Silvije Glojnarić - dirigent, skladatelj i bubnjar

Jazzeri se moraju zabavljati. Istaknuo je to u razgovoru sa Zlatkom Turkaljem dirigent, skladatelj i bubnjar Silvije Glojnarić. 

Jazzeri se znaju zabavljati?

Apsolutno. Oni se moraju zabavljati jer inače ništa od toga.

Oni improviziraju, a improvizacija donosi upravo to. Bio sam nekoliko puta na koncertima kada im je improvizacija izmaknula kontroli.

Tako je, jer mi često dođemo na pozornicu i nikad ne znate što se može dogoditi.

To znači da prije koncerta ne vježbate tako puno, nego prepustite trenutku na pozornici?

(smijeh) Trenutak je pozornica, ali vježbanje je nešto drugo.

Za dobru jazz improvizaciju treba biti i dobro uigrana glazbena ekipa. Da svatko točno zna što će napraviti ako, recimo, Vi na bubnjevima napravite modifikaciju zadane glazbene teme. Oni moraju na neki način biti spremni na to reagirati i pratiti vas.

Da, to je ključno i o tom je riječ. Zato su velikani jazza u svijetu vrlo rijetko mijenjali postave. Recimo, orkestri Basie, Ellington, Herman i tako dalje. To su ljudi koji su stalno imali istu grupu ljudi oko sebe i oni nisu trebali ništa posebno raditi dovoljan je bio pogled i odmah je bilo jasno što treba i na koji način svirati.

Kad ste rekli „velikani jazza“, moram, uz Vas, spomenuti još jedan sjajan niz: Boško Petrović, Miljenko Prohaska, Davor Kajfeš. Njih spominjem zato što ste zajedno bili članovi legendarnoga Zagrebačkog jazz kvarteta. Za one koji vole pravi jazz uživat će u albumu Zagrebačkog jazz kvarteta koji je, rekao sam, snimljen 1984., a sada je ponovno objavljen

Da, ta snimka, to je bio koncert u Gavelli i riječ je o jednom posebnom koncertu koji ja osobno neću nikada zaboraviti, a vjerojatno ni kolege koji su još s nama. Prvo, zbog Willisa Conovera. Kako je Boško uspio njega dovesti iz Amerike, to meni ni danas još nije jasno. To je čovjek koji je godinama promicao jazz na Voice of America. Mi smo svi navečer navijali naše radioaparate, naravno tko je imao radio, kako bi ga slušali, jer onda nije bilo ni ploča. Nije bilo ničega samo radio. U to vrijeme išli smo u kino i gledali sto puta Reviju na vodi s Harryjem Jamesom.

Znači radio je bio jedini glazbeni izvor?

Da.

Samo ako je bilo dobrog signala. Drži antenu! Pazi u kojem je smjeru! Nemoj hodati oko radija da se ne izgubi signal!

(smijeh) Da baš je tako bilo. Kad su ljudi na okupu, stalno jedni te isti, onda nastaje sinkronizacija razmišljanja i te stvari koje izgledaju spontano. One jesu zapravo spontane, ali ipak otkrit ću vam da je na probama bilo nekih dogovora. „Čuj, znaš, kad ja napravim ovo, onda daj ti pokušaj nekaj…“ Ne kaže on meni što, ali… „Daj nešto, daj mi odgovori“.

Slušajući s odmakom snimke iz Gavelle možemo konstatirati kako je to jazz crème de la crème. Članovi legendarne postave Zagrebačkog jazz kvarteta nedavno su dobili i Multiplatinum Award Hrvatske diskografske udruge za izniman diskografski rad, dostignuća u jazz glazbi. Gospodine Glojnariću, iznimno mi je drago da vam mogu čestitati na priznanju - nagradi i to uime svih nas koji volimo i emitiramo dobru glazbu na Hrvatskome radiju.

Hvala. Znate da je sve zapravo i počelo na radiju. Počelo je s Plesnim orkestrom.

Znam, 1959.

Da, ’59.

Bili ste bubnjar u Plesnom orkestru.

Da, Miljenko je bio dirigent, Boško i Davor su isto svirali s nama u orkestru. Mi smo se zapravo ondje našli. Onaj pravi dogovor je bio na drugome mjestu, ali sve je počelo iz Plesnog orkestra. I to što su sada napravili kolege u Croatia Recordsu stvarno je fenomenalno jer je to jedan tehnički zahvat koji ja baš ne razumijem (smijeh). Ne znam taj proces što se sve trebalo napraviti da bi se došlo do ovih snimaka koje su ponovno objavljene. Koncert je bio snimljen na stereo na najobičnijem dvokanalnom starom magnetofonom. Bio je snimljen na magnetofonskoj vrpci. Ljudi su se potrudili da to pretvore u digital jer ja nemam pojma kako to ide. Ja sam posebno zahvalio gospodinu Želimiru Babogredcu koji je ravnatelj, direktor Croatia Recordsa i to od sveg srca što je sa svojom ekipom napravio jedan ovakav zahvat, a osobito na ovoj nagradi koja je došla nakon toga.

Zagrebački jazz kvartet bio je jedan od najvažnijih, ali i najboljih komornih jazz sastava ne samo u Hrvatskoj, nego u cijeloj Europi, a prepoznat je bio i u svjetskim okvirima. Počeli ste ’59. godine i onda nakon svih tih prvih uspjeha 1966. Vi napuštate Quartet i to, možemo reći, iz jednog velikog i važnog razloga. Odlazite u Berlin.

Da, odlazim u Berlin, u Big Band Sender Freies Berlin. Danas kad o tome razmišljam imam osjećaj da sam pogriješio. Imam osjećaj da je trebalo održati Quartet jer mislim da bismo mi još danas svirali. Naravno, mi koji smo ostali. Nažalost, dvojica kolega su otišli. Davor živi u Švedskoj, u Stockholmu. Nije zdravstveno dobro. Tako da sam ja ostao sam. Međutim, mi smo još punih dvadeset godina mogli raditi i stvarati glazbu ovakvog tipa koja je zaista, bez lažne skromnosti, imala svjetske dosege.