Niskotarifni avioprijevoznici u poslu bez rizika,

Niskotarifni avioprijevoznici u poslu bez rizika,

Dino Stanin/PIXSELL

S velikim je olakšanjem dočekana vijest o tome kako će niskotarifni avioprijevoznik dogodine ipak doći u Zadar. Na prvi pogled je sve jasno. Čisto i pošteno. Ako platite i mi na tome zaradimo, evo nas. Ako ne platite i mi ne zarađujemo, nema ni nas ni vas. Koliko je to pošteno?

    davor-stipanic.jpg              Davor Stipanić

S velikim je olakšanjem dočekana vijest o tome kako će niskotarifni avioprijevoznik dogodine ipak doći u Zadar. Čak je kao poklon predstavljena nova linija prema Berlinu. Danima prije toga je trajala napeta neizvjesnost. Kada će iduće godine započeti s  letenjem, s kojih sve aerodroma, hoće li uopće? Ako platimo hoće, ako ne platimo neće. Očito smo platili pa onda, eto, hoće.Ipak, bilo bi dobro da krenemo redom.

Zračni prijevoz je posao kao i svaki drugi. Radi se zato da bi se zaradilo. Time stvaramo nova dobra i nove vrijednosti. Tu nema nikakve tajne. Nikakva tajna nije i da niskotarifni avioprijevoznik prometuje samo ako mu se plati. I to ne tako da pokrije troškove, nego i da zaradi. Pri tom mu ništa ne plaćaju oni koji sebi mogu priuštiti avionski let i boravak, nego mu plaćaju oni kojima takvi dolaze.

Na prvi pogled je sve jasno. Čisto i pošteno. Ako platite i mi na tome zaradimo, evo nas. Ako ne platite i mi ne zarađujemo, nema ni nas ni vas.

Na drugi pogled, otvaraju se pitanja. Prvo bi bilo, a što je tu jasno i ponajprije što je tu pošteno?

Čiji je rizik?

Ako radimo da bismo zaradili i od toga bolje živjeli, ako radimo zajednički posao, zašto samo jedna strana snosi sav rizik.

Turistički posao, kao i svaki drugi, jest rizik. Kad jednom pokrenete zamašnjak teško ga je zaustaviti. Međutim, u varijanti kada samo jedna strana snosi rizik, zaustavljanje zamašnjaka je jednoj strani, onoj koja snosi rizik, teško i bolno, dok je onoj drugoj samo kratka točka dnevnog reda.  Na sastanku se prikaže tablica prihoda i rashoda. Bez obzira na to preteže li prihodna ili rashodna stavka, svakome je sve jasno. Ako preteže prihod, sve je u redu. Ako preteže rashod, opet je sve u redu, ako rashod eliminiramo.

 Lijepo smo to vidjeli ljetos kad je iseljenička obitelj putem medija molila za pomoć, jer je niskotarifni prijevoznik bankrotirao prije nego su se vratili s pohoda u domovinu predaka. Da je samo bankrotirao koji dan kasnije, ni po jada. Vratili bi se kući srca i duše punih domovinskog nadahnuća. Glasno i jasno bi hvalili prijevoznika koji im je to omogućio. Pitanje je bi li se uopće i osvrnuli na vijest da su proglasili bankrot dan poslije nego su ih vratili doma. Ovako, kući ih je vratio punotarifni prijevoznik čiji avioni lete i prazni i puni. Lete zato jer im to diktira red letenja kojeg su sami objavili. Ljetni krajem ožujka, zimski krajem listopada. Kad njihov zamašnjak krene, nema zaustavljanja do kraja sezonskog perioda.

Sa stanovišta putnika niskotarifno razmišljanje je sasvim ispravno. Platio sam ti da me prevezeš i prevezi me. Ako je prijevoznik to ispunio, sve je u najboljem redu. Opet, na prvi pogled, vuk sit i koze na broju.

Za sebe moramo sami

Stanovište turističkog odredišta bi moralo biti puno drukčije.

Nije nimalo lijepo čitati, slušati, gledati kako netko vapi za pomoć da bi se iz vaše zemlje vratio kući. Pa nismo ih zatočili.

Svim našim turističkim autoritetima su puna usta produženja turističke sezone. Jedino nije jasno kako to misle postići oslanjajući se na one koji samo pobiru skorup. I još im za to treba platiti. Pri tom nije dovoljno što im se plaća, nego treba i podnositi držanje na kratkoj uzici dok pažljivo ne procijene imaju li računice ili nemaju.

Pri tom dižu veliku prašinu. Angažiraju oko sebe medije i vlasti.

Čitavo to vrijeme punotarifni prijevoznici rade svoj posao onako kako treba. Profesionalno i tiho. Bez pompe i galame. Sudjeluju u promidžbi svakog odredišta u svom redu letenja. Zajednički s nama snose rizik praznih sjedišta i ne plaču na sav glas kako smo prazni, dosadni, bez sadržaja i motiva.

Surađuju s lokalnim putničkim agencijama, traže sadržaje i nude ih putnicima. Bez obzira na to što im je posao samo prijevoz, ne zaustavljaju se na tome. Stalno obogaćuju svoju ponudu i pri tom se konzultiraju s nama. Daleko od toga da bi mislili kako sve znaju.

Mi im pri tom, na našu sramotu ne dajemo ništa.

Na nacionalnog zračnog prijevoznika ćemo olako odmahnuti rukom i reći kako ionako prima lovu od države. Prima i ne taji. Ali, isto tako leti po redu letenja bio avion prazan ili pun. Od koga lovu dobiva niskotarifni koji leti samo i ako je pun i sit? 

Do sljedećeg susreta u „Frekvencijama turizma“, stojte mi dobro.

Komentari