Maja Šimić: Svaki je dan pun uzbuđenja

Maja Šimić: Svaki je dan pun uzbuđenja Maja Šimić: Svaki je dan pun uzbuđenja

Danas je u Gradskoj knjižnici Zadar održana premijera predstave "Ružno pače" nastala prema istoimenom djelu Hansa Christiana Andersena. To je još jedna u nizu predstava sve uspješnijeg Dragon teatra. S voditeljicom Dragon teatra Majom Šimić razgovarao je Filip Panza.

Uz kostimografkinju Anitu Goretu, režiju, dramatizaciju i produkciju predstave "Ružno pače" potpisuje voditeljica Dragon teatra Maja Šimić. 

Ovo je već 3. projekt koji organiziramo u suradnji s Gradskom knjižnicom Zadar te se ovim putem želim zahvaliti i osoblju i vodstvu. Riječ je o predstavi „Ružno pače“ prema istoimenoj priči Hansa Christiana Andersena. U zadnje dvije godine se vrtimo u krug klasika i to se pokazalo kao jednim uspješnim receptom za ljetne, ali i za zimske izvedbe. Ljeti gostujemo po otocima zadarskog arhipelaga, zimi se uvlačimo u škole, vrtiće te gostujemo u Zadru i Zadarskoj županiji. 3. kolovoza gostujemo na Velom Ižu, to nam je već tradicionalna ruta, a nakon toga nam preostaju ostale predstave koje zasad još nisu fiksirane.  U predstavi glume polaznici kazališne škole Dragon teatra; Lora Lekaj i Josip Gregov koji su već dvije godine i dio ansambla i polaznici škole, a pridružili su im se i Elena Bukvić i Lucija Matković koja je već prije par godina bila polaznica. To su naši mladi glumci koji ozbiljno rade i ozbiljno shvaćaju ovaj posao te svaki dan je pun uzbuđenja, kako to već ide s mladima. 

Dragon teatru ovo je već četvrta premijera u zadnja tri mjeseca. Što je prethodilo današnjoj premijeri?

 „Bratac Jaglanac i sestrica Rutvica“ je bila prva predstava s djecom u sklopu kazališne škole u Salima. To je dio projekta „Ivanin svijet“ gdje smo radili djela Ivane Brlić Mažuranić. S obzirom da je 1916. godine izašlo praizdanje „Priča iz davnina“, čitanjem smo se odlučili za priču „Bratac Jaglanac i sestrica Rutvica“, jako lijepu priču koju zapravo rijetko tko i poznaje, a iduće godine se pripremamo za „Šumu Striborovu“ koja je već unaprijed zakazana. 

Nakon prve premijere smo se „bacili“ na „Fuenteovejunu“. To je obrada istoimenog djela španjolskog baroknog pisca Lope de Vege. Djelo je dramatizirano i prevedeno na saljski idiom što ne samo da je bilo uzbudljivo za Dragon teatar, nego smo i potpomogli oživljavanju saljskog teatra i potakli jedan saljski govor koji lagano već i izumire (iako se još govori), pa smo na ovaj način povukli onaj stari arhaični govor koji se još rijetko gdje može čuti i koji se više ne njeguje kao nekada. Na toj predstavi smo radili mjesecima sve dok nismo došli do jedne verzije koja je bila zadovoljavajuća. Kao kroatist mogu reći da mi je bilo jedno veliko zadovoljstvo raditi na ovoj predstavi s obzirom na prelijep jezik koji obuhvaća djelo te ga je prekrasno čuti na pozornici. 

Nakon predstave na svijet je došao mali Kai koji je ipak pustio mamu da sve izrežira i odradi pa smo već nakon mjesec dana krenuli s predstavom „Poe – Nikad više“ u izvedbi polaznika kazališne škole Dragon teatra za mlade. To je bila već treća produkcija ansambla koju smo radili čitavu godinu. Samo u tjedan dana smo sve posložili, sredili kostime i napravili premijeru. 

 Ono što je pred nama jest obrada „Kraljeva“Miroslava Krleže. To planiramo raditi povodom obljetnice pete godine Dragon teatra na jesen, odnosno zimu. Kroz ovu produkciju namjeravamo „prošetati“ kroz sve ove predstave koje sam spomenula te ujediniti sve članove teatra. 

Kao apolventica hrvatskog jezika i književnosti ste otišli u Beograd na Akademiju dramskih umjetnosti te tamo upisali i završili kazališnu režiju. 2010. godine osnovan je Dragon teatar sa svega par polaznika, a danas...

Preko pedesetak članova. Teško je to precizno izbrojati jer nemamo nikakvu „skupštinu“, organe reda i rada s obzirom da smo umjetnička organizacija gdje su članovi u svakom trenutku slobodni doći i otići. Iako mislim da svi članovi koji su nekoć imali veze s Dragon teatrom su na neki način ostali barem u srcu aktivni članovi. 

Po čemu se Dragon teatar razlikuje od samih početaka do danas? 

Zapravo s tim konceptom kazališne škole. Kada smo osnivali Dragon teatar taj pedagoški dio nam nije bio toliko relevantan, ali je kroz dvije godine rada ipak postao. U posljednje tri godine se taj dio razvio u „nukleus“ kazališta jer je to način na koji se teatar obavlja iz godine u godinu. 

Cilj Dragon teatra je na neki način osposobiti svoje polaznike i za mogući odlazak na neku Akademiju, ali ih onda i vratiti odkuda su i došli? 

Tako je. Svakako da u Zadru nedostaje profesionalnog kadra kad je u pitanju kazalište. Profesionalnog u smislu educiranog kadra gdje bi ljudi trebali dobiti nekakvo iskustvo rada. I to je kadar kojeg Zadar treba. Ne samo profesionalna kazališta već i ovako malo manja kazališta koja djeluju u Zadru i Zadarskoj županiji. Publike i prostora ima tako da dobar kadar će nam svima dobro doći. 

Na koji način ste se odlučili baš za zadarske otoke i njegovanje jezika i tradicije? 

-   Pa mislim da su se otoci nekako odlučili za mene. Dogodilo se sasvim slučajno. Stvari su se razvile vrlo brzo u nešto konkretno. Prvo je počelo s djecom pa se nastavilo s odraslima te je sada nastala jedna ozbiljna situacija koja se dalje razvija

Komentari