Arhiva slušaonice - Kozmopolis

Pripovjedanje, identitet, invaliditet

U ovotjednoj emisiji donosimo esej doktorice znanosti Kristine Peternai Andrić o reprezentacijama invaliditeta u književnosti te o književnoznanstvenim proučavanjima tih reprezentacija, ali i o širim humanističkim i društvenim kontekstima rečenih proučavanja. Esej će pokazati da je na invaliditet, osim kao na medicinsku fizičku ili psihičku kategoriju, kako se to uobičajilo činiti, moguće gledati i kao na društveni i kulturni konstrukt. Pritom se književnost osvještava kao jedan od moćnih medija oblikovanja estetičkih, etičkih i političkih predodžbi invaliditeta, ali i kao medij koji može pomoći u osmišljavanju načina na koje se spram invaliditeta i osoba s invaliditetom možemo odnositi s empatijom, poštovanjem i uvažavanjem, ne kao prema onima koji su u odnosu na većinu drukčiji, već kao prema onima koji su jednakovrijedni s ostalima, jer su poput ostalih dio iste cjeline, cjeline koja bi bez njih bila nepotpuna i siromašnija, a koja bi upravo zbog njih i uz njihovu pomoć mogla postati tolerantnija i humanija.

Tradicija mediteranizma u neuvrštenom Ujevićevu pjesništvu

Ujevićeva Kolajna i žanr ljubavnog lirskog ciklusa

U eseju "Ujevićeva 'Kolajna' i žanr ljubavnog lirskog ciklusa" kroatist i komparatist Luka Šeput osvrće se na Ujevićevu recepciju i reakciju na žanr ljubavnog lirskog ciklusa ili kanconijera kao dugovječnoga poetskog iskaza u povijesti književnosti. Uzimajući u obzir osvrte Pera Ljubića, Milana V. Bogdanovića, Tonka Maroevića, Miroslava Vaupotića i dr., a slijedom teorije žanra lirskoga ciklusa Rolanda Greena i Zorana Kravara, autor određuje ključne sastavnice objedinjujućega oblika i primjenjuje ih na Ujevićevu poeziju. Uspostavlja se bitna razlika između intertekstnoga odnosa spram lirske tradicije u Tina Ujevića, Milana Begovića i Vladimira Nazora, ponajprije stoga što ti pjesnici kostimiraju svoje lirske subjekte: Begović u galantnog ljubavnika, Nazor u dubrovačkog trubadura; kod Ujevića pak nema kostimiranja, jezik ciklusa se razvija u trajnoj napetosti između autentičnosti i konvencionalnosti, a intertekstni signali razasuti su po ciklusu tek fragmentarno. Umjesto potpunoga podvrgavanja intertekstu i pravilima žanra, "Kolajna" se u neprestanu aktivnom i paradoksalnom odnosu spram njih nastoji uzdići do ranga Djela, što ju u konačnici čini modernim, i, svakako, umjetnički vrijednim kanconijerom.