Arhiva slušaonice - Ogledi i rasprave

Glazbena anhedonija

U slučaju kad se glazbeni podražaji u ljudskome mozgu ne mogu transformirati u adekvatan emotivni doživljaj (odnosno užitak), govorimo o specifičnoj glazbenoj anhedoniji. Na koji način znanstvenici objašnjavaju glazbenu anhedoniju uspoređujući ispitanike koji različito reagiraju na glazbeni podražaj? Što o tome govore recentna istraživanja? Više o tome u današnjim Ogledima i raspravama.

Stubbs: Zvuk budućnosti - od Stockhausena do Skrillexa

Tragedija elektroničke glazbe

Filozofija i ekonomika

Kriminalistički žanr u postsocijalističkoj tranziciji

DELEUZES LYNCHOM

Soren Kieerkegaard ili volja za patnju II

Soren Kieerkegaard ili volja za patnju, 1. dio

Rekolonizacija bluesa - Drugi dio

Bojan Krištofić: Posvećena mjesta bijelog maga (Vladimir Dodig Trokut)

Umjetnik i kolekcionar Vladimir Dodig Trokut bio je neizostavna osobnost našeg likovnog života još od 60ih godina 20. stoljeća pa do kraja njegova života u rujnu 2018. No, njegova ostavština još čeka valorizaciju i primjerenu zbrinjavanje. U ovoj emisiji možete čuti esej likovnog kritičara Bojana Krištofića o djelovanju Vladimira Dodiga Trokuta

Teorija evolucije i teološke reakcije

Esej američkokg evolucionista, genetičara i popularizatora znanosti Jerrya Coynea iz njegove knjige "Vjera protiv činjenica".

Je li znanost jedini način spoznavanja

Ambivalencije autorstva Ivane Brlić Mažuranić

Život kao medij smrti

U ogledu magistra filozofije Luke Janeša "Život kao medij smrti" polazimo od skrivene pojavnosti da život u pravilu počinje u tmini te se razvija prema svjetlosti, što upućuje na intrinzičnu tonalitetnu dijalektičnost fenomena života. Tu je dijalektiku autor ekspandirao na razinu dijalektike života i smrti, dakle uzajamnog odnosa koji zaposjeda svojevrsni fundamentum cjelokupne evolucijske vrtnje i kretnje. Pritom se na zagonetnom klatnu nameću pitanja je li život medij smrti ili je, obrnuto, smrt medij života. K tome i pitanje što čovjek, kao samosvjesna jedinka, znači u općoj dijalektičkoj igri života i smrti. U konstelaciju razmatranja života, uz makro-razinu, nužno je postaviti i mikro-razinu pojedinca, kao i mezo-razinu društvene i biotičke zajednice, te zahvatiti misao da čovjek kao samosvjesna jedinka uzdiže vlastitu životnost i snagu psihe pomaganjem, empatijom i porađanjem unesrećenih psiha, također i odgovornim pristupom okolišu čiji smo sastavni mereološki dio. Luka Janeš zaključuje da je smrt samo orijentacijska točka u beskonačnoj poljani života te da je stav o životu kao mediju smrti jasan primjer teorijskog apsurdizma. "Harmonija, bioetička simetrija i ravnoteža pojedinog života, odnosno psihe, očituje se na harmoniju i rezonanciju cjelokupnoga kozmičkog ekvilibrija, a navedena misao nosi potencijalnu snagu za uzdizanje ponad depresije i onemoćalosti koju nosi mereološko apsolutiziranje fenomena smrti u egzistencijalističkom kontekstu pojedinca."

Boškovićeve anticipacije neeuklidskih geometrija

Slušamo ogled magistra filozofije Marita Mihovila Letice naslovljen "Boškovićeve anticipacije neeuklidskih geometrija". Autor polazi od okolnosti da se pri govoru o neeuklidskim geometrijama i njihovu nastanku obično ne spominje ime hrvatskoga filozofa i znanstvenika, svećenika isusovca Ruđera Boškovića. Takvo stanje valja izložiti kritici jer postoje više nego opravdani razlozi za tvrdnju da je Bošković najmanje pola stoljeća prije znamenitih matematičara C. F. Gaussa, N. I. Lobačevskoga, J. Bolyaija i G. F. Riemanna progovorio jasnim slutnjama i predoblicima neeuklidskih geometrijskih koncepcija. Uzevši u plodonosnu daljnju razradu Aristotelovo i Leibnizovo poimanje kontinuiteta, Bošković je izgradio svoje osebujno stajalište o neprekinutosti i s tako nastalih pozicija odbacio još od antike baštinjenu tvrdnju o pravcu kao najjednostavnijoj krivulji, čime je snažno uzdrmao klasično euklidsko i arhimedsko shvaćanje pravca. Na krilima tih uvida otvorio je put u skup različitih mišljenja koja će u 19. stoljeću iznjedriti logički koherentne, ali neintuitivne geometrije poznate kao neeuklidske. Štoviše, odgovorom na pitanje je li svijet prostorno i vremenski neograničen ili nije, Bošković se iskazao anticipatorom ne samo neeuklidskih geometrija nego i teorije relativnosti. U vezi s njegovim smionim i pronicavim iskorakom u neeuklidske geometrijske koncepcije dadu se kod Boškovića razaznati jasni elementi onoga što će u 20. stoljeću postati široko prepoznatljivo kao "znanstvena fantastika".

Europa na rubu propasti? Može li se spasiti?

Slušamo ogled „Europa na rubu propasti? Može li se spasiti?“ autora Gojka Borića, novinara, publicista i dugogodišnjeg urednika RTV postaje Deutsche Welle. Europa se stalno nalazi u modusu propadanja, ali uvijek zadržava ostvarive nade da će se spasiti. No ponajprije moramo ustvrditi da, osim zemljopisnog pojma „Europa“, postoji više europskih zajednica kao što su Europska unija s „tri brzine“, koje nose nazive „šengenski prostor“, „eurozona“ i „ostatak Europske unije“, u kojemu je i Hrvatska. Spomenuvši Charlesa de Gaullea koji je govorio o „Europi između kanala La Manchea i Urala“, Gojko Borić ističe da se unatoč svim tim različitim vrstama i podvrstama naše Europe ona temelji na nekim vidovima zajedništva od kojih su najvažniji: starogrčka demokracija, rimsko pravo, judejsko-kršćanska civilizacija, britansko ograničenje kraljevske vlasti, odijeljenost Crkve od države nakon Francuske revolucije, opće pravo glasa, ravnopravnost spolova, višestranačje, trodioba vlasti, sloboda medija, socijalno tržišno gospodarstvo itd. Ocjenjujući pogubnom svaku pomisao o ukidanju Europske unije, autor zaključuje da valja težiti njezinoj „demokratizaciji na svim razinama, zatim očuvanju posebnosti država članica i uzimanju u obzir iskustava tzv. običnih ljudi da se elite ne bi izolirale i pale pod utjecaj demagoga koji traže vraćanje u političke gungule 19. i sredine 20. stoljeća, kad su u Europi bješnjeli ratovi sa strahovitim posljedicama“.

Budućnost političke simbolike i desakralizacija toposa političke moći

Objavljujemo ogled geopolitologa Jure Vujića „Budućnost političke simbolike i desakralizacija toposa političke moći“. Autor posebno važnom smatra okolnost da se pravno-normativni te politički modeli i pristupi političkim simbolima totalitarizma razlikuju ovisno o političkoj tradiciji i političkoj kulturi, vremenu i prostoru te političkom kontekstu. Većina ikonografije i političke simbolike povijesnih totalitarizma komunizma, nacizma i fašizma potječe iz duhovne, mitološke i vjerske sfere. Posrijedi su sekularizirani duhovni ezoterično-mitski simboli, što zapravo potvrđuje tezu Erica Voegelina da su većina totalitarizama iz doba moderne – poput komunizma, fašizma i nacizma – zapravo političke sekularne religije koje su imale svoje službene navodno spasonosne istine zlatnog doba, arhetipske modele novoga čovjeka, kultove i rituale. Tu je vrlo važan pojam prostora, koji je prema mišljenju Henrija Bergsona jedna vrsta bajke, nepresušan izvor „ideja i slika“, „simbol proizvođačkog nastojanja ljudskog uma“. Za Bergsona se intuicija rađa unutar prostora koji je ujedno i mjesto imaginacije. Svaka kolektivna, mitska, arhetipska ili simbolička misao koja nastaje i oblikuje se na određenom teritoriju počiva, prema Carlu Gustavu Jungu, na općim slikama, projekcijama arhetipova, „funkcionalnim shemama ili potencijalima“ koji nesvjesno oblikuju misao naroda ili pojedinaca, zaključuje Jure Vujić.

O zlu

Slušamo ogled magistra filozofije Luke Perušića naslovljen "O zlu". Govoreći o čovjekovu strahu od nestajanja i nestanka, autor objašnjava da to nije toliko pitanje prekida funkcija organizma ili bojazan od ništavila, koliko pitanje zavičajnosti koja govori o čovjekovoj usidrenosti. Ne bojim se umrijeti, bojim se ne biti nigdje. Naša je zavičajnost istina našeg postojanja. Sa zavičajnošću Luka Perušić povezuje ćudoređe, zahvaljujući kojemu čovjek postaje dobar, i njegov svijet dobrim svijetom, dok zlim postaje kada se pojavi "krivuda". Tako nam jedno od najstarijih značenja riječi "zlo" govori kako se događa pokvarenost: krivuda u redu smisla, krivoređe. Autor eksplicira da bismo čest u naše vrijeme govor o čovjekovoj "otuđenosti", "prodanosti" i "izgubljenosti" mogli povezati s govorom o "krivudom skotrljanoj zavičajnosti, dakle onoj koju kujemo, a koja nam baš nikako po naravi ne priliči". Možda nam se odatle, u hodu po krivudi, pokušava stvoriti dojam da vrijednosti umjetnog - novac, slava, izum, besmrtnost - vrijede više od pravednosti, istinoljubivosti, dobronamjernosti, požrtvovnosti - pita se autor. U zaključku kaže da "prije bilo kakvog svijeta u koji uđemo ili nas dočeka, prije bilo kakve uloge koju u svijetu zauzmemo i prije nego što u svijetu bilo što napravimo, štogod od njega načinimo, sloboda jest naša prva zavičajnost, naša kolijevka dobrote. Upravo po slobodi, krivuda se može izravnati u ćudoređe koje nam pristaje - ćudoređe otvorenosti."

Razdvojena djelovanja

U današnjem ogledu poslušajte tekst Zygmunta Baumana "Razdvojena djelovanja".

O post-istini

U ogledu Post-istina se raspravlja o tri knjige istoga naslova koje su napisali britanski publicist Matthew d'Ancona, ekonomist i novinar Evan Davis te američki filozof Lee McIntyre