Nadija Mustapic: 2 i 2

Nadija Mustapic: 2  i 2

Nadija Mustapić: detalj audio video instalacije "2 i 2"

U audio radu “2 i 2” multimedijska umjetnica Nadija Mustapić pomoću fragmenata ih distopijskih romana konstruirala je dva svoja lika, odnosno dvije priče koje izgovara vlastitim glasom: jedan njezin lik zastupa tezu da su dva i dva četiri, a onaj protivnički tvrdi da je zbroj pet.

Nadija Mustapić multimedijska je umjetnica, koja, kako se navodi u njezinoj biografiji, prostornim video instalacijama istražuje odnose subjektivnosti i političnosti prostora. Od početnih dokumentarnih audio vizualnih snimki  ona gradi nelinearne narative u koje unosti elemente fikcije. Već u dvokanalnoj video instalaciji "Scroll" koju je izložila za svojega postdiplomskog studija na Sveučilištu u Iowi, gdje je na jednom video ekranu projicirala usporenu snimku otvaranja jednog crvenog maka, a istovremeno na drugome ekranu apstrahiranu snimku kretanja kroz isto to polje makova, kao prizore različitog vremena istog mjesta, bila je vidljiva umjetničina metoda, ali i tematski krug njezinih radova. Riječ je o pitanjima postoji li nešto kao što je neupitna stvarnost ili samo jedna istina. Pa čak i kada se ovo pitanje odnosni na vrijeme, ono mjereno satovima: u dvokanalnoj video instalaciji  “Istost vremena" koju je 2016. u suradnji s Tonijem Meštrovićem postavila u sklopu Pixxelpoint festivala suvremene umjetnosti u Novoj Gorici, u jednu sliku spojila je po dvije polovice javnih satova s ulica grada Gorizie i Nove Gorice koji dijeli državna granica. Pitanje je bilo je li s obje strane granice isto vrijeme, u doslovnom i prenesenom značenju?

Audio rad pod nazivom “2 i 2” koji je Nadija Mustapić pripremila za Sliku od zvuka utemeljen je na sličnoj dvojbi. Riječ je o nastavku odnosno o audio varijanti njezina projekta koji je prvobitno bio prezentiran kao video instalacija u Galeriji Prozori. Na svakom kraju jedne police s knjigama bio je monitor na kojem se vidjela autorica u boksačkom sparingu (što ona radi i u stvarnom životu, a čime se ova tema kontekstualizira i u područje autobiografskog). Kako su se oba monitora istodobno percipirala činilo se kao da je umjetnica u borbi sama sa sobom, da je samoj sebi protivnik. Svaku stranu njezinog lika zastupali su tekstovi iz romana, s jedne strane oni koji zastupaju tezu da je dva i dva četiri, a s druge strane oni koji su tvrdili da je zbroj pet. 

Irena Bekić tom je prilikom zapisala: “Dilema koju Nadija Mustapić postavlja pred publiku kontekstualno je (ne)razrješiva, stoga problem koji autorica tematizira upućuje na društveni kontekst više nego na paradoks koji iznosi.  Riječ je o pitanju koji derivira iz utopijskih romana  Orwela, Huxlyja, Zamjatina i Dostojevskog, odnosno o sintagmi 'Dva i dva su pet' iz čega slijedi i njezin značenjski antipod, matematička istina 'Dva i dva su četiri'. Nadija Mustapić polazi od stajališta da su to izrazi koji manifestiraju proturječja osobne unutarnje logike i intimne koherencje, odnosno nesklad sa sobom ili drugima. (...) Preneseno na društva, izjave postaju njihovom metaforom, u jednom ili drugom obliku odražavaju normu. Što je društvo autoritarnije to mu je istina manje važna, argumentacija izlišnija, a odstupanje od norme i individualni otpor poretku markantniji u smislu osobnih odgovornosti i neposluha. Autoritet je  u suprotnosti s uvjeravanjem argumentima.”

Nadija Mustapić o audio radu "2 i 2":

2+2=4 stoji za neupitnu matematičku činjenicu i simbol je očite istine.

2+2=5 je očita ne-činjenica, ne-istina.

Slažemo li se i oko metafora?

Uzmemo li da 2+2=5 simbolički predstavlja sve moguće vrijednosti zbroja 2 i 2 osim matematičke istine 2+2=4, tada se 2+2=5 i 2+2=4 kao dvije oprečne metafore međusobno afirmiraju suprotstavljanjem svojih vrijednosti i značenja.

Metafora 2+2=5 je ponekad subjektivna istina koja podrazumijeva suprostavljanje s vlastitom unutarnjom koherencijom da bi bili koherentni, unutarnju kontradiktornost kao najiskreniju logiku. A ako 2+2=4 simbolizira objektivnu istinu prirodnih zakona, tada ponekad 2+2=5 postaje i metaforom za pravo pojedinca na pogrešku, na savršenu nepreciznost, nesavršenost i proces računjanja u kojem gubici ili viškovi ne vrijede onoliko koliko vrijedi samo pravo na pogrešku.

Ponekad je 2+2=5 metafora za iskustveni paradoks i vrijedi upravo onda kada ono nešto što znamo da ima smisla nije logično rješenje, a ono što nije logično jest upravo jedino 'mjesto smisla’ za pojedinca.

No pokušajem da se takva nečija metafora učini opće prihvaćenom normom, kao što to jest 2+2=4, 2+2=5 postat će dogma, poredak nerijetko ojačan mehanizmima kontrole društva koji zahtjeva neupitno vjerovanje da su 2 i 2 uistinu 5, jer ako svi vjeruju u 2+2=5, time 2+2=5 postaje istinom. Pojedincima tada inzistiranje da 2 i 2 jesu 4 simbolizira individualni otpor i slobodu da se odupru nametnutoj ideologiji.

Međutim, što se događa kada u ime sustava temeljenog na 2+2=4 poduzimamo sve korake slijedeći pravila 2+2=4, no ona ipak ne vode racionalnom ishodu ili rješenju jer ono više čak u društvu nije ničim ni dano, jer su pod 2+2=4 podvaljene ‘alternativne činjenice’ kao neupitne istine, jer se takvo društvo više ne može trpjeti, ne zato što ga se ne može voljeti, nego zato što je u njemu nemoguće snaći se, jer inzistiranje na očitoj istini potvrđuje njezino nepostojanje? Postaje li otklon od takvog sustava uporište i pogon za uspostavljanje individualnih vrijednosti? Koja od dvije metafore tada postaje utočištem?

„2 i 2“ zvučni je rad koji zvučnom slikom boksačkog meča iznosi borbu dvaju naizgled oprečnih narativa o slobodi. Riječ je o metaforama „dva i dva su pet“ i „dva i dva su četiri“ uvriježenim u kolokvijalnom govoru kojima želimo reći da je nešto točno, moguće, logično, normalno ili norma, odnosno da to nije, međutim riječ je i o kontekstima unutar kojih se mijenjaju značenja i primjene istih metafora, o kontekstima unutar kojih 'moguće' nije ničim dano, a normalno je iracionalno, nelogično, mjesto smisla koje je izgubio svoju ulogu. Metafore za slobodu i slobodnu volju u takvim kontekstima su u sukobu same sa svojim značenjima. Odvija se borba 'u trajanju' čiji završetak nije naznačen jer se predstavljaju tek dva meča, u prvom proboj „dva i dva su četiri“, a u drugom kontriraju „dva i dva su pet“. Izgovoreni tekstovi adaptirani su fragmenti iz distopijskih romana “1984.” Georga Orwella,  “Vrli novi svijet” Aldousa Huxleya, “Zapisi iz podzemlja” Fjodora Mihajloviča Dostojevskog i “Mi” Jevgenija Zamjatina u kojima autori posežu za istim metaforama kako bi iznjeli svoja viđenja o nemilosrdnim porecima koji diktiraju značenja i simbolike tih sintagmi. Paradoksalno, u meču se međusobno bore iste slobode, ista dva lika, samo jedna govori 'jezikom' „dva i dva u četiri“ a druga 'jezikom' „dva i dva su pet“.

Tonsko oblikovanje audio rada: Nadija Mustapić i Toni Meštrović

Produkcija Odjel Drama, 2018.

 

 

O emisiji Slika od zvuka

Izvorna umjetnička djela suvremenih vizualnih umjetnika ostvarena u mediju zvuka: sound art ili zvukovna umjetnost.

Pročitaj više

Slika od zvuka
Slika od zvuka

HRT – HR 3 — Umjetnost

Izvorna umjetnička djela suvremenih vizualnih umjetnika ostvarena u mediju zvuka: sound art ili zvukovna umjetnost.

Najave
Haris Sahačić: Gravitacija zvuka, Misli transmitera

Haris Sahačić: Gravitacija zvuka, Misli transmitera

Subota, 02.06.2018. 23:30 - 23:55

Audio umjetnik Haris Sahačić, čija smo dva rada izabrali za ovu emisiju Slika od zvuka, rođen je u Sarajevu 1977. godine. 2011. diplomirao je dizajn medija - eksperimentalni radio, interface ...

Toni Mijač: Pretvori se u uho
Subota, 09.06.2018. 23:30 - 23:53

Nadija Mustapic: 2 i 2
Subota, 16.06.2018. 23:30 - 23:59

Sve najave
Poslušajte