Kako je spriječena tragedija: Nagovarali su me da pucam u Bobana, odbio sam

Trideseti je jubilej najpoznatije utakmice koja nije odigrana, zakazane 13.svibnja 1990. između Dinama i Crvene zvezde. Nedjeljno poslijepodne obilježili su navijački sukobi koji su najavili bitke puno većih i tragičnijih razmjera. Današnji je dan stoga prilika za redoviti podsjetnik na taj događaj.

- Ponosan sam što sam zajedno s hrvatskim navijačima bio dio te maksimirske priče, reći će godinama poslije Zvonimir Boban, koji je činom nasrtaja na jednog od milicajaca postao simbol otpora agresiji. S još nekolicinom suigrača i članova Dinamovog stožera, Boban je ostao na travnjaku braniti navijače zagrebačkoga kluba, koji su isprovocirani divljanjem gostujuće navijačke skupine utrčali u teren i našli se na udaru redarstvenih snaga.

- Boban je vidio kako sam, braneći svog kolegu, gumenom palicom udario jednoga navijača. Ne sjećam se što mi je dobacio, ali mislim da me opsovao, pa sam ga upitao ''što ti hoćeš?'', prisjetio se tadašnji milicajac Refik Ahmetović, koji je punih 16 godina nakon tog događaja za Hrvatski radio do detalja opisao svoj sukob s kasnijim kapetanom Vatrenih.

- Boban je krenuo prema meni, a ja prema njemu. Pokušao me udariti u stomak, a ja sam blokirao taj udarac i zamahnuo prema njemu, udarivši ga u dijelu prepona, prema genitalijama. Kad je moj kolega to vidio, udario je Bobana palicom po ruci, nakon čega smo se na trenutak razdvojili. Potom me opet pokušao udariti, ali mi je samo odbacio šljem. Kad sam se sagnuo da podignem taj šljem, vidio sam da mi prilazi, ali nisam stigao reagirati. Udario me koljenima između rebra i ramena, nakon čega sam posrnuo i pao na travnjak. Srećom, nije me ozlijedio, jer da jest, vjerojatno bi došlo do tragedije. Bobana je tadašnji trener Kuže odgovorio od novog naleta i mora mu biti zahvalan, jer da me ponovno napao vjerojatno bi došlo do upotrebe vatrenog oružja. Kolege su me i kasnije nagovarale da mu pucam u leđa, da ga ubijem, ali nisam to učinio, otkrio je Ahmetović našem kolegi Marku Šivaku.

- I s vremenskim odmakom tog se događaja sjećam s ponosom, jer reagirali smo ljudski, na veliku nepravdu koja je trajala godinama. Radilo se o smišljenoj provokaciji u koju smo se uvukli, ali dobro je da jesmo! Srećom nismo bili toliko pametni da izbjegnemo sukob, jer u tom je trenutku trebalo pokazati čvrsti stav, što se kasnije potvrdilo kroz stvaranje hrvatske države, dodao je Boban, ali i naglasio da se zbog takve reakcije nikada nije htio nazivati herojem.

- Pravi su heroji oni ratnici koji su slijedećih godina iznijeli pravi teret i stvorili nam današnju Hrvatsku. Ja nemam nikakvo moralno pravo stvarati od sebe heroja, pogotovo jer je tamo bilo još mnoštvo ljudi koji su reagirali kao Zvonimir Boban. Jedina je razlika što sam ja tada nosio dres pa sam bio primijećen. Kažu i da sam zbog toga riskirao više od ostalih, ali ne slažem se s time, rekao je Boban koji zbog višemjesečne suspenzije nije bio u mogućnosti putovati s reprezentacijom na Svjetsko prvenstvo 1990. godine.

Dakako, naplatio je taj ''dug'' osam godina poslije, predvodeći selekciju slobodne Hrvatske do svjetske afirmacije osvajanjem brončane medalje na Mundijalu u Francuskoj …

U nastavku možete poslušati prilog koji je povodom 30. godišnjice sukoba na Maksimiru pripremio Marko Šivak.