Predstavljanje recentne produkcije klasične glazbe na ležerniji način, kroz različite interprete i glazbenike. Cilj emisije je educirati slušatelje i preporučiti im današnje najbolje glazbenike, ali i one koji su svojom umjetnošću obilježili drugu polovicu dvadesetog stoljeća.
Emisija se emitira srijedom od 00.10h
Autor i urednik: Zlatan Skalicki
Callas, Gobbi, di Stefano, Zaccaria. Zbor i orkestar Teatro alla Scala. Tullio Serafin. Ova je mono snimka Rigoletta nastala godine 1955., a magazin Gramophone nedavno ju je proglasio jednom od najboljih snimljenih izvedbi Rigoletta svih vremena. Zajedno ili u različitim kombinacijama ovi su umjetnici već snimili 17 cjelovitih opera. Kao i u "Mjesečarki", Callas je mogla umiriti svoj glas kako bi sugerirala djevičansku jednostavnost Gilde tijekom njezina prvog pojavljivanja. Zajedno s Gobbijem pjeva tri velika dueta koja su središnja u strukturi djela. Oba ova umjetnika bili su sveobuhvatni glumci, jednako kao pjevači i ni u jednom drugom slučaju nisu imali takvu priliku duboko uroniti u karakterizaciju svojih uloga.
Damrau, Schade, Schasching, Boesch. Concentus Musicus. Nikolaus Harnoncourt. Mozart je napisao 15 prizora ovoga singspiela, pa je ostao nedovršen. Ipak, Zaide ima obilje jako lijepe glazbe.
Komičnu operu "Ljubavni napitak" napisao je Gaetano Donizetti u samo dva tjedna. Premijerno je izvedena u Milanu godine 1832. Zahvaljujući zanimljivom i duhovitom zapletu koji opisuje peripetije mladog ljubavnog para, kao i melodioznoj i ležernoj glazbi, vrlo brzo je postala jednom od najizvođenijih talijanskih opera 19. stoljeća. Libreto je napisao Felice Romani prema komediji francuskog dramatičara Eugenea Scribea utemeljenoj na srednjovjekovnoj romanci "Tristan" Gottfrieda von Strassburga. Neočekivano pomaknuta interpretacija srednjovjekovne legende o ljubavnom napitku daje priči novo značenje prema kojem su ljudi u mogućnosti pružiti dobrotu i ljubav i bez pomoći čarobnog eliksira. Opera preporučuje glazbu kao univerzalni lijek zbog toga što posjeduje čarobne osobine koje Dulcamara (u prijevodu: slatko-gorak) pripisuje vlastitom pripravku koji paralizirane vraća u život služeći dobrobiti čovječanstva. Snimka koju slušamo nastala je godine 1971. Kao Adina i Nemorino nastupaju Joan Sutherland i Luciano Pavarotti, belkantistički par iz snova kojeg će teško biti nadmašiti. Sudjeluju solisti, Ambrozijanski operni zbor, Engleski komorni orkestar, a dirigent je Richard Bonynge
(Milanov, Peters, Anderson, Peerce, Merrill) Dimitri Mitropoulos Usprkos nedostacima pri postavljanju djela, Krabuljni ples je odmah doživio uspjeh. Bila je to jedina Verdijeva opera između Traviate i Aide koja je bila redovito izvođena i kojoj su se stalno divili, usprkos svim promjenama ukusa i mode. Ako je opera nekad i bila opisana kao Verdijev Tristan, to je bilo stoga što niti jedna od njegovih zrelih opera ne postavlja ljubavni duet u središte, ili od njega čini dramsko uporište partiture.