Baština, mi i svijet 14.rujna 2013.

Baština, mi i svijet 14.rujna 2013. Baština, mi i svijet 14.rujna 2013.
Položaj principija unutar riječke povijesne jezgre Položaj principija unutar riječke povijesne jezgre
Detalj vedute Rijeke s kraja 18. st. Detalj vedute Rijeke s kraja 18. st.
Monumentalni ulaz u principij, početak 20 st. Monumentalni ulaz u principij, početak 20 st.
Restaurirani ulaz u principij Restaurirani ulaz u principij
Arheološka istraživanja principija 2007. Arheološka istraživanja principija 2007.
Idejna rekonstrukcija tarsatičkog principija Idejna rekonstrukcija tarsatičkog principija
Idejna rekonstrukcija principija: dvorište Idejna rekonstrukcija principija: dvorište
Glava bika Glava bika
Željezno zvono Željezno zvono
Ulomci keramika „tipa principij“ Ulomci keramika „tipa principij“
Nenad Fabijanić, Projekt prezentacije principija, pogled prema sjeveru Nenad Fabijanić, Projekt prezentacije principija, pogled prema sjeveru
Nenad Fabijnaić, Projekt prezentacije principija, pogled odozgo Nenad Fabijnaić, Projekt prezentacije principija, pogled odozgo
Nenad Fabijanić, Projekt prezentije principija, pogled prema istoku Nenad Fabijanić, Projekt prezentije principija, pogled prema istoku
Radovi na principiju 2012. Radovi na principiju 2012.
Radovi na principiju 2012. Radovi na principiju 2012.
Pronađene rimske strukture Pronađene rimske strukture

Nenad Fabijanić, Projekt prezentacije principija, pogled prema sjeveru

U rujanskom ciklusu posvećenom antičkoj baštini u Hrvatskoj predstavljamo jedinstven spomenik kasne antike u samom povijesnom središtu Rijeke: principij – vojno zapovjedništvo rimske Tarsatike.

Godine 2007. u Starom gradu, na Trgu Julija Klovića, provedena su prva sistematska istraživanja principija, a već iduće godine raspisan je natječaj za njegovu arhitektonsku prezentaciju i uređenje, na kojem je prvu nagradu dobio arhitekt Nenad Fabijanić. Istraživanja su bila povjerena Hrvatskom restauratorskom zavodu iz Zagreba, a nalazi i spoznaje, važni za najstariju povijest Rijeke predstavljeni su javnosti na izložbi Tarsatički principij – kasno antičko vojno zapovjedništvo u travnju 2009. godine i u istoimenoj monografiji s tekstovima šestnaest znanstvenika i opsežnom slikovnom dokumentacijom. Istovremeno se pripremala arhitektonska dokumentacija za uređenje trga prema projektu arhitekta Nenada Fabijanića, koji je dobio prvu nagradu na natječaju 2009. godine.

Tarsatički principij, sagrađen vjerojatno u drugoj polovini 3. stoljeća, srušen je i napušten najvjerojatnije na početku 5. stoljeća. Nakon duljeg vremenskog razdoblja, od 15. stoljeća nadalje, na ruševinama principija gradile su se brojne manje stambene kuće, koje su se ovdje održale do 1960-ih godina. Izgrađene su na dobro sačuvanim perimetralnim zidovima principija, ali i na njegovom nekad otvorenom dijelu. Antička arhitektura oštećena je uglavnom kasnijim ukopavanjem crnih jama i kanala. Antička Tarsatika, na području riječkog Starog grada, postepeno se urbanistički oblikovala posljednjih stoljeća prije nove ere, što potvrđuju i arheološki nalazi datirani u razdoblje između 4. i 1. stoljeća, pronađeni kraj Starog grada. Oni upućuju na postojanje malog trgovačkog emporija. Prvi spomen o njemu donosi Plinije u djelu Naturalis historia. Tarsatika je prema njemu postojala na mjestu riječkog Starog grada još u Augustovo vrijeme, a prodorom novih utjecaja prerasla je u gradsko naselje. Zahvaljujući dugotrajnom periodu mira, koji se obilježava kao Pax romana, grad u sljedećem razdoblju napreduje, kako to potvrđuju arheološka istraživanja. Tarsatika je u tom periodu imala gradski senat i magistrate, drugim riječima, bila je organizirana kao rimska gradska općina.

Sredinom 2. stoljeća započinju barbarske provale, pa su bile poduzete sve potrebne mjere da se zaštiti Italija, središte Carstva. Stvara se obrambeni sustav, poznat kao Praetentura Italiae, koji je imao zatvoriti najosjetljivije prilaze kroz istočne Alpe. Potkraj 2. stoljeća formira se prokuratorska provincija, Liburnija, kao posljedica te situacije. Izdvojena iz provincije Dalmacije, Liburnija je trebala osiguravati pogranična područja prema Italiji. Postoje pretpostavke da je tada u sastav Italije ušao sjeverni dio provincije, u kojem se nalazila Tarsatika. Prema numizmatičkim nalazima, kojima odgovaraju i ostali pronađeni pokretni nalazi, izgradnja tarsatičkog principija može se datirati u doba vladavine cara Galijena, dakle u razdoblje između 253. i 268. godine. Vjerojatno je tada Tarsatika dobila na važnosti kao strateška točka u obrani Italije od barbarskih provala. Vojna postrojba smještena je u sam grad, izgrađeni su svi sadržaji potrebni za normalno odvijanje vojnih djelatnosti. To znači, da je sagrađena i zgrada vojnog zapovjedništva. Osim što se nalazila na važnoj prometnici koja je od Dalmacije vodila do Akvileje, Tarsatika je bila i pomorska luka i mogla lako osigurati vezu s Italijom, napose u kriznim situacijama.

U 4. stoljeću, kad su učestale barbarske provale, obnovljen je stariji obrambeni sustav Praetenturae gradnjom čvrstog obrambenog sustava zidova s logorima i stalnim posadama, poznat kao Claustra Alpium Iuliarum – Bedem Julijskih Alpi. Tarsatika je vjerojatno uklopljena u sustav kao važna vojna točka zbog strateškog položaja i luke, bitne za opskrbu vojske hranom i oružjem. U istom razdoblju obnovljeni su i tarsatički bedemi. No to pojačanje obrane grada nije ipak spriječilo uništenje principija, koje se zbilo potkraj 4. ili na početku 5. stoljeća, kako svjedoče trgovi paljevine u prostorijama uz trg. Rušenje principija možda bi se moglo mogli povezati s Vizigotima i njihovim vladarom Alarikom.Otkako je uništen, principij je napušten i više se nije obnavljao. Ne koristi se u izvornoj funkciji, kao zgrada vojnog zapovjedništva, a nije bio ni prenamijenjen za neku drugu, civilnu svrhu. No grad se potkraj 5. stoljeća ipak oporavio. Njegovo ime spominje se posljednji put u nekoliko franačkih izvora s početka 9. stoljeća, kad su stanovnici Tarsatike ubili furlanskog vojvodu Erika. Vjerojatno je oko 800. grad uništen u ime kazne. Nakon toga je napušten više stoljeća, sve dok grofovi Devinski u 13. stoljeću nisu osnovali Rijeku Sv. Vida. (...)

Principij ili zgrada vojnog zapovjedništva bio je sastavni dio svih kastruma duž granica Rimskog Carstva kao upravno i religijsko središte. Najčešće je bio smješten u njegovu središtu, na sjecištu dviju glavnih prometnica, via principalis i via praetoria. Čini se da je od polovine 1. stoljeća uspostavljen određeni standard, pa od tog vremena postoji precizna shema po kojoj su građeni. Središnji dio principija u pravilu je zauzimalo otvoreno dvorište, na kojem se često nalazio i žrtvenik, posvećen personifikaciji vojničke stege i reda, Disciplini. Često je bio povezan sa carskim kultom, što upućuje na religijski karakter tog mjesta. Dvorište je obično s tri strane bilo okruženo trijemovima. Tu su se, kao na trgu, okupljali vojnici i časnici, iz službenih i neslužebnih razloga. Prema bočnim stranama otvarao se niz prostorija: skladišta i spremište oružja, poznata kao armamentaria. Nasuprot ulaza u principij dvorište je obično bilo zatvoreno većom zgradom: bazilikom. U njoj se na jednoj od užih strana nalazila govornica, tribunal ili suggestus, s koje se zapovjednik obraćao vojsci, gdje su se odvijali najvažniji sastanci, suđenja i vijećanja te izdavale zapovijedi. U stražnjem dijelu principija nalazile su se prostorije, simetrično grupirane oko središnje prostorije, vjerojatno svetišta zastava. Ispod te prostorije, niže od okolnog tla, bila je logorska blagajna, aerarium. Lijevo i desno od svetišta bili su časnički uredi, pisarnica i ured stjegonoše, koji je bio zadužen za vođenje knjiga i blagajnu. – No ti standardi nisu se primjenjivali striktno, pa svaki principij ima svoje specifičnosti.

Građevinski kompleks smješten u središnjem dijelu antičke Tarsatike, određen monumentalnim rimskim lukom, ali i drugim arhitektonskim elementima, svojim položajem i pojedinostima već dugo privlači pažnju znanstvenika. I prije arheoloških istraživanja 2007., otkriveno je mnoštvo građevinskih elemenata koji su pripadali principiju. To se najprije tiče dobro sačuvanog rimskog luka na ulazu u kompleks, u ulici Stara vrata, koji je zadržao prvobitni izgled. Izgrađen je od djelomično obrađenog kamenja, bez veziva, visok je 4 i po metra, promjer mu je 2 metra i 75 centimetara. U popisu gradskih starina iz 1819. navodi se da je posrijedi trijumfalni luk, podignut u čast cezara Klaudija, Germanikova sina. S početka 19. stoljeća potječu vijesti o prvim pokušajima zaštite  tog spomenika. Javni edil Filip Fichtenau upozorava 1807. da bi se luk mogao obrušiti, jer veliko kamenje nije ničim vezano, a atmosferski utjecaji pomalo ga oštećuju. Predlaže da se luk rastavi i ponovno presloži. To je izazvalo sumnju građana da se luk želi porušiti, a pučki zaštitnik Augustin Dani iduće je godine ustvrdio da taj jedini antički spomenik u gradu već stoljećima odolijeva vremenu, da mora biti sačuvan i zaštićen od uništavanja. I u drugoj polovini 19. stoljeća pokušavalo se spasiti spomenik. Godine 1880. luk je premazan staklenom vodom da bi se zaštitio od štetnih atmosferskih utjecaja. Tadašnji glavni konzervator Istre, Pietro Kandler vjerovao je da je luk dio o gradskih vrata, dok su drugi smatrali da predstavlja vrata kastruma, vojnog logora, koji se kontinuirano utvrđivao još iz doba Carstva.

Nakon Drugog svjetskog rata među ruševinama zgrada javljaju se ostaci antičke arhitekture, pa se nanovo govori o Starim vratima kao ulazu u Principij. Nakon rušenja zgrada naslonjenih na crkvu sv. Fabijana i Sebastijana 1955. izašli su na vidjelo obodni zidovi zapadnog perimetra principija. U radovima 1979. godine uočeno je da se zid proteže i istočno od vrata, što je potvrdilo da je rimski luk ulaz u sam kompleks principija. Arheološki i konzervatorski radovi na Trgu pod kaštelom 1995. potvrdili su da je tu bio sjeverozapadni kut principija. Pronađeni su izvrsno sačuvani zidovi, visoki 5 metara. Godine 2004., prigodom zaštitnih arheoloških istraživanja na Trgu Julija Klovića, u osi ulaznih vrata principija, pronađeni su ostaci antičkog popločenja kompleksa. Takvo je bilo stanje znanja o ahitekturi principija prije arheoloških istraživanja na Trgu Julija Klovića 2007. godine. Nova istraživanja obuhvatila su svu površinu koja nije pokrivena postojećim zgradama ili komunikacijama. Istražena površina iznosi 488 kvadratnih metara, to jest, otprilike četvrtinu ukupne površine kompleksa.

Na temelju podataka dobivenih najnovijim istraživanjima, kao i iz prethodnih istraživanja, može se približno rekonstruirati izgled principija. Središnje popločeno dvorište, dimenzija 20,6 puta 17,8 metara, bilo je sa svih strana okruženo zgradama. Na strani monumentalnog ulaza u principij dvorište je bilo zatvoreno nizom prostorija, dok su se na bočnim stranama, na povišenim platoima, nalazile po četiri prostorije. Sa sjevera dvorište je bilo omeđeno bazilikom koja je zauzimala cijelu njegovu širinu. Njezino pročelje sadržavalo je vjerojatno niz stupova, na kojima je počivao zabat. Do bazilike prilazilo se stubištem u osi glavnog ulaza. Prostorije na začelju kompleksa bile su nešto uvučene spram bazilike i zauzimale cijelu širinu principija. Na temelju tih podataka izrađena je rekonstrukcija tlocrta cijelog principija i njezinog možebitnog izgleda. (...)

Istraživanja su dovela do mnogih novih spoznaja o arhitekturi kasnoantičkog vojnog kompleksa. Ostaje niz otvorenih pitanja na koje bi trebala odgovoriti buduća arheološka ili konzervatorska istraživanja. No prilike za takva sustavna istraživanja nažalost više neće biti, jer se ostatak kompleksa nalazi ispod postojećih zgrada. No svaki građevinski zahvat u njima bit će savršena prilika da se obogate ili izmijene spoznaje o ovom jedinstvenog spomeniku kulture. Kao što je rečeno u uvodu, prezentacija principija povjerena je arhitektu Nenadu Fabijaniću temeljem prve nagrade na javnom natječaju, raspisanom ubrzo nakon završetka arheoloških radova. U svojoj dosadašnjoj karijeri Fabijanić se više puta suočio s povijesnom sredinom hrvatskih jadranskih gradova, bilo da je riječ o antičkoj, srednjovjekovnoj ili renesansnoj baštini, arheološkim lokalitetima ili javnim prostorima, od trgova do riva. Realizacijama se potvrdio kao istančani arhitekt koji pozna i poštuje baštinu, ali se legitimira kao suvremeni stvaralac. Drugim riječima, kreativno intervenira u povijesnu sredinu i spomeničke vrijednosti. Donosimo dio Fabijanićeva obrazloženja projekta prezentacije tarsatičkog principija:

„Osim prijedloga integracije arheološkog sloja u gradski parter i njegove što pažljivije valorizacije, arheološki nalazi i širi ambijent potakli su i drugi prijedlog, koji  bi se mogao obilježiti njihovom ludičkom interpretacijom. Naime, povijesna jezgra najuže je prostorno povezana s najživljom, u svakom pogledu reprezentativnom središnjom zonom grada, a s druge je strane zbog teških gubitaka izvorne povijesne supstance u Drugom svjetskom ratu i znatnih intervencija poslije njega, napose interpolacijama, dobila specifični hibridni karakter. Taj spoj povijesnog i modernog u povijesnoj jezgri – koji nije bez nezgrapnosti – dopušta, štoviše, zahtijeva dorade, poboljšanja, inovacije. I to, ne samo oblikovne nego i semantičke naravi, koje bi profilirale upravo tu hibridnost kao nešto osobito. Ili drugim riječima: ono što se možda čini manom, predstavlja inspiraciju za dodavanje još jednog, u osnovnoj ideji integrativnog sloja.  U tom je duhu zamišljen objekt ili instalacija: mobilna forma sačinjena od gustog tkiva svjetlucave čelične žice koja nad arheološkim slojem, odnosno nalazima lebdi i titra u neprestanom pokretu koje joj omogućava njezina labilnost, ali i gibanje uzduha – svih stupnjeva vjetra, svojstvenih mediteranskoj klimi. Osim te dinamičnosti sama građa omogućuje da se posreduje kao svjetlosni objekt: različit na dnevnom svjetlu i u njegovim mijenama, različit noću, kad se programirano animira umjetnim svjetlom i pretvara u nestvarni, gotovo nezemaljski znak. Mogućnosti animacije su beskrajne, a mogu se povezati i s muzičkim programom. Intencija je potaknuti u prolaznika i posjetitelja, domaćih i stranih, slojeve ili snopove asocijacija i osjećaja na daleku, tajnovitu prošlost od koje su tu prezentni tek oskudni materijalni ostaci. Locus time dobiva nešto metafizičko i duhovno, što podržava lagana, mobilna forma/instalacija koja recepciju upućuje u igrivo, kaleidoskopsko, neuhvatljivo: u potragu za iskonima i sobom. Urbana dimenzija Rijeke, njezina veličanstvena arhitektura, napose planovi za reurbanizaciju industrijskih zona, koji obećavaju novi urbani identitet, podnose, i čak zahtijevaju snažniju artističku gestu koja je ponuđena ovim prijedlogom.“

Na kraju spomenimo, da se realizacija oteže zbog zahtjeva konzervatora, koji su se pojavili na vidjelu nakon što je projekt prihvaćen, odobren i pripremljen na izvedbu. Sporan je stambeni objekt na rubu zone iz 1920-ih godina koji u podzemnim etažama sadrži relikte nekoliko novovjekih slojeva, što upućuje na izgradnju duž zidova principija, ali njegova vanjska pojava, substandardna stambena zgradica iz 20. stoljeća ne iskazuje se kao kulturno dobra. Projekt se izvodi, ali polemika još traje: ne zna se hoće li sporna građevina biti uklonjena ili očuvana, i to kako.