U Ćakulama o morskim parazitima! Koliko i za koga su opasni?

U Ćakulama o morskim parazitima! Koliko i za koga su opasni?

Foto/ Boris Bulić

Danas govorimo o parazitima Jedan od najčešćih ribljih parazita koje ribolovci susreću je Anilocra physoides, poznatiji kao riblja uš. To je zapravo rak koji se specijalizirao za nametnički oblik života. Ovi rakovi za nas su bezazleni, no u moru živi i Anisakis koji po nas može biti vrlo opasan.

U moru živi i cijeli niz organizama od kojih su mnogi za naše oko nevidljivi, a potencijalno opasni. Budući da je sezona kupanja, mnogi se pitaju kakve su šanse da se neki od tih opasnih organizama zakači za nas i da nam ugrozi zdravlje ili život i postoji li realna šansa da plivajući progutamo nešto opasno?

Činjenica je je da u moru postoji jako puno nametnika i raznoraznih krvopija no šanse da se nešto iz tog svijeta zakači za nas je jako jako malo, gotovo nikakva. Ponajprije, tu postoji temeljni problem – naime mi pripadamo različitim životnim sredinama, različitim medijima. Mi smo kopnena bića dok su ribe i morski organizmi vodena bića, što znači da su nametnici koji napadaju ribe za nas uglavnom bezopasni.

Ponajprije treba naglasiti da unatoč svim pokušajima gledanja kroz ružičaste naočale koje stvaraju iluziju da u prirodi vlada savršen sklad i miroljubivost, paraziti postoje praktički oduvijek, samo što ih mi ne vidimo sve i ne vidimo ih uvijek. Pretpostavlja se da su se najprimitivniji oblici parazita javili ubrzo nakon pojave prvih višestaničnih organizama. Evoluirajući izrasli su u savršeno prilagođene organizme koji imaju samo jedan cilj - živjeti na račun nesretnog domaćina.

More kao kolijevka života obiluje parazitima, od onih najsitnijh, tek mikroskopom vidljivih do pravih višestaničnih organizama poput paklare ili sljepulje. Teret parazita domaćin vrlo brzo osjeti pa tada ne preostaje ništa drugo nego intenzivirati vlastitu prehranu da se ne bi uginulo od iscrpljenosti. Naravno, što se domaćin više hrani time i parazit postaje snažniji i gladniji što je svojevrsni zatvoreni krug.

Većina se vanjskih parazita ubrzano razmnožava zbog čega napadnuti organizam u kratkom roku ugiba, nakon čega paraziti napuštaju tijelo uginule ribe u potrazi za novom žrtvom.

No neki paraziti pak vode računa o tome da im domaćin ostane u dobroj kondiciji, zbog čega svoje potomstvo neposredno nakon izvaljivanja izguravaju u more. A zanimljivo je spomenuti i činjenicu da je jako mali broj parazitskih vrsta podložan drugim parazitima. Većina ih ima mehanizme koji odbijaju bilo kakav oblik nametnika, što je zapravo samo još jedan dokaz evolucijskog savršenstva.

Jedan od najčešćih ribljih parazita s kojim se ribolovci susreću je Anilocra physoides, poznatiji kao riblja uš. To je zapravo rak koji se specijalizirao za nametnički oblik života. Parazitira na površini ribljeg tijela gdje je pričvršćen posebno oblikovanim kukastim nožicama. Najčešće ga nalazimo na ljuskavkama, ali i na ribama iz drugih obitelji poput onih iz obitelji vučića ili usnača.

Vrlo je čest i u ustima bugve gdje parazitira hraneći se tjelesnim tekućinama i tkivom domaćina, ali djelomično i ostacima hrane koju bugva pronalazi.

Istraživanja su pokazala da se bugve unatoč prisustvu ovih nametnika u ustima normalno razvijaju, dok ribe kod kojih taj isti nametnik parazitira na vanjskom dijelu tijela nerijetko pokazuju znakove pothranjenosti i mišićne atrofije.

Zanimljivo je da riblju uš možemo pronaći i kod izrazito juvenilarnih jedinki pri čemu je uš nerijetko gotovo jednako velika kao i domaćin.

Neki su se rakovi u svom razvojnom putu izmijenili do te mjere da na prvi pogled uopće ne nalikuju racima.

Najčešći i nama najvidljiviji su rakovi vitičari, svima znani kao lupari ili brumbuljci, bijele stožaste izrasline na stijenama, školjkama, ali i svim tvrdim predmetima poput bova ili oplakanih dijelova brodova. No ti su opasni samo za oplate brodova.

Za razliku od njih, neki od rakova vitičara su se specijalizirali za nametnički način života, a najčešće ih nalazimo na manjim ljuskavkama. Uglavnom parazitiraju na gornjoj no ponekad i na donjoj čeljusti. Smješteni su u kanalu koji su izbušili u viličnoj kosti. Tako invadirana riba najčešće ima na vanjskoj strani jedan kraj raka koji podsjeća na čuperak nitastih algi, dok je usni otvor parazita u usnoj šupljini ribe. Osim toga prisutna je apsorpcija tjelesnih tekućina cijelom površinom nametnika.

Pokušaj odstranjivanja nametnika rezultira jakim krvarenjem i uginućem invadirane ribe.

Postoje i rakovi kesičari koji parazitiraju na desetonožnim rakovima poput rakovice. Dok je u stadiju ličinke (cipris) prihvaća se za mladu rakovicu nakon čega odbacuje kompletan trup. Pričvršćena glava se razvija u nakupinu stanica koja oko sebe formira kutikularnu vrećicu. U sljedećem stadiju se razvija posebna bodlja koja probija mekanu kožicu pri dnu četine nakon čega nametnik u potpunosti ulazi u tijelo domaćina. Tada ga kao unutarnjeg kesičara (sacculina interna) krv otplavi do srednjeg crijeva odakle nametnik proteže niz tankih izdanaka kojima usisava hranu. Postepenim pomicanjem se pomiče prema zatku rakovice gdje sve jačim pritiskom probija oklop i izbija van. U rakovici ostaje cijela mreža bezbojnih izdanaka dok se izvana formira oveća vrećica sada vanjskog kesičara (sacculina externa) koja služi samo za proizvodnju jaja.

Premda ga mi nazivamo kesičarem, prikladniji bi mu naziv bio zombie-crab kako ovog nametnika imenuju na engleskom govornom području.

I premda su ovi rakovi za nas bezazleni u moru živi i Anisakis koji za nas može biti vrlo opasan.

Ovaj nametnik ima vrlo kompliciran životni put. Oplođena jaja ovog parazita plutaju otvorenim morem nakon čega završe kao hrana pelagijskih rakova. Unatoč tome što su pojedena, jaja ne stradavaju već se nastavljaju razvijati, te svoj larvalni put prolaze u probavnom traktu sitnije ribe koja se hrani spomenutim rakovima. Naravno, sada nastupaju glavonošci i krupnija riba koja, hraneći se invadiranim ribama i same postaju domaćini ovog nametnika. Tek kada tako invadirane organizme pojedu morski sisavci, put Anisakisa bude zatvoren. U morskim sisavcima ovaj se parazit razmnoži, jaja budu izbačena u otvoreno more, a domaćin sustavno razaran.

U Jadranu je prisutnost larvi ovog nametnika zabilježena prvi puta prije četrdesetak godina, no najnovija istraživanja pokazuju intenzivno širenje ovog nimalo bezazlenog nametnika.

Broj ribljih vrsta koje Anisakis koristi kao privremene domaćine je ogroman. Prema nekim statistikama je utvrđena invadiranost riblje utrobe ovim, ali i drugim ektoparazitima kao i tkivnim parazitima, kod čak 90 posto analiziranih ribljih vrsta.

Ako se ulovljena riba koja je invadirana anisakisom na vrijeme ne očisti, ovi će paraziti iz trbušne šupljine prijeći u mišićno tkivo gdje predstavljaju vrlo ozbiljnu i konkretnu opasnost.

Inače su ovi paraziti crvoliki ili valjkasto-bobičasti, ubušeni u mišićje ili kožu dok se u trbušnoj šupljini mogu vidjeti kao spiralno savijeni, srebrnkasto-bijeli crvići.

U naš organizam može dosjeti slučajno, ukoliko riba nije dovoljno termički obrađena.

Nažalost, iako nismo morski sisavci, Anisakis može nastaviti svoj razvojni put u našim organizmima. U situacijama u kojima se konzumira nedovoljno termički obrađena riba, larve mogu dospjeti u naš organizam, nakon čega u pravilu nastaju vrlo ozbiljni problemi. Valja naglasiti da čak i termički obrađene ličinke Anisakisa mogu izazvati neke alergijske reakcije, u prvom redu gingivitis i bronhijalni spazam. A kad jednom dođe do zoonoze, invadiranosti takvim životinjskim parazitima koji se nastanjuju u mišićnom tkivu, nastupa liječenje koje je iznimno komplicirano i teško.

Zbog toga, premda su delicije od sirove ribe vrlo tražene i nadasve ukusne, osobno ih ne bih preporučio, tim više što nisu u tradiciji mediteranske kuhinje kojoj ipak potpuno pripadamo.

 

Komentari