Slijediti naslijeđe ili slijediti trendove?

Slijediti naslijeđe ili slijediti trendove?

Dino Stanin/PIXSELL

Nove zgrade nemaju klasične krovove. Tople, crvene kosine krovova zamijenile su sive i mrke ravnine građevinskih ploča. I tu crvenu, toplu boju, koja se redovito veže uz privlačnost i snagu, zamijenila ju je siva koja kao da simbolizira maglu i pepeo poslije ugasle vatre.

 Krov nad vlastitom glavom. Svoj krov. Jedna od najvažnijih, ako ne i najvažnija stvar u životu svakoga od nas. Imati vlastiti krov nad glavom jedna je od primarnih ljudskih potreba i ne treba baš naročito obrazlagati nužnost postojanja mjesta na kojem ćemo se skloniti od elemenata, smatrati ga pritom svojim i osjećati se slobodno i zaštićeno. Ljudi su, da bi došli do svoga krova nad glavom, spremni na velika odricanja. Danas su to doživotni krediti. U prošlom sustavu, oni koji nisu imali sreću da steknu stanarsko pravo, gradili su svoj krov nad glavom i po petnaest, dvadeset godina. Mnogo čega su se odricali da bi svaku raspoloživu svotu pretvorili u cigle, blokove, cement i kupe. I, tek kada bi bio postavljen krov na kući, radilo se slavlje. Tek se tada smatralo kako je kuća dovršena. Onda kada je podignuta krovna konstrukcija i svi otvori prekriveni kupama. Po tradiciji to je bila kupa kanalica. Ona koja tradicionalno prekriva, također tradicionalne krovne konstrukcije, ne samo zadarskih nego skoro svih dalmatinskih i mediteranskih krovova. Osvrnimo se samo malo po Poluotoku. Sve strare zgrade, crkve, palače upravo takav krov štiti od elemenata. Zračne snimke Poluotoka upravo pršte koloritom, ali samo u četiri boje. Plava boja mora, zelena boja raslinja, bijela boja kamena koji opločava ulice i crveni krovovi pokriveni kupama kanalicama. Tek ponegdje neka siva mrlja ravnog krova, gole sumorne plohe na nekim zgradama iz perioda rugobne, kubaste, nehumane gradnje iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Ipak, takve su zgrade na Poluotoku u manjini i treba se baš zagledati u snimku da bi ih se vidjelo. Na sreću. Netko je u to vrijeme htio pokazati da zna i drukčije pa tmurni, mrki poligoni prekrivaju hladne, sterilne zgrade.

            Negdje koncem osamdesetih godina prošlog stoljeća Narodni muzej je organizirao izložbu na kojoj su (koliko ja znam po prvi put) sveobuhvatno izložene razglednice Zadra iz nekih prošlih, minulih vremena. Prije razaranja Drugog svjetskog rata koja su mu zauvijek promijenila lik. Ta me je izložba privukla kao malo koja do tada. Već sam dosta dugo bio aktivan turistički vodič i nisam imao prilike vidjeti puno slika Zadra iz prošlih vremena. Tu i tamo poneku iz kakve privatne zbirke uspomena. U to se vrijeme više inzistiralo na posljedicama ratnih bombardiranja i stradanja. U mnogim je monografijama bilo dostupno jedino to i ono što je novi režim (na svoju slavu) učinio kako bi ublažio posljedice. Tada sam prvi put vidio toliko fotografija svoga grada, toliko lijepog da je bio gotovo bajkovit. Kasnije su naravno tiskane i knjige koje su mnoge od tih razglednica objedinile u cjelinu koja, bez imalo sumnje, budi zavist za tim vremenima. Meni je (i velikoj većini mojih gostiju) zadarska jezgra lijepa i ovakva, ali onda je sigurno bila ljepša.

            Međutim, nešto drugo mi je tada upalo u oko.

Stare zgrade s druge,“nove“, strane mosta su sve imale krovove. Sada, ne samo da sve kasnije građene zgrade nemaju klasične krovove, nego su krovne konstrukcije skinute i sa onih zgrada na kojima su izvorno postojale. Tople, crvene kosine krovova zamijenile su sive i mrke ravnine građevinskih ploča. Zračne snimke toga dijela grada imaju jednu boju manje. I to crvenu, toplu boju, koja se redovito veže uz privlačnost i snagu. Zamijenila ju je siva koja redovito simbolizira maglu i pepeo poslije ugasle vatre.

            Nikako mi nije jasno zašto je to tako. Nije krov na Mediteranu nastao sasvim bez razloga, kako racionalnih tako i onih pomalo iracionalnih. Jedan od iracionalnih je vjerojatno taj što se mediteranski život uvijek odvijao na otvorenom. Ribari su oduvijek svoj ulov iskrcavali na rivi, seljaci iz okolice su svoje plodove prodavali na otvorenim tržnicama. Klima je dopuštala da se glavnina života događa na ulicama na kojima se nije samo trgovalo. One su itekako bile i značajno poprište društvenog života i događanja. Na ulici su se sklapali poslovi i ubijala se dokolica. Dolazak na štekat u određeno doba dana bio je dio urbanog rituala. Jedan od pomalo iracionalnih načina zaštite privatnosti i pojačanja osjećaja sigurnosti bio je upravo krov. Još ono nešto što stoji između nas i svega onoga što nas svakog ljeta i svake zime pogađa odozgo. Slično tome služile su i škure. Kada smo ih zatvorili, postali bi nedostupni susjedima. Kažem kako je to sve zapravo iracionalno. Susjedima ionako nikada nismo nedostupni, a od snažnih nas elemenata neće štititi krov kojeg odnosi jaki vjetar. Ali, ipak... susjedi baš i ne moraju biti na straži svaki put i nije svaki vjetar orkanske snage. Nema nikakve sumnje kako, nakon teške, neugodne nevere, kada sve oko nas stenje pod fijukanjem, iziđemo vani i utvrdimo kako nam je krov baš sasvim solidan. Svaka nas sljedeća nevera pod tim krovom manje plaši.

            Ali, netko je rekao kako to više nije „in“. Nema potrebe za krovovima. Nema potrebe za škurama. Čemu škure kada postoje rolete. To je „in“, to je «svjecki». Jedino što se tradicionalno poštuje, poput totema, je zbijenost zgrada tako da susjeda čujete i kada tiho pusti vjetar. Glasno puštanje vjetrova nije „in“, tiho puštanje vjetrova je neizbježna fiziologija. Fiziologija i povratak prirodi su „in“, pa prema tome zgrade mogu biti nabijene jedna uz drugu. To je «svjecki».

E, pa nije. U zemljama gdje se ravni krovovi grade već jako dugo nove su zgrade vidno razmaknute jedna od druge. Daju ljudi sebi zraka u tmurnoj klimi u kojoj žive. Ostaju dosljedni samima sebi i njihovi se krovovi ne crvene. Nikada se niti nisu crvenili. Ti gradovi niti nemaju onu vrstu privlačnosti koju imaju naši. Oni imaju neka druga obilježja i upravo ta, koja imaju, razvijaju i njeguju.

            Mi, iz nekog razloga, ne slijedimo sebe nego njih pa tako sada i na zračnim snimkama naših gradova velike površine zauzima siva boja, a crvene je sve manje.

            Njima je Grinch ukrao Božić. Tko je nama ukrao krovove?

Komentari