Hrvatski radio

Drugi program

17:16 / 18.05.2022.

Autor: Zlatko Turkalj, Ana Hotko

Ivica Krajač: „Okovani Amadeus“ - stihovima i pjesmama protiv rata

Zlatko Turkalj i Ivica Krajač

Zlatko Turkalj i Ivica Krajač

Foto: - / -

Ivica Krajač – libretist, pjevač, skladatelj, kazališni redatelj i tekstopisac – na ovogodišnjem Zagrebačkom festivalu dodijeljeno je priznanje za poseban doprinos tom festivalu. Povodom toga, u emisiji "Music pub" urednika i voditelja Zlatka Turkalja emitirana je glazbena reportaža o ovom velikom umjetniku koji je svojim radom obilježio hrvatsku glazbu. Razgovor prenosimo u cijelosti.

Gospodine Krajač, što kažete o današnjoj zabavi i zabavnim sadržajima? To Vas pitam zato što ste 1995. godine dobili nagradu Porin za životno djelo i to za izniman doprinos u razvoju televizijske zabave.


To je vjerojatno jedina nagrada koja je dobila takav naziv – "za razvoj televizijske zabave". Doista moram priznati da je to ispravno učinjeno jer smo mi u ono vrijeme kada smo počeli, od 1957. službeno, punih trideset godina stvarno bili na televiziji svaki drugi dan.


Kada kažete "mi", nije sastav Mi, nego 4M.


Da, kvartet 4M: Medo, Miro, Muki, Mali. Mi smo zaista bili vrlo često na televiziji, a sudjelovali smo već u prvoj zabavnoj emisiji Hrvatske radiotelevizije, koja je bila u režiji, naravno, Antona Martija, koji je bio genij. Studio je bio u bivšemu Radiju Zagreb u Jurišićevoj, gore u predvorju. Iza su bile kancelarije urednika, a mi smo imali zabavu u onom predvorju u kojemu su bila četiri mramorna stupa. Onda je Marti izmislio da se moramo skriti svaki iza jednog stupa i pjevati. "String along, string along, string along…" Tako, to je bila pjesma.


Dobro, nije samo Marti zaslužan za vaše nastupe. Odnosno, vi ste sami od početka uz pjesme, uz vokal, odlučili biti drukčiji. Nekako ste zaključili da trebate biti drukčiji pa ste postali poznati po tome što ste plesali, glumili, imitirali, bavili se mimikom, pantomimom, ali tu je i humor bio veoma važan.


Naravno. Mi smo to zvali "male scenske minijature", uvijek protkane humorom, presvlačenjima, plesom i tako dalje.


Tko je to predložio?


Sad ću Vam ispričati anegdotu koja je vezana za to, a veoma je važna. Mi smo 1957., 1958. već krenuli van trbuhom za kruhom, karijeru pokušati ostvariti vani. Najprije u Austriju, u Beč, pa u Njemačku. Tamo smo bili smješteni u Wiesbadenu i pokušavali smo ostvariti nekakvu pjevačku karijeru. Sve najveće zvijezde, orkestri, pjevači iz Amerike dolazili su u Njemačku svojim vojnicima, časnicima i tako dalje. Mi smo tamo našli čak jednog Amerikanca, Charles Wood se zvao i on nam je bio menadžer i sve nam je organizirao. Nakon nekoliko mjeseci nastupa u njemačkim klubovima, pozvao je poznatog menadžera Hala Montyja, koji je iz Londona došao samo radi nas, da nas čuje, da vidi šta je moguće s nama učiniti u Londonu, koji je tada bio, uz Ameriku, glazbeno središte i zvijezda je bio Tommy Steele. Kao što je Elvis Prestley bio u Americi, tako je Tommy Steele harao u Europi. Kad je Hal Monty došao, mi smo se pripremili za nastup. U jednome noćnom klubu imali smo audiciju. I stvarno smo radili na tome. I kad je došao trenutak da moramo zapjevati pred njim, stvarno smo zvučali fenomenalno. Ne sjećam se da smo ikada prije tako dobro pjevali. I završimo mi svi sretni i dolazimo k njemu, a on nas ovak' gleda i veli: „Da vam ja sad jednu stvar kažem. Zapamtite jedanput zauvijek: zabavna glazba se ne sluša, zabavna glazba se gleda. Vi odlično pjevate, ali ja nisam ništa vidio od toga što bi mene zanimalo da ponudim svojim gledateljima. Izvolite, malo se potrudite, pa malo gledajte američke televizijske programe, kako to rade zabavljači vani, pjevači, kvarteti…″ U ono vrijeme je baš bilo iznimno mnogo kvarteta.


Koga ste gledali?


The Four Lads, The Four Aces, The Four Freshmen, ne znam kako su se svi zvali. Koliko god hoćete ih je bilo. I onda smo mi, naravno, potpuno pokisnuli i uvukli se u sebe. A šta sad možemo? Ništa od toga. On je rekao: „Probajte, malo radite na tome pa će mi Charlie javiti kad ste spremni da eventualno možete napraviti nešto više nego što sam danas vidio.″ Radili smo šest, sedam mjeseci. Naravno, usput smo pjevali da bismo zaradili nešto, po tim officers i NCO klubovima (non-commisioned officers). Pjevali smo da bismo mogli preživjeti.


Što ste pjevali američkim vojnicima?


Mi smo pjevali tada cijeli američki repertoar koji smo posebno za to osmislili, ali koji je bio protkan i talijanskim kanconama, koje su u ono vrijeme i Amerikancima bile veoma popularne, od "Volare" sve moguće pjesme koje su bile na engleskom.


Ali, gospodine Krajač, kako se ulazilo uopće u te klubove gdje su bili vojnici? Vi ste došli i rekli, što?, "Mi sjajno pjevamo".


Ne, mi smo preko našeg menadžera došli. On je bio baš specijaliziran za nastupe u tim noćnim klubovima.


On je otvorio vrata noćnih klubova.


On je otvorio ta vrata i mi smo išli. Svaki smo tjedan imali barem dva ili tri nastupa. Vozio nas je posebnim kombijem. Sve je to bilo organizirano, naravno. Mi smo u tim klubovima proveli pune dvije godine. Mogu reći da smo tamo odlično naučili engleski jezik. Važno je reći da smo nakon sedam, osam mjeseci napravili jedan šou koji je već bio povezan s malo plesa, s malo micanja, humorom i tako dalje. Izvodili smo posebne pjesme koje su bile pune humora i tako dalje. I onda je spomenuti Charles Wood rekao: „Čuj, sad ću ja ponovno pozvati Hala Montyja da dođe.″ Nakon dva, tri mjeseca došao je i mi smo u istom onom klubu ponovno predstavili svoj šou. To je bio 25-minutni vrhunski šou s malo plesa, zafrkancije i svega. On nas je onako gledao i rekao: „E, dečki, sad ćemo mi ozbiljno razgovarati. Idete sa mnom u London.″


I tako je bilo.


Da. I tako je bilo. Rekao je: „Za početak, bit ćete prateća skupina Tommyju Steeleu." Najveća zvijezda u ono vrijeme, ne? „Bit ćete njegova prateća skupina, odmah ću dogovoriti s vama barem desetak nastupa na BBC-u s Tommyjem Steelom.″ Tako je počela jedna vrtoglava karijera s velikom zvijezdom Tommyjem Steeleom jer kad se tamo radi na toj razini, onda je to fantastično. Onda imate iza sebe i plesače, plesačice, zbor, organizaciju, sve imate. Zaista je bilo divno. U Londonu smo ostali godinu i pol.


A zašto ne dulje?


Jer smo mi u ono vrijeme još bili Jugoslavija. Svi smo imali crvene putovnice. Crvene putovnice bile su i za Englesku, a za Ameriku je to bila crvena krpa. Nikako se nije moglo s crvenom putovnicom doći u Ameriku.


Crveni karton.


Da, dvije je godine najmanje trajao postupak dobivanja vize za Ameriku, a za Englesku je bilo iznimno teško dobiti radnu dozvolu. Na to su jako pazili. I polako nam je istjecala ta radna dozvola u Engleskoj i kad se to dogodilo, oni su jedan dan samo rekli: „Dečki, bojim se više nećete moći, mi vam dozvolu više ne možemo produljiti.″ Onda su nam čak nudili neke stvari, da zatražimo azil. U tom bismo slučaju odmah dobili sve. A mi smo bili nadobudni, nismo htjeli niti čuti za to.


Ivica Krajač s nagradama Porin i priznanjem Splitskog festivala, Zagreb, 2020.

Ivica Krajač s nagradama Porin i priznanjem Splitskog festivala, Zagreb, 2020.

Foto: Emica Elveđi / Pixsell

Zbog čega se niste poslije vratili? Dakle, veze su postojale, znali su za vas, uspjeli ste.


Jednostavno ne znam zašto. U ono se vrijeme stalno nešto događalo na političkoj sceni. Zašto mi više nismo s tim crvenim putovnicama bili dobrodošli, ne znam.


Osim što je skupina 4M pjevala i plesala, važan dio njezina nastupa bio je i humor. Često ste na svojim nastupima pričali viceve. Jete li se u toj umjetničkoj formi mogli bez zadrške slobodno našaliti i na račun aktualnih političkih događaja?


Kada smo bili u Jugoslaviji, morali smo paziti što govorimo. Činjenica jest da je u ono vrijeme u tome glazbenom svijetu beogradski humor mogao biti slobodniji i uvijek je bio. Zato su oni tamo bili poznatiji kao duhovitiji nego mi Hrvati, jer mi nismo smjeli ništa reći. Što god bi imalo upućivalo na nešto politički, odmah stop, ne može to. Za to vrijeme, Lola Đukić je u onim svojim emisijama Čkalja mogao govoriti što je htio i ništa mu se ne bi dogodilo.


Dobro, kako se onda bazirao vaš humor? Malo nas vratite u to vrijeme.


To je bio ušutkan humor.


Recite mi jedan primjer.


Ne znam, smjeli smo se zafrkavati na račun konduktera, konobara, ali ne dao Bog da si spomenuo nekog političara.


Aha, to se nije smjelo.


To se nije smjelo, a jedino je to bilo duhovito.


Gospodine Krajač, kako Vi doživljavate glazbu i kako slušate glazbu? Na što posebno pazite?


Kad sam se počeo baviti glazbom kao klinac još, jer sam išao u glazbenu školu, meni je prije bio fokus na klasičnoj glazbi jer dolazim iz obitelji u kojoj se samo klasika slušala. Zabavne glazbe tada nije bilo, pogotovo ne u našemu domu. Prema tome, ja sam se bavio klasikom i onda, naravno, kako sam stasao u tinejdžera, tako sam preko radija, i to Radija Luxemburg ili AFN American Forces Network slušao radio svaku večer do tri ujutro i preuzimao sam te pjesme na engleskom. To smo svi činili, a nismo znali engleski, ali ja sam naučio engleski slušajući pop-glazbu, pop-rock glazbu. I onda smo, naravno, tu pekli taj zanat. Kad smo imali oko petnaest, šesnaest, sedamnaest godina, mene je zapalo to da sam počeo samostalno pjevati. Šerfa i ja smo tada bili pjevači na tim plesnjacima. Jednu je subotu bio Šerfa, drugu sam subotu bio ja. On je pjevao više domaći repertoar, uvijek je volio malo taj meksički stil, a ja sam izvodio samo evergrine, jazz- evergrine Nata Kinga Colea, Franka Sinatre. I nekako smo tako počeli da bismo se otprilike 1956. okupili se kao "emovci".


U Varijeteu ste se našli?


Da. Najprije smo imali Prvi pljesak. Pokojni Viki Glovacki je to vodio. Pobijedili smo na tome Prvom pljesku, a prva nagrada bila je jednomjesečni angažman u Varijeteu. To je bilo u prosincu 1956., a 1. siječnja '57. bio je naš prvi službeni mjesečni nastup u zagrebačkome Varijeteu. Ja nisam smio tati niti reći da se bavim zabavnom glazbom. To se skrivalo doma, da on slučajno ne dozna da ja slušam zabavnu glazbu i da se njome bavim. Ubio bi me. Njegova je ideja bila da moram završiti međunarodno pravo. U Haagu sam trebao studirati međunarodno pomorsko pravo jer mi smo Senjani, pa je tata htio da svakako budem međunarodni sudac pomorskog prava. I ja tako dođem doma jednoga dana i mene tata zove, to se sjećam kao danas. Jako je oštar bio prema meni i kaže: „Šta ja to čujem? Ti se baviš tim šlagerčinama? Pa to je grozno! Šta ti hoćeš postati? Hoćeš postati varijetetski pjevač?″ A ja u džepu imam ugovor za mjesec dana Varijetea! (smijeh)


I sav sretan.


Sav sretan. Onda mu je mama objasnila: „Ma, nemoj tako, dođi i ti.″ „Neću, ja to neću ići niti gledati.″ Međutim, ipak je došao na naš koncert.


I poslije je bio ponosan.


Poslije je, naravno, bio ponosan.


Ja ću samo neke te šlagerčiće spomenuti: "Opet si plakala", "Gde si sad moj prijatel", "Nono, dobri moj nono", "Mi smo dečki kaj pijemo stoječki", "Kao stranac", "Na na na (Šetamo kroz grad)", "Pahuljice na tvom dlanu", "Ti si ruža", "Kamo vodi sve to", "Muzika i ti", "Zagreb je najljepši grad", "Ljutit će se moja majka", "Adio", "Magla", "Oprosti, volim te", "Jutro će promijeniti sve", "Nima Splita do Splita" i tako dalje.


Ima ih, hvala Bogu, jako puno. Ja za sebe smatram da sam zapravo obrtnik što se tekstova tiče. Nisam nikada htio da me se smatra nekakvim umjetnikom. Pisanje tekstova za zabavnu glazbu je zapravo obrt. To je kao postolar. Ako hoćete da vam izradim cipele, vi mi morate reći kakve cipele hoćete, kako moraju izgledati i tako dalje.


Ivica Krajač s notama svoje rock opete "Gubec-beg", Zagreb, 2009.

Ivica Krajač s notama svoje rock opete "Gubec-beg", Zagreb, 2009.

Foto: Patrik Maček / Pixsell

Primijetili ste, gospodine Krajač, nisam spomenuo Vašu suradnju s Metikošem i Josipom, jedan cijeli album "Dnevnik jedne ljubavi". Kako mi je ona ispričala, većina melodija nastala je tijekom turneje u Rusiji. Tamo je Metikoš uz klavir pjevao, skladao i "Sreću" i "O jednoj mladosti" i tako dalje. Kada ste se Vi priključili? Kada ste Vi počeli pisati stihove za taj "Dnevnik"?


Točan datum kad sam baš za "Dnevnik", to ne znam.


To Vas pitam zato što na kraju album zvuči doista intimno, kao da je baš njihov, Josipe i Karla, a Vi ste veoma zaslužni za to.


Pa, to mi je bila i intencija. Uopće ideja za "Dnevnik jedne ljubavi", od naslova do omotnice, sve je moje djelo. Ja sam tu i rukom pisao stihove, pa onda sam to akrostihom napravio sve da ima, svako početno slovo je "Josipi Lisac" i tako dalje. Kako smo mi bili jako dobri prijatelji, pogotovo nakon Rusije kada se Josipa spojila s Karlom, onda smo mi praktički cijeli dan bili zajedno. Zato to i zvuči malo intimno jer zaista sam imao izbliza prigodu dobro ih upoznati, razgovarati o svemu tome. Ja sam uvijek volio o svakom tekstu najprije puno razgovarati, pa onda vidjeti što se tu može učiniti. Ali Vam moram reći da ni u ono vrijeme nije baš bilo sveopće oduševljenje time. Sjećam se, to pamtim, naravno, jer čovjek loše stvari nekako pamti ipak dulje nego lijepe. Sjećam se da je meni Karlo znao dolaziti iz Jugotona još onda, dok smo radili "Dnevnik jedne ljubavi". Kako je Karlo bio uvijek dosta otvoren i onako znao je nastupati autoritativno, onda bi on dolazio u Jugoton i to bio uvijek bila mala zabava. Znao ih je nazvati i reći: „Molim vas, da ste me čekali gore svi s pićem jer hoću razgovarati.″ I onda mi je znao poslije toga doma reći: „Ivice, ne znam što ću učiniti s tim ljudima.″ Da sad ne spominjem imena, ali čak neki poznati naši kritičari poslije sastanka znali su ga pitati: „Pa šta se ti i Josipa držite onog Krajača, pa to su grozni tekstovi. Nemoj to. To nema smisla.″ A onda je Karlo rekao: „Vi nemate pojma, pa to su najbolji tekstovi na svijetu.″ Prošle su godine i godine. Ti isti ljudi koji su tako dočekivali Karla, poslije su dolazili meni: „Jesmo ti mi govorili? 'Dnevnik jedne ljubavi', to je najbolji album koji je u nas napravljen.″ Isti ti ljudi koji su pljuvali po meni i koji put po Karlu odjedanput su zaboravili uopće što su govorili prije.


Jeste im dali do znanja da znate?


Nego! Ja sam samo rekao: „Dečki, hoćete da vam donesem vaše kritike?″


Znači, nisu prve reakcije bile sjajne?


Ma kakvi! Publike je sjajno reagirala, ali kritika nije. Kritičari su bili uvrijeđeni da se dva stara plesnjivca bave rockom. Pa to uopće nije dopustivo! Mi smo za njih bili stari. A kaj smo imali, 35 godina?! Zaboravilo se to što se nekad pisalo, ali ja to imam uredno sve spremljeno doma.


Ivica Krajač sa svojim rukopisima. Zagreb, 2022.

Ivica Krajač sa svojim rukopisima. Zagreb, 2022.

Foto: - / -

U posljednjih nekoliko godina napisali ste trideset do sada nerealiziranih libreta o poznatim osobama. Zanimljivo je da jedan od tih vaših radova glazbeno-scenska dramska priča „Okovani Amadeus“. Riječ je, kako ste mi rekli, o djelu koje je nastalo prema Eshilovoj antičkoj tragediji „Okovani Prometej″. Dražen Petrović je u toj vašoj priči – suvremenoj tragediji – simbol prijateljstva, ljubavi i mira.


U tome mojemu mjuziklu o Draženu Petroviću provlači se ideja, naš stoljetni hrvatski san koji nikada nije ostvaren. Mi sanjamo nekakvu Hrvatsku koja nikada nije napravljena i zato se u mojoj priči kao glavni lik pojavljuje Dražen Petrović, koji je bio senzacija i omiljeni sportaš svijeta. U mjuziklu „Okovani Amadeus“ nakon smrti odlazi u nebo jer ga Bog uzima k sebi kako bi vodio akciju za spas čovječanstva. S ciljem da se konačno ukine vojna industrija i svi ratovi. Sve pripada i ide u ruke sportaša, a car Amadeus je Božjom voljom ukinuo sve ratove i baš sam za to napisao fine-lijepe stihove u dvostrukom rimovanju. U završnici se pojavljuju zborovi žena i muškaraca odjeveni u dresove nogometaša, košarkaša itd. i to svih dobi. To je euforija na kraju mjuzikla jer konačno je Hrvat doživio svoj tisućljetni san da se prekinu ratovi u svijetu i da ljudi jedni drugima budu prijatelji koji znaju oprostiti i pomoći jedni drugima. Sve to vezano je i za Ukrajinu, samo na drugi način. Kako u mojoj priči više nema ratova, a svijetom vladaju sportaši, sve eventualne nesuglasice rješavaju se u ringu, boksačkim mečom, hrvanjem ili atletskim disciplinama. Borite se, ali se nemojte ubijati i uništavati.


Sinopsis za glazbeno-scensko djelo "Okovani Amadeus" Ivice Krajača i Dražena Žanka

Sinopsis za glazbeno-scensko djelo "Okovani Amadeus" Ivice Krajača i Dražena Žanka

Foto: - / -

Uz taj zanimljivi projekt, želja vam je realizirati Ukrainevision song contest. Pozvat ćete i sve kolege autore da se uključe i napišu pjesmu za Ukrajinu. Imate li vi pjesmu za tu glazbenu manifestaciju.


Imam ih više. Mogu vam reći stihove jedne od pjesama koju sam ovih dana napisao.

"Ukrajino, zemljo snova, krasnih žena, divnih ljudi.

S ljepotom za kojom svatko u mislima svojim žudi.

Slobodni ste, veliki ste i gazite putem svojim,

A zlih pušaka i zlih topova od vas nitko se ne boji.

Ukrajino, zemljo snova, snivajte i budite mirni,

Za vas svi smo kao jedan, k′o molitva iz naših snova."


Programe Hrvatskoga radija slušajte na svojim pametnim telefonima i tabletima preko aplikacija za iOS, Android i Huawei.

Emisija

Music pub Zlatka Turkalja

Music pub Zlatka Turkalja, premijerno predstavlja domaća glazbena izdanja te najznačajnije svjetske glazbene materijale. Emisija donosi recenzije, komentare, reportaže, prikaze, osvrte, kritike glazbenih događaja, gostovanja, akustične koncerte, promocije i najave.

Poslušajte u Slušaonici