Poezija naglas

Posljednje emisije

HRT – HR 3 — Četvrtak, 21.03.2019 22:03

Emisija 21.03.2019.

LIDIJA DEDUŠ: "Noćne misli" Lidija Deduš, pjesnikinja koja oduševljava sve one koji su klasični "overthinkeri", ljudi koji previše misle, i ta klupka koja se stvaraju u glavi, najčešće noću, rađaju najljepše stihove. Ovo nije jednostavna poezija, ona ima nešto od dragojevićevske lucidnosti. U ovom rukopisu subjekt pjesme se fokusira u svakoj pjesmi na jedan fenomen: na rupu u džepu kaputa, na vlastito tijelo, vlastito srce ili pak na same noćne misli i pritom osjeća distancu od svih pojava koje vidi oko sebe, kao i od vlastitog tijela, srca, glasa. Zbog te distance im se obraća : srcu, glasu, tijelu i pokušava uspostaviti neku vrstu dogovora, sklopiti neku pogodbu, postati možda i prisna s tim autonomnim dijelom, koji živi neki svoj život. Isti takav postupak koji se zbiva s dijelovima vlastitog tijela, vrijedi i za izvanjske stvari, pojave, poput dvotočke. Subjekt kruži oko pojava od kojih je potpuno emotivno distanciran i one od njega, jer one sve žive zasebnim životom. To je trajna igra u osnovi cijelog novog pjesničkog rukopisa Lidije Deduš, jedne od vrhunskih mlađih pjesnikinja. Stalno smo iznenađeni uspjelim slikama, nastalim iz te redukcije svijeta na jedan fenomen koji je u žarištu pomalo opsesivnog promatranja i razmišljanja. Sve su to možda noćne misli, one koje - kako kaže Deduš - mijenjaju oblik čovjeka ,tako da je on "do jutra neki sasvim drugi čovjek". Na drugom mjestu kad pjeva o otuđenju od vlastitog tijela u svrhu promatranja njega kao zasebnog, i autonomnog jer ono- kao i sve u ovoj zbirci - živi svojim nam nikad do kraja poznatim životom, pjesnikinja se pita da li to tijelo koje noću spava, "kad se ujutro probudi , sjedne na rub postelje, stavi u ruke raščupanu glavu i pita me jesi li ti taj bog o kojem svi toliko raspravljaju?" Ingeniozna pjesnikinja, u svim svojim dosadašnjim pjesmama, i rukopisima, pa tako i u ovom, pokazuje da smo stranci na ovom svijetu, da ne znamo ništa, i da najljepše stihove pišu oni koji znaju da ne znaju ništa. U tom smjeru ide poetika Lidije Deduš, u smjeru pitanja i zagonetki svemu pojavnom, doslovno svemu što je okružuje, od tramvaj karti, do željezničkih kompozicija, od vlastitog srca i vlastitog glasa, pa do rupe u džepu kaputa kroz koju su propadali predmeti u podstavu, "propadali, kažem, jer kako drukčije objasniti pronalazak svih izgubljenih, godinama traženih stvari" - kako nam uvodno kaže prva pjesma. Ona nam pjeva o distanci i prisnosti s rupom, kao i s cijelim svijetom, o izvornoj distanci koju subjekt osjeća, ali je nadoknađuje pjevom i prisnim obraćanjem fenomenu koji mu je stran, postižući tako bliskost. Otuda i prisna forma obraćanja rupi, srcu, glasu dvotočki, noćnim mislima, slovima, jeseni i drugim pojavnostima oko nas i u nama u poetici nježnosti prema nespoznatom u koju je uplovila novim pjesmama Lidija Deduš. Lidija Deduš je rođena 1977. u Banja Luci. Pjesme i kratka proza dosad su joj objavljivane u Hrvatskoj i u regiji u brojnim časopisima i na književnim web portalima te su neke prevedene na engleski jezik. Njezina prošle godine izdana zbirka poezije nosi naslov "Apatridi i ostale čudne ličnosti".

HRT – HR 3 — Četvrtak, 14.03.2019 22:03

Emisija 14.03.2019.

Irena Lukšić rođena je 10. ožujka 1953. u Dugoj Resi, gdje je i umrla 11. ožujka 2019. godine. Diplomirala je i doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pisala je prozu, drame, eseje, TV i radio drame, filmske scenarije, stručne i znanstvene radove, te prevodila s ruskog jezika. Proza joj je prevođena na engleski, makedonski, njemački, slovenski i turski jezik, a zastupljena je u brojnim antologijama. Uređivala je Biblioteke Književna smotra i Na tragu klasika, bila članica redakcija nekoliko domaćih i stranih časopisa, suradnica više međunarodnih znanstvenih projekata te najvažnijih domaćih enciklopedijskih izdanja. U domaćim i stranim stručnim publikacijama objavila je tristotinjak radova o ruskoj i hrvatskoj književnosti. Za svoj umjetnički, stručni i prevoditeljski rad Irena Lukšić dobila je niz nagrada i priznanja. U znak sjećanja na Irenu Lukšić emitirat ćemo reprizu emisije "Poezija naglas" u kojoj je Irena Lukšić redovito surađivala svojim prijevodima. Emisija je snimljena 2009. godine, a urednik emisije je bio Danijel Dragojević.

HRT – HR 3 — Četvrtak, 07.03.2019 22:03

Emisija 07.03.2019.

Monika Herceg: „Odrastanje“ Mlada pjesnička zvijezda, Monika Herceg, rođena 1990.-te, koja je do sada objavila nagradom „Goran za mlade pjesnike“ ovjenčanu zbirku „Početne koordinate“ biće je izuzetnog pjesničkog dara, kako je utvrdila književna kritika. Talent za poeziju vidljiv je iz svakog njezinog stiha, i cjeline pjesme. Rijetko se ipak nailazi na poeziju tako nabijene i guste metaforike, i začudnih sklopova riječi koji iznenađuju svojom svježinom i originalnošću. U podlozi tih sjajnih, začudnih slika stoji, međutim, bol. I gotovo da bismo opet mogli ponoviti da je trauma, ili barem velika patnja, ono što leži na dnu svakog sjajnog promišljanja života, smrti, Boga, bolesti, ljubavi. U tom podnožju koje je puno boli, obiteljske, ratne i –ili izbjegličke traume - jer Herceg je rođena u Sisku, odrastala u selu Pecki pokraj Petrinje, i bila je dijete kad je počeo Domovinski rat - stoji lik djevojčice koja se nagledala strahota, i iskusila ih. Ali ovo nije nipošto ispovjedna poezija jer pjesnikinja doslovno leti ili pluta po sjećanju na traumu; ona ga nadilazi kreacijom, stvarajući vrlo potresne i čiste stihove, koji plijene svojom izvornošću i svjedoče o autentičnom sebstvu. Nema tu ni traga stvaralačkoj pozi, igranju riječima ili hladnom stihopisanju po uzoru na neke književne veličine jer Herceg je samonikla pjesnikinja, i kao takva prepoznata na književnoj sceni. Jedini problem s predstavljanjem Monike Herceg je taj što je nemoguće izdvojiti iz cjeline pjesme jedan jak stih, nosivu misao ili emociju, najuspjeliju sliku jer su sve podjednake duboke i jake, uključujući i poantu. No spomenimo barem onda neke začudne sintagme: „sunčeva pljuvačka“, „rabljeni mjesec“, „električna rijeka“, „uspavane šljive“ koje sve pokazuju, to je također vrlo tipično za Moniku Herceg, vrlo jaku sponu s prirodom, s ruralnim okolišem. „Šuma boluje, otac boluje, baka boluje“- kaže se u jednoj pjesmi, a u drugoj pjesnikinja kaže da je „krijumčarila kisik i ljubav vodenim biljkama i ribama/ a njihova zahvalnost rasla je s algama“. Iz koje to zemlje izmaštane i nepostojeće, nastaju te divne slike, ta golema kreativnost i originalnost izričaja? Ne znamo, ali Monika Herceg se svakako nalazi u tom vrlo sublimnom, i profinjenom prostoru najdubljih uvida i slika. I djevojčica, koja je neka vrst junakinje njezine nove poezije, je ona koja je - kako se kaže u pjesmi - „umrla od prešućivanja“. To je i djevojčica koja nije odrasla, i koja je prestravljena spoznajom da nikad neće odrasti. Ta djevojčica je ipak, posve smo sigurni, nadrasla pomalo traumu, pustivši iz sebe, kao neki cvijet, sve što je bilo duboko potisnuto i prešućeno, otvorivši svoja sjećanja u posebno nadahnutim trenucima, koji su urodili utoliko i emocionalno i misaono, a nadasve vizualno bogatim svijetom pjesničkog rukopisa“Odrastanje“. Uredila: Irena Matijašević.

HRT – HR 3 — Četvrtak, 28.02.2019 22:03

Emisija 28.02.2019.

NADA TOPIĆ: OTAC Malo tko je u suvremenoj hrvatskoj poeziji s toliko ljubavi napisao cijelu zbirku pjesama posvećenu ocu, koji je mrtav, ali u viđenju koje nam nudi poezija Nade Topić taj je otac neživo živ, ili živi mrtvac. Naime, on je i prašina koju ponekad obrišu s namještaja, i paučina između zidova, i krušne mrvice, zrak koji grije papuče tijekom noći, lik koji živi u kartonskoj kutiji na vrhu ormara. Na jedinstven i rijetko viđen način, pjesnikinja komponira tu avet, sablast oca, ubacujući ga u jednostavne dnevne radnje, situacije poput gledanja televizije, jedenja večere, stvarajući tako stihove koji pršte paradoksima. Cijeli rukopis ima jak koncept, a to je poricanje smrti oca, i proces žalovanja tijekom kojega se još osjeća živo prisutnost umrloga. To je urodilo stihovima koji imaju puno bizarnog humora, ali i zdrave osjećajnosti, zdravog stava prema smrti, iako se nju ne prihvaća. U dubini možda Nada Topić cijelim ovim rukopisom želi reći da je smrt bliske osobe nama toliko strana te da je jedini zdrav stav stara mudrost koja kaže da ljudi umru kad prestane sjećanje na njih. Otac Nade topić u tom smislu nikako nije mrtav, nego je živ: on psuje ponekad, on skrbi o svojim ukućanima, ponekad se ljuti na sve, nekad je mrzovoljan, što sve ne bi imalo nikakvu literarnu vrijednost da nam Nada Topić ne podastre nakon toga, eksplicitno ili ne, činjenicu da on ne postoji. U tom stalnom srazu teče i njezina nova poezija, koju je u i prije odlikovao asketski pročišćen iskaz, i jak koncept, kako je, primjerice, pisana i zbirka kratkih priča "Male stvari". Nada Topić rođena je u Splitu 1977., a objavila je zbirke pjesama "Svetac u trajektnoj luci" , "Meteorologija tijela" i "Bezbroj i druge jednine" te zbirku kratkih priča "Male stvari".

Sljedeća emitiranja

Četvrtak, 28.03.2019. 22:03 - 22:30

Četvrtak, 04.04.2019. 22:03 - 22:30

Poslušajte

Emisija 28.02.2019.
Četvrtak, 28.02.2019 22:03