. Takvim objektima nisu potrebne stotine i stotine gostiju kako bi bili isplativi i pronašli svoju računicu.

Oni barataju desecima gostiju  i jedinica mjere je autobus.  Čak ne mora biti ni pun.

Ugodna atmosfera i pomno smišljen plan aktivnosti sasvim su lako shvatljiv način na koji nečiji odmor učiniti ugodnim i vrijednim pamćenja.

Do sljedećeg susreta u „Frekvencijama turizma“ Radio Zadra, stojte mi dobro.

 

 

 

 

 

Komentari