Hrvatski radio

Drugi program

Hrvoje Hegedušić: Nedostaju mi dečki iz kvarta, vožnja „Tramvajem od Dubrave do Savskog mosta“

09.08.2022.

11:16

Autor: Zlatko Turkalj Turki

Hrvoje Hegedušić

Hrvoje Hegedušić

Foto: privatna arhiva / -

Ekskluzivno Zlatko Turkalj i Hrvoje Hegedušić o životu uz more, albumu „U pjesmama mojim more“, morskom studiju i Krapinskom festivalu.

Kako izgleda život uz more u Selcu? Je li Vam katkad nedostaju zagrebačke ulice. „Na Trnju sam prešel kak bos po trnju. Na volovčici jemput ispal sam vol. Dubravku jednu u Dubravi kušnul, na Bundeku prvi put kupal se gol“ …


Oduvijek sam tvrdio da ću pod stare dane otići živjeti negdje na more. Moj otac je iz Podravine, a majka s otoka Visa, pa su vjerojatno prevagnuli njezini geni. Kao školarac, ljetne praznike provodio sam kod majčine rodbine na moru, u Tivtu u Boki Kotorskoj. Imao sam ondje prijatelje, bio član Jedriličarskog kluba, odlazio na regate, i naravno da su mi more i brodovi ušli duboko u vene. Jedva sam čekao svako ljeto da odem dolje, pa odmah na jedrilucu, pripremanje jedara, čišćenje, popravci i sve što treba, toliko me to „uzelo“ da se znalo dogoditi da se cijelo ljeto nisam okupao osim kad sam pao u more ili se izvrnula jedrilica. Naravno da je život na moru meni nezamisliv bez barke, zanimljivo je spomenuti da sam ja u Selce došao za brodom. Priča bi počela: „U početku bijaše brod“. Naime, 1910. na sajmu Nautike u Zagrebu zapeo mi je za oko jedan prekrasan brod, oko 7 metara s kabinom. Međutim cijena mi se učinila preniskom u odnosu prema drugim izloženim tipovima pa sam vjerovao da nešto ne štima. Iduće godine eto ga opet isti brod na sajmu po istoj cijeni. Sad sam već počeo kalkulirati. A kada se 2012. pojavio isti brod na istom mjestu, odluka je pala. Proizvođač i konstruktor bio je Igor Matošić iz Selca i s njim sam sve dogovorio. Brod je porinut 06.07.2012., a još mi je g. Matošić ustupio i svoj vez u Selcu pa je tako brod došao prije mene. Ja sam se doselio 2013. A Zagreb, naravno da mi nedostaje! Nedostaju mi dečki iz kvarta, vožnja „Tramvajem od Dubrave do Savskog mosta“, švercanje na utakmice, nogomet na Sjemeništu na Voćarskoj... pa svatko se rado vraća svojoj mladosti. Jedino što su danas u Zagrebu samo pročelja ista, a grada više nema. Jer grad ne čine ulice, kuće, crkve, čine ga ljudi.


Grad ne čine ulice, kuće, crkve, čine ga ljudi.

Hrvoje Hegedušić


More, ljubav i povezanost s morem u Vašim se pjesmama pojavljuje još davne 1965. godine. Tada su na Melodijama hrvatskog Jadrana pjesmu „Riva u noći“ za koju je stihove napisala Maja Perfiljeva, a Vi glazbu, izveli Zdenka Vučković i Ivo Robić. Nakon toga skladali ste niz pjesma u kojima je pojavljuje ili je glavna tema more: „Bokeljska noć“, „Plovi mala barka“, „Kuca srce moje“, „Nigdi nima takvih stina“ ili recimo „Mirišu ti kose“… Koja od Vaših morskih pjesama ima posebnu priču za koju ste posebno vezani? Koja u vama vraća morske slike koje su vam u tom trenutku bile vodilje nastanka,vašeg rada i skladanja?


Odlaskom u vojsku 1962.prestao je i moj odlazak u Boku no ja sam nakon vojske našao način kako da se vratim moru! Kroz svoje pjesme! Kroz Splitski festival koji je bio najjača promocija pjesama s morskom tematikom. Kako sam po osnovnoj vokaciji ipak šansonijer, takve sam neke pjesme pisao za druge, vještije pjevače. Vice Vukov, Novi fosili, Darko Domijan, Marijan Miše, samo su neki od njih. Zanimljivo je kako sam pjesmu „Plovi mala barka“ napisao iz inata i poslao je na Splitski festival 1976.g. Godinu dana prije, na istom festivalu Ljupka Dimitrovska izvela je pjesmu Nikice Kalođere „Ljutit će se moja majka“ koja je frapantno podsjećala na veliki hit „Una paloma blanka“. Tada još mlad i naivan, ljutio sam se na žiri festivala kako je mogao uzeti tako očito „posuđenu“ pjesmu i odlučio za inat i ja poslati nešto slično. U jedan dan sam napisaio tekst i glazbu i poslao na festival. Još sam na notama, jer tada su se na festival slali notni zapisi, napisao za oznaku ritma – Paloma blanka. Pjesma je prošla i „Plovi mala barka“ u izvedbi Novih fosila postala stvarno veliki hit. Tada sam naučio kako se mogu „konstruirati“ pjesme koje će publika prihvatiti. Sjećam se kako je Đorđe Novković govorio – bolje da ti pjesma nalikuje na nešto, nego ni na šta. Nisam se više ljutio na žirije, ali sam i dalje nastojao izbjegavati bilo kakve sličnosti u pisanju pjesama.



Objavili ste album „U pjesmama mojim more“ na kojem se nalazi dvadeset vaših skladbi. Gosti pjevači na albumu su Klapa Flumen, Oliver Jakovečev i Vaše kćeri Hana i Martina. Većinu stihova na albumu napisala je vaša supruga Ljerka. Koji vam se njezini stihovi posebno sviđaju?



Zapravo kad promislim, Oliver J. Berekin je ključna osoba u cijeloj priči. 2014. Naime, napisao sam pjesmu „Još se sićan prošlog lita“ za MiK, međutim nije se svidjela žiriju i Oliver mi je predložio da to pošaljemo na „Melodije hrvatskog juga“ u Opuzenu. Od tada, redovno sudjelujem na tom festivalu sa svojim „morskim“ temama pa ih se uz pjesme s festivala „MarcoPoloFest“ u Korčuli nakupilo priličan broj i prirodno se nametnula ideja da se, uz neke starije već poznate, sve nađu na jednom albumu. A kad je riječ o Ljerkinim stihovima s ovog CD-a onda su mi svakako najdraži stihovi naslovne pjesme „U pjesmama mojim more“! Upravo je nevjerojatno kako je talentirano uspjela složiti priču koristeći se ključnim stihovima iz ostalih pjesama koje se nalaze na tom CD-u.



1957. godine imali ste svoj kvintet. Kada biste danas okupljali „Vokalni kvintet Hrvoja Hegedušića“ tko bi uz Vas bio dio te glazbene družine?


Mission impossible! Danas tko god zapjeva odmah je u konkurenciji za Porin! Tko bi vam danas pjevao notama pisani vokalni aranžman? Da ne griješim duše, postoje. Da, jedini s kojima bih mogao bez šteke normabela: Daria, Fudo, Bubi, Nataša, Teo, moja kći Martina.


S kim se danas družite od glazbenika i razgovarate o glazbi i drugim temama i problemima?


Da se našalim, pa zato sam i pobjegao na more da ne moram o glazbi razgovarati. Glazba se sluša! Čim imaš potrebu o njoj razgovarati, nešto ne štima. Znači da te promašila ponuđenom emocijom. Rijetki su u Selcu glazbenici, ali povremeno se nađem s Battifiacom, ili s Robijem Grubišićem koji ima studio blizu, u Šmriki. Upravo smo ondje snimali vokal Olivera J. Berekina za pjesmu „Još se sićan prošlog lita“.



Dvadeset pet godina radili ste kao ton majstor u dramskom programu radio Zagreba. To je bilo vrijeme kada ste surađivali s puno ljudi, glumaca, voditelja, urednika, redatelja, glazbenih urednika itd. Danas imate svoj morski studio. Kako se snalazite, s kim danas surađujete? Traže li neki od mlađih šansonjera vaše glazbene savjete i rješenja o snimanju i skladanju pjesama?


S ovim pitanjem dakle, „skačemo“ s pozornice i gitare u prostor s druge strane mikrofona, među kabele, žice i pojačala. Volio sam taj posao jer je vrlo izazovan i zahtjevan. Lako je zamisliti izvedbu dramskog teksta u kazalištu. Pozornica s kulisama koje određuju prostor radnje, rasveta, glumci u kostimima koji određuju razdoblje i karakter lika naravno uz gestu glumca. A sad zatvorite oči. Isti dramski tekst ali nema kulisa, nema rasvjete, nema kostima, ne vidite geste ni izraz lica glumaca. Tu nastupa tonmajstor koji mora zamijeniti scenografa i kostimografa, zvukom dočarati i kulise i kostime, dakle i vrijeme i prostor, ali kako ne vidite lice glumca, morate i njegove geste i karakter tonski dočarati. Ako se radi npr o lijepoj ženi u drami, ona mora biti lijepa svima, i onima koji vole vitkije i onima koji vole krupnije. I onima koji vole crnke i onima koji vole plavuše. Mora biti lijepa svima. Triky! Hm? A redatelje u radio drami toliko smo razmazili da je jedan od njih npr. tražio da se u jednoj sceni čuje kokodakanje „gladne kokoši“! Radio sam s cijelom plejadom zagrebačkih glumaca i zaista savladao tehniku snimanja glasa, što mi je poslije u glazbenoj produkciji puno pomoglo. S nekim glumcima bio je pravi užitak raditi. Kao što se za neke ljude govori da su fotogenični, da ih kamera „voli“, tako se za neke glumce govorilo da imaju „radiofondski“ glas. Kao Uglješa Kojadinović npr. Njega se sve briljantno razumjelo bez obzira na intenzitet glasa. Tako da sam i poslije u glazbi radije tolerirao sitnu tonsku netočnost nego nerazumljivost. Ako pjevač pjeva na hrvatskom, onda to mora biti hrvatski jezik s hrvatskim naglascima i bez poluvokala, otpjevana svaka riječ do kraja, bez gutanja suglasnika radi „interpretacije“. I što je najvažnije, pjevaču moraš vjerovati, da zaista misli to što pjeva. Inače može ići lijepo kući, bez obzira na sjajnu vokalnu ekvilibristiku i tehniku kojom vlada. Spomenut ću jednu anegdotu, jedan nesporazum koji je rezultat upravo nerazumljivog izgovora. Čuo sam prije pola godine jednu zanimljivu pjesmu, zanimljivo komponiranu, ali nisam čuo dobro o ćemu se radi u tekstu, čuo sam samo da se u refrenu pjeva nešto kao „ja bi tebe šime“(?!). Pitao sam ljude i brzo dobio odgovor – to je: „javi trebaš lime“ – koje lime? pitam. Ma ne, „javi trebaš LI ME“ Eto, dvije pogreške koje se ne smiju dogoditi u produkciji. Prvo neartikuliran izgovor, drugo nespretno skladano jer je glazbeni naglasak na upitnoj rječci LI. U govoru naglašavaju se obično subjekti, predikati, objekti, prilozi, a ne pomoćni glagoli sufiksi, prefiksi, upitne rječice i sl. Mlađi glazbenici danas više ne traže savjete. Vrhunska tehnologija je danas dostupna svima, i gotovo svaki glazbenik, ili bar onaj koji misli da je glazbenik, ima priliku upustiti se u producentski posao. Prema prijavama za Porin, razvidno je da ih svake godine nikne pedesetak.



Jeste li razmišljali, od svojih skladbi s nekim od tekstopisaca, recimo suprugom Ljerkom, realizirati neki radijski dramski program, mjuzikl i slično?


Nisam. Ali nikad se ne zna! 


Hrvoje Hegedušić

Hrvoje Hegedušić

Foto: privatni album Hrvoja Hegedušića / -

1964. godine bili ste jedan od autora koji su osnovali "Studio 64". Posebno se vodila briga za lijepom riječi i očuvanju pjesničkog izražavanja u pjesmama i popularnoj glazbi. Osobno ste o tome jako vodili računa i na osebujan šansonjerski način uglazbili ste stihove pjesnika: Dobriše Cesarića, Antna Gustava Matoša, Miroslava Krleže, Tina Ujevića, Dragutina Tadijanovića, Drage Britvića, Željka Sabola, Zvonimira Goloba … Zašto je ta lijepa tradicija kao i šansona uza sve uspjehe i priznanja publike, novinara, glazbenih kritičara jednostavno nestala? Ponajprije zašto se je izgubilo zanimanje od strane skladatelja i autora šansona?


Inicijatori su bili pjesnik Zvonimir Golob, skladatelj Pero Gotovac, Arsen Dedić, Ivica Krajač i Zvonko Špišić. Ja sam im se pridružio kao interpret Zvonimir Golob dao mi je da otpjevam njegovu pjesmu „Stari vrtuljak“. Bilo je to vrijeme kad su u popularnoj pjesmi vladali mahom blesavi tekstovi kao prepjevi stranih hitova s anglosaksonskog i talijanskoga govornog područja. Hrvatski jezik ima svoje zakone i svoju metriku i ideja je bila da se u skladanju poštuju sva ta pravila i tako očuva hrvatska pjesnička riječ. Taj prvi koncert „Studija 64“ u sklopu zagrebačkog festivala, pokrenuo je lavinu i ubrzo su se pojavila nova šansonjerska imena, Ivica Percl, Ibrica Jusić, Zvonko Zidarić, Jadranko Črnko, Ivica Kiš, koji su prihvatili naše ideje, pa je tako nastao pojam „Zagrebačka škola šansone“. Na jednom predavanju na Filozofskom fakultetu prof. Ivo Hergešić ustvrdio je da u stihovima Dobriše Cesarića ima puno glazbe i pritom je spomenuo i „Baladu iz predgrađa“. Ta me misao dugo proganjala, dok nisam 1966. uzeo tu pjesmu i složio glazbu koju sam čuo u njoj. Čuvao sam je dugo u ladici jer mi se činila nekako prejednostavna s obzirom na važnost pjesnika Cesarića u hrvatskoj književnosti. Na kraju sam odlučio poslati tu pjesmu na Zagrebački festival a da pjesnika nisam pitao ili obavijestio, što je bio red. Kad je u Večernjaku objavljeno da je ušla u program, pohrlio sam Cesariću no on je, ranoranilac, već pročitao Večernji i kao da me očekivao kad sam pozvonio. Obavijestio me da je on inače dao „plein pouvoire“ za svoje pjesme kompozitoru Krešimiru Baranoviću, ali da neće biti problema jer se radi o drugačijoj formi. Ponudio me zatim cigaretom, a pušio je kao Turčin. Odbio sam jer ne pušim, a on me onda ponudio čokoladom iz neke kristalne zdjelice. Uzeo sam jednu kockicu a Cesarić se digne i upali upaljač da mi pripali! Smijali smo se obojica i tako mi je pao kamen sa srca. Kad je pjesma dobila nagradu, javio mi se vrlo zadovoljan. Sa svima sam pjesnicima koje sam uglazbio komunicirao osim s Tinom Ujevićem i A. G. Matošem jer tada više nisu bili među živima. S Britvićem i Golobom sam prijateljevao, a Željko Sabol bio je moj vjenčani kum pri sklapanju drugog braka sa Ksenijom Erker. Krležu sam dobro poznavao jer je često dolazio mom stricu, slikaru Krsti Hegedušiću u majstorsku radionicu. Rasprave koje su vodili bile su mi vrlo zanimljive i poučne, a moj je otac s njim često igrao šah. Kad sam napisao pjesmu na njegove stihove „Khevenhiller“ (Nigdar ni tak bilo..) iz Balada Petrice Kerempuha, došao sam s kasetofonom k njemu da mu prezentiram. On je poslušao i izjavio da se to njemu niš ne sviđa, ali da smo mi mladi ko lokomotive i da samo neka guram napred. Pojavom sve veće komercijalizacije popularne glazbe i sve glasnijeg rock`n`rola, ova forma se polako povlači i ostaje samo vezana za njezine ikone, Arsena Dedića i Zvonka Špišića. Ja sam pokušavao koliko sam znao, no očito nisam bio dovoljno glasan. Sjećam se jedne primjedbe duhovitog Zvonka Goloba iz davnih dana. Stajali smo na zagrebačkoj špici ispred kavane Dubrovnik, Zvonko, Ivica Krajač i ja. Prolazi Zrinko Tutić s društvom, ja ga pozdravim i na Golobovo pitanje objasnim tko je to. Zvonko je samo kratko komentirao: „Taj bu uspel. Visok, plav i glasan“.



To sam vas pitao zato što ste VI, uz Arsena Dedića i Zvonka Špišića, jedan od najvažnijih predstavnika autorske glazbe i hrvatske šansone. Recimo vaša pjesma "Vukovar", jedna od pjesama koja je nastala za vrijeme agresije na Hrvatsku, uvrštena je u zbirke „Hrvatsko ratno pismo“ i „Hrvatska lađa“.


Bilo je to vrijeme kad smo svi osjećali potrebu da učinimo nešto, da kažemo nešto. Vidio sam u očima ljudi zbunjenost, strah i nesigurnost i htio sam skrenuti pozornost na ono bitno. Narod je nepobjediv. Možeš rušiti kuće, ali narod ostaje. Kao što je Siniša Glavašević rekao, „A za grad se ne brinite, on je tu u vama..“ žao mi je što ga nisam imao priliku upoznati. Izvodio sam tu pjesmu diljem Hrvatske koja je tada bila u zamračenju i pod sirenama za uzbunu, zajedno s kolegama i kolegicama pjevačima i glazbenicima i ponosan sam na taj dio svojeg stvaranja. Bilo je potrebno da nas vide dečki na prvoj crti ili blizu nje, da im donesemo vjeru i nadu. i prije „Vukovara“ reagirao sam na stanje u zemlji i napisao sam pjesmu „Barikade“ u kojoj sam naglasio problem pomanjkanja komunikacije što je po meni bio uzrok sveg zla.



„Barikade, barikade, barikade

Riječi nam se mimoilaze

„Samo jedna istina je, drugi lažu!“

Barikade! Barikade bre!“



Redovito se pojavljuje na Krapinskom festivalu iz kojeg razloga? Zašto volite popevke?


Kao rođeni Zagrepčanec ja sam kajkavac, no ipak su glavni krivci Drago Britvić i Ljerka Hegedušić autori sjajnih kajkavskih stihova. Osjećam dobro ritam kajkavskog narječja i volim tu jednostavnost i romantiku. Govorio sam prije o tome koji mi je najdraži Ljerkin tekst na objavljenom CD-u „U pjesmama mojim more“, međutim sad kad smo se dotaknuli kajkavske poezije moram istaknuti Ljerkin tekst koji volim iznad svega. Radi se o tekstu pjesme „Leta letiju“ koju je 2007. na Krapinskom festivalu izvela Ksenija Erker. Cijeli život sažet u osam stihova. Briljantno:



„Leta letiju, sam zableščiju

Kak lampaš vu zimi, kak sonce vu leti

V jutro se zbudiš, još se ne snajdeš

A već pri meši večernji se najdeš

Denes je jesen, z jutri bu zima,

Pak još tri dnevi i sede lasi imaš

Letiju leta prek celog sveta

Same vu srcu navek mladost cveta.“

Šansonu, kao pjesmu, shvaćam kao jedan mini teatar. Šansona mora imati svoju priču, početak, razvoj i kraj. I interpreta koji će kao što to čini glumac u teatru, sve to ispričati gledateljima ili slušateljima. Ako tako gledamo, onda ćemo i neke nove pjesme prepoznati kao šansonu.

Hrvoje Hegedušić

Pratite li glazbena događanja? Kao direktor u mirovini što kažete o Zagrebačkom festivalu? Imate li neki savjet za ekipu koja danas vodi Zagrebfest jedan od naših važnih festivala? Vi ste na njemu bili nagrađivani s pjesmama: „Balada iz Predgrađa“, 1968. (nagrada žirija) „Prihvatit ću sve“, „Izvor“, Nagrada publike „Gazi dragi srce moje“, pa 1973. „Otkad si tuđa žena“, 1990. Natalija…


Pratim, dakako. Sve. Zagrebački festival je bio moja prva „lansirna rampa“ i puno mi je značio u početku karijere. Kao uostalom svima, festivali su bili jedina mjesta na kojima su tvoje skladbe mogle ugledati svjetlo dana, pa tako i Zagrebački festival, prvi u Europi poslije poznatog San Rema. Bili su to spektakli za koje je živio cijeli grad, događaji koji su s pravom tada nosili prefiks „kulturni“. Petnaest dana prije festivala grad je bio okićen transparentima obješenim preko ulica koji su ga najavljivali. Slikanja izvođača po gradskim znamenitostima, primanja u gradskoj skupštini, jedva se čekao početak. Napetost je rasla jer su se pjesme na festivalu izvodile premijerno i nisu se smjele prije čuti. Festival je trajao tri dana. Dvije izlučne večeri i zatim finale. Sve pjesme izvodile su se u dvije verzije, jer je to tada bio festival skladbi. U prvom planu bili su autori, a izvođači su bili profesionalci kojima su pjesme dodjeljivane... Pišem to sve da vidite koliko su se vremena promijenila. Danas su to festivali pjevača, oni su glavni. Sami proizvode pjesme, uvjetuju, imaju svoje izdavače, biraju autore, dogovaraju se s urednicima medija, može se reći da su pjevači danas vlasnici glazbe. Da bi dobio zvijezde na festival, organizator mora osigurati da će se pjesma izvoditi u radijskim programima, da će videospotovi biti emitirani na TV programima, da će imati određeni PR i vjerojatno još „puno lipih stvari koje ne smin reć“. Kako bilo, Zagrebački festival je danas promocija glazbenih spotova raznih izvođača u jednoj klasičnoj TV formi. Teško mi je govoriti o kvaliteti pjesama na Zagrebačkom festivalu, kad ih i mimo festivala ima vrlo kvalitetnih. Nakon kratkog vremena izgubi se podatak o tome je li neka pjesma bila na nekom festivalu ili nije. Ono što je zaista pozitivno, što sam ostavio nasljednicima u vođenju festivala, jest živa svirka vrhunskih glazbenika. Dok sam bio direktor Zagrebfesta, na tome sam čvrsto ustrajao. Drago mi je kad na festivalu vidim „svoje“ dečke, Miru Lesića, Brunu Kovačića, Zlatana Došlića, Fedora Boića, Arsena Ereša, Lazarića, Bubija, Fudu...



Važno je reći kako ste vi bili koproducent na legendarnim albumima Parnog valjka koji su izdani 1982. i 1983. godine te zadnjeg albuma grupe Haustor “Tajni grad” koji je objavljen 1988.


Kao tonmajstor posvetio sam se snimanju glazbe zahvaljujući novoj višekanalnoj tehnologiji. Prvo na Radio Zagrebu kad je zbog Univerzijade bio omogućen uvoz skupe tehnologije. Zatim u studiju JM kod Truloga, koji je privatnim kanalima uspio doći do vrhunske tehnologije. Bili su to izazovi kojima nisam mogao odoljeti. Parni valjak je bio moj prvi posao u studiju kod Truloga. Husa sam znao od prije, a prvi put sam upoznao tada ostale. Tada su bili su u sastavu Ras Milošević, Srećko Kukurić, Paolo Sfeci, Aki i dakako Hus. Sjećam se da sam dva dana isprobavao postavu mikrofona za bubnjeve, jer sam bio pedantan, a Truli je nabavio neke mikrofone koje nisam poznavao. No počelo je i danas se više zbilja ne sjećam detalja. Znam da sam brzo stekao njihovo povjerenje, jer ipak sam ja iz drugoga glazbenog miljea. No tada je glazbenicima poznavanje nove tehnologije za snimanje bilo još skromno, nije im preostalo drugo nego da mi vjeruju. Ja volim svaku glazbu pa i r`n`r. Bez obzira na sve ipak sam ja generacija Elvisa Presleya.



Nakon tog prvog snimanja slijedila su mnoga. Novi val krenuo je punim zamahom.


Boa, Zvijezde Patrola, Idoli, Aerodrom, Stijene, Bijelo dugme, Haustor. Rundek je osebujan čovjek, polivalentnog talenta i zadovoljstvo je već poznavati ga a kamoli raditi s njim. Danas kad čujem snimku „djevojke u ljetnim haljinama volim“ (Moja prva ljubav) pred oči mi dođu Sacher, Sandro, Šojat, Rundek, kako se vesele u studiju pjevajući vokalizu u fadu outu na kraju te pjesme. Matrica je već davno stala, a oni i dalje pjevaju i vasele se. Snimka napravljena bez i jednog digitalnog zvuka, samplea ili loopa. Sve uživo. A kako dobro zvuči!


Programe Hrvatskoga radija slušajte na svojim pametnim telefonima i tabletima preko aplikacija za iOS, Android i Huawei.