Tko su Prljavci danas?

O tome tko su danas Prljavci ekskluzivno u emisiji Music pub Zlatka Turkalja govori Jasenko Houra.

"Ako tražiš nekoga za plakanje, za čuvanje, za zauvijek", stihovi su iz pjesme "Ako tražiš nekoga" grupe Prljavo kazalište. Čovjeka kojeg su mnogi tražili u posljednjih mjesec dana, danas je na Drugom. Stigao je u Music pub. To je Jasenko Houra. Jajo, dobar dan i dobro došao!

Dobar dan. Sad, je l' dan. Meni jutro još na pola, znaš. 

Ne znam kako je kod tebe umjetnika. 

Šest sati razlike uvijek. Jet lag. 

Dobro, s obzirom na to da više voliš te večernje sate, kako se danas osjećaš na pozornici? Kako doživljavaš pogled prema publici kada vidiš koliko je ljudi došlo na koncert zbog pjesama Prljavog kazališta?

 

Ove dvije godine bile su stvarno teške, godine bez koncerata. Jednostavno, znaš ono, potpuno nekakav irealan svijet na koji nisi naučio. Mislim da glazbenici i svi mi koji živimo na daskama, živimo od toga da izađemo pred publiku. Dvije godine mi je bilo puno, znaš. Nisam mogao gledati čak ni te online koncerte. Premda je to bilo dosta bitno da se pogon koliko-toliko održava, inače bismo svi prošvikali. I tako smo svi otišli. To ćemo tek naknadno vidjeti koliko su nas koštale te dvije godine. Tako da sam, u konačnici onako gledajući u strop, mislio jedan dan: "Jao, brate, uzmi tu gitaru i ajde, ajde idi nekamo".

Zato me i zanima. Kad izađeš na pozornicu i vidiš, recimo, punu Arenu, kakav je tvoj osjećaj?

Teško mogu objasniti onima koji se ne bave glazbom što to točno znači kad je iza tebe publika. To je nešto posebno. Sjećam se kada sam došao do trenutka kad sam upalio pojačalo i onda ono malo odostraga zagrmi iza tebe. Teško je to opisati. Recimo ljudi koji voze motore mogli bi me razumjeti i ja njih. Ja ne vozim motore, ali pretpostavljam da je to jednako uzbuđenje.

Adrenalin raste.

Da. To uzbuđenje koje voliš i koje te tjera. 

Znaš i sam da imate vjernu publiku, vojsku koja vas prati i sluša. 45 godina. 

45 godina je impozantno. Toliko ni Jugoslavija nije izdržala. 

Jajo, zato je mnoge iznenadila informacija, naslovi u novinama i na društvenim mrežama: Gotovo je, raspalo se Prljavo kazalište; Nema više Prljavog kazališta; Houri kum zabranio nastupe. Koliko si imao poziva tog dana nakon objave da više nema Kazališta?

Pa, ja općenito i nisam imao puno poziva. Svi koji me poznaju, znaju da sve ono što se događalo unutar grupe bez obzira na to što je to bilo, nije izlazilo van. Nikada to nije izlazilo van.

Problema je uvijek bilo. 

Naravno. Kad je Bogović odlazio, već je tada bilo problema, ali oni nisu općenito izlazili van i to je… Znaš, ne dopuštam razgovore s bilo kim, s petim osobama o nekakvim problemima koji su moji životni ili koji su unutar grupe ili koji su o mojoj obitelji. To se tiče samo onog najbližeg dijela. O tome razgovaram samo sa stvarno baš najbližim prijateljima. 

Dobro, ali ovo je izašlo iz četiri zida. Kakav je bio tvoj osjećaj? Mislim, kako sam ti rekao, naslovi su bili: Gotovo je. Raspalo se Prljavo kazalište.

Pa dobro, mislim. A je…ga, jedan je dan to, a drugi "Mladen Grdović je pao s pozornice". Znaš, ono više uopće nisam razlikovao. Gle, toliko ima nesreće u svijetu, još samo nedostajem ja u toj cijeloj zbrci. Znaš ima i gladnih ljudi, ima djece koja žele ići na more, pa ne mogu. Hoće li biti Kazalište, hoće li se zvati ovako ili onako, potpuno je nebitno, namjeravam ja "Heroja" pjevati i dalje, i što sad. Ništa se neće tu bitno i vitalno dogoditi.

Dobro, Jajo, ali znaš i sam. Kad takva informacija izađe, kad se radi o bendu koji djeluje 45 godina, u najmanju je ruku trebala biti za članove banda izvanredna situacija, sastanak, okupljanje. Što se događa? Pa sigurno je netko tražio objašnjenje i od ostalih članova. Znali ste da postoje problemi, sam si rekao, ali jesi li znao da su tako veliki i da će na kraju završiti pričom u medijima, razgovorom preko odvjetnika? 

Pa, slušaj, u neku ruku dugo je to trajalo. Govorim stvari koje za moj način funkcioniranja nisu uobičajene, jer bez obzira na to htio ti to ili ne, moraš komunicirati s ljudima s kojima radiš. Onog trenutka kada je ta komunikacija ugašena, kao na pozornici, ti odmah vidiš da je bend preumoran kad između članova ne vidiš da se pogledavaju, znači da nešto ne valja unutar tog svega zajedno. I dobro je rekao Jurica Leikauff. U jednom trenutku je rekao da su stvari postale dosta toksične među nama. I tu je imao potpuno pravo. Ove dvije godine zapravo su to napravile i u tom sumiranju mi smo stalno, četrdeset i nešto godina, bili na putu. I neke su stvari mogle ići pod tepih do određenog trenutka, ali od tada više ne kad si pokušao vratiti na početak ono što je lijepilo, što drži Kazalište na okupu, kad si vidio da toga u jednom trenutku više nema. Shvaćaš? Ne da ga nema, nego očito nije među kompletnom grupacijom bilo toga više. 

Nije više bilo te strasti, to hoćeš reći?

Pa ne mislim da je samo tu sad pitanje strasti.

Nisu vam više tekli med i mlijeko. Rekao si sam, dvije su godine puno toga napravile u životima mnogih ljudi. 

Prošli smo kroz koronu, onda smo prošli kroz onu šizofrenu situaciju potresa u kojem trčiš van. Što se dogodilo s nama u svemu tome zajedno, ja stvarno nemam pojma. Ali koliko vidim, ostaje da jednoga dana u konačnici moraš leći s rukama ispod svoje glave. Moraš reći: Jesam li ja ovdje profućkao? U krajnjem slučaju, ako sam profućkao, treba mi pomoć ili reći prijateljima, ali najgore je ne govoriti ni obitelji, ni prijateljima da… znaš, nisam dobro. Tako je kada ti se više i ne svira. Ne svira ti se, pa valjda to vide svi oko tebe, shvaćaš da nešto ne štima. Tako kad smo već načeli te dvije godine, one su summa summarum i puno toga sigurno da su samo pogurale, ova je situacija to samo pogurala…

Da neke stvari isplivaju. 

… da neke stvari izađu van.

Najveća vrijednost, vaš kapital, dionice, kako god želiš, jesu pjesme koje publika voli. Naravno, i osobnost članova zbog kojih publika i dolazi na vaše koncerte. Većini ljudi prva asocijacija na Prljavo kazalište jesi ti, onda Mladen Bodalec, pa Davorin Bogović. Zašto ti, kao autor pjesama, vođa grupe, nisi recimo zaštitio naziv benda 1980. nakon uspjeha albuma "Crno-bijeli svijet", nakon uspjeha albuma "Heroj ulice" gdje sviraš, pjevaš, ili recimo nakon koncerta na Trgu bana Jelačića '89., nakon albuma "Lupi petama"? Zašto to nisi nikad učinio?

Pa iskreno mi reci jer iskreno razgovaramo, nisu to stvari poslovnih odluka ili bilo čega. Bi li ti to napravio u okruženju – ti nas znaš dobro – iz kakvog smo mi izašli. Dakle, mi smo izašli iz okruženja u kojem vjeruješ prvome do sebe. Pa nisam ja nikada išao, družio se s ljudima kojima nisam vjerovao. Pa oni su mi leđa držali. Shvaćaš to?

Nije bila potreba za to.

To bi mi bilo zadnje jer bi na neki način to bila moja sumnja. A kakva bi bila njihova reakcija da sam to napravio? Kakva bi bila reakcija mojih članova da sam ja to napravio, bilo bi ono: E, Jajo, a čemu sad to?!

Ma zato me zanima i tvoja reakcija nakon svega sada.

Ma mi smo imali u jednom trenutku, da ti budem iskren, jednu reakciju, jer je diskografska kuća Suzy odlučila da… Sjećaš se albuma "Zaustavite Zemlju"? Na omotu albuma, otraga je bila slika na kojoj ja držim planet. I znam da se cijeli bend okupio. Nije Bodalecu baš to leglo. I rekao mi je prvo kad je vidio omot "Zaustavite Zemlju": Znaš što, Jajo, ovo mi malo izgleda kao Jura Stublić i Film. Poslije, kad je "Ruža" uspjela, pitao sam ga: Je l' još uvijek tako doživljavaš "Zaustavite zemlju" ili nekako drugačije? Ali ja sam mu i tada objašnjavao: Slušaj, nemam ti ja s omotom u biti ništa jer omot određuje diskografska kuća. I tada je to, zato to i govorim, jednostavno bilo iz potpuno trivijalne situacije, koja bi sad bila trivijalna i mogla bi se doživjeti kod svojih članova na drugačiji način. Nije mi padalo na pamet da ugrožavam taj dio. 

Nisi nikada razmišljao: zaštitit ću Prljavo kazalište?

Ma, ne.

… ili ne znam Kazalište, Prljavce, jezik, zaštitni znak?

Ne. 

11. lipnja nastupili ste u Samoboru kao Prljavo kazalište. Vidio sam video, publika je uživala, ali i vi. Dok je Kex svirao rif na gitari, uvod u pjesmu "Ipak", neko si vrijeme na pozornici samo stajao, prekrižio si ruke, gledao si u publiku – to je trajalo nekih 15 sekundi i onda ste počeli s nastupom. Koliko je trebalo da se ekipa okupi, da napravite probe? Tko su danas uopće Prljavci i jeste li Prljavci? Kazalište? Prljavo kazalište?

Zovi kako hoćeš.

Ne znam. Kako je pravno?

Ma ne znam više ni ja. Ne znam što bih ti rekao, ali sada svira ona ekipa koja je bila oko albuma "Lupi petama".

Damir Lipošek Kex, Fedor Boić, Mladen Bodalec i Houra nazočan.

Houra nazočan. Marko Karačić je došao na mjesto Dude, to je bila i Dudina želja i to svi znaju i to nije uopće predmet razgovora. I jedino je Marko Lazarić došao kao bubnjar umjesto Fileša. 

Ti si nam rekao u zagrebačkoj Areni prije koncerta da pišeš knjigu. Hoće li ovo bezimeno poglavlje biti u knjizi, ovi problemi s nazivom, nastupima, sviranjem?

Ne, ja sam počeo raditi ono zbog čega sam ih sve volio. Rekao sam ti to i prije, pišem smiješnu stranu, radio sam nekakve kišonovske zafrkancije. Upravo me na tvoju emisiju dovezao čovjek koji je unutra u knjizi, Nenad Zubak, koji je tebi sam pričao da je bio '82. godine na proslavi Dinama. Kada je Dinamo bio prvak i stala mu je matrica, onda je vrtio prstima magnetofonsku vrpcu i znaš kako je to zvučalo. Prstima je vrtio magnetofonsku vrpcu. Na magnetofonu, da ne upropasti cijeli događaj. Od takvih sam priča radio knjigu.

Knjigu završavaš. Znači, to će biti ona smiješna strana Kazališta?

Da.