Poezija naglas

Posljednje emisije

HRT – HR 3 — Četvrtak, 13.02.2020 22:03

Emisija 13.02.2020.

VERA VUJOVIĆ: JUPITEROVE KĆERI Vera Vujović, osebujna i vrlo drukčija od većine pjesnika. Ponajprije zbog hermetičnosti njezinih zapisa, čak svojevrsne kriptičnosti. Posebna je i po izuzetno bogatom rječniku, iznoseći na vidjelo neke riječi koje vrlo slabo ili uopće ne koristimo. Za tu pjesnikinju ne možemo se oteti dojmu da ona ima toliko buran unutrašnji svijet, možda i kaotičan, da u jeziku traži najdetaljniji mogući opis, birajući, ako ustreba, mnoge davno zaboravljene ili nikad korištene riječi. U toj poeziji nema ritma, melodioznosti, nema ni pridržavanja klasičnih pravila: primjerice, uglavnom nema poanti. Pjesme Vere Vujović više odaju gotovo akademsku akribiju, znanstveničku znatiželju, potragu za nečim što stalno izmiče, ali se, tim više, pokušava što preciznije i jezgrovitije izraziti ono što pokreće te "pjesme-potrage" ili "pjesme-šifre". Pjesnikinja nas pomalo i isključuje iz svojeg projekta pisanja, ne mareći ni za što osim za svoj visoko razvijen poetski jezik kojim pokušava strogo i upravo nevjerojatno temeljito obraditi teme koje je zanimaju. A zanimaju je odnosi: odnos majka-kćeri ili majka-djeca, ponajviše. Imamo dojam da se lirski subjekt zapravo malo i muči pišući, barem tako mislimo dok čitamo te kvrgave, hrapave stihove, koji b možda bili svima razumljiviji da je pedantnost izricanja bila manja. U svakom slučaju, ova je poezija vrijedna kao eksperiment. Kao potraga. Za samim sobom, ponajprije, a onda i za istinom temeljnih odnosa s najbližim ljudima. U arhetipovima se traži odgovor na te odnose, zatim u zvijezdama, odnosno planetima. Vujović ,nadalje, pripada eko- pjesnikinjama, koje su sve češće u hrvatskoj poeziji, i sve odlično pišu. Stalan dosluh s prirodom je nužan ovoj poeziji. Ali taj jezik Vere Vujović je toliko drukčiji: jezik je to kakvog u poeziji, i izvan nje, nemamo prilike često čuti. Tako se glasa jedinstvena ptica, koja ne pripada nijednoj poznatoj vrsti, rekli bismo jer se sasvim drukčije glasa od svih. I ta hrabrost - na tragu nalaženja gotovo privatnog jezika - to je ishodišna vrlina poezije Vere Vujović, ali ujedno, moguće, i njezina najveća mana. Svaka pjesma se doima kao precizno oruđe kojim se pokušava proniknuti u stvari, što preciznijim kirurškim nožem. Tako Vujović zapravo secira, i zato su njezine pjesme tako na neki način nepjevne, nepravilne i - uslijed toga svega - dojmljive. I osvježavajuće. Između krajnje razumljivosti, jednostavnosti izričaja koji je pročišćen, Vujović je odabrala "pjesme-šifre". Ne nadajući se i ne priželjkujući čak da je puno ljudi razumije, što je legitimna poetska i ljudska odluka. Vera Vujović je rođena u Zagrebu 1964. godine. Autorica je triju pjesničkih zbirki: "Godina nakon Egipta", "Tintana olovka" i "Prkos čuperka trave". Urednica emisije: Irena Matijašević

HRT – HR 3 — Četvrtak, 06.02.2020 22:03

Emisija 06.02.2020.

Frode Grytten: Zvjezdice moja Frode Grytten suvremeni je norveški pisac impresivne bibliografije. Rođen je 1960. u Bergenu, a odrastao u Oddi, industrijskom gradiću na zapadnoj obali Norveške. Dulje je vrijeme radio kao novinar, a debitirao je kao 23-godišnjak zbirkom pjesama. Velik uspjeh doživio je romanom (ili zbirkom povezanih priča) Pjesma košnice koji je preveden na desetak jezika i koji, zanimljivo, uvijek biva spomenut na popisima omiljenih knjiga brojnih pisaca, pa tako i hrvatskih. Njegov mračan društveni triler Medvjed koji teče objavljen je 2005. godine i priskrbio mu je mnoštvo nagrada. Autor je sveukupno dvadesetak knjiga - romana, kratkih priča, knjiga za djecu, putopisa i filmskih scenarija, a kazališna predstava nastala prema knjizi Pjesma košnice jedna je od najuspješnijih predstava ikada izvedenih u Norveškoj. Novopronađena ljubav prema kazališnim komadima rezultirala je u predstavi Takvi kao mi iz 2014. godine koja je mjuzikl nove vrste koji je srušio sve rekorde popularnosti i izvođen je u mnogim kazalištima po cijeloj Norveškoj. Objavio je osam zbirki kratkih priča od kojih je knjiga Sobe uz more, sobe u gradu u kojoj se svaka priča bazira na određenoj slici Edwarda Hoppera osvojila dvije značajne književne nagrade i bila objavljena i kod nas. Njegove zadnje tri knjige - Zapalite kuću, dirljiva posveta grupi The Clash i Sutra je ponedjeljak, razorno duhovita kritika kapitalizma u norveškom su, kao i hrvatskom tisku dočekane ovacijama. Njegova najnovija zbirka kratkih priča Muškarci koji nikome ne trebaju savršena su slika današnjeg svijeta u previranju i objavila ih je, kao i dvije prethodne knjige, izdavačka kuća Disput. Teme njegovih djela uvijek su odnosi među ljudima, krhkost i snaga ljubavi i strast koja nas vodi u životu. No ovi podaci nikako ne dočaravaju veličinu Gryttenova talenta, drskost, neustrašivost i inteligenciju kojom se hvata u koštac sa svakim novim projektom. Jer nemaju svi pisci hrabrosti debitirati zbirkom koju će nasloviti Start. Ne bi se svi usudili bazirati knjigu na pjesmama The Smithsa u trenutku kad trebaju potvrditi svoj status ozbiljnog pisca. Ne bi napisali slikovnicu za djecu i nazvali je Gabba Gabba Hey po pokliču The Ramonesa. Ne bi si svi uzeli u zadatak da svakodnevno pišu priče na Twitteru koje će biti toliko kvalitetne da će kasnije biti objavljene i kao knjiga. Znajući njegovu zaluđenost glazbom nije čudo da Grytten već godinama nastupa s grupom odličnih muzičara i uz njihovu jazz/eksperimentalnu pratnju čita svoje pjesme koje se uvijek bave svakodnevnicom, od obiteljskih preokupacija do političkih komentara. Najnoviji album Area 51 na kojem surađuje s muzičarom Mortenom Qvenildom, mračna je, atmosferična priča o današnjoj Americi. Frode Grytten je u nastupu na sceni isti kao i u svojim knjigama: društveno osviješten, ljutit, angažiran, inteligentan, ciničan. Pisac koji će nam dočarati svoje preokupacije i bijesno i nježno, i suptilno i razorno smiješno. U emisiji donosimo izbor iz njegovih brojnih spoken-word nastupa koje je održao tijekom godina. (Željka Černok)

HRT – HR 3 — Četvrtak, 30.01.2020 22:03

Slavko Jendričko: Sinteze

Slavko Jendričko: "Sinteze" Kad bi nas netko nakon čitanja Jendričkove poezije pitao o čemu ona govori, rekli bismo možda:"Ni o čemu. I o svemu, ujedno." Jendričko nije realist među pjesnicima, nije ni isključivi jezičar, iako ima raskošan jezik i vrlo snažne slike te, utoliko, možda ipak više pripada polu "jezične poezije". Ne daje nam puno uporišta u tzv stvarnosti nego se zanosi vlastitom sposobnošću da nešto govori, izriče, ispisuje. Jendričko je pjesnik koji slavi život, iako spominje i bolesti, i starenje. Ali primarno je u njegovoj poeziji slavljenje sile ili moći pisanja, tog stvaralačkog čina kojemu čovjek može pribjegavati kad god hoće, a Jendričko to često čini, ako je suditi po velikom pjesničkom opusu, i po brojnim priznanjima o tajnoj vezi njega i ekrana računala. Nekoliko puta spominje se prvi prasak, čin kojim je svijet nastao iz riječi, kaže Jendričko, i svaka njegova pjesma je, na neki način, oponašanje tog praska. Čak nas i mali metak redovito čeka na kraju pjesme, u Jendričkovim poantama, koje nas uvijek katapultiraju u novo semantičko polje, u odnosu na dotadašnje referencijalno polje pjesme. Pjesnika i poetika ima jako puno, ali rijetko tko u našoj poeziji svjedoči svakoga puta tu nadnaravnu moć riječi, rijetko tko je udivljen njezinom stvaralačkom energijom. Jezik Jendrička je svjestan da je sposoban stvoriti pjesmu, svijet za sebe, a ne oponašati postojeći jezik i postojeće stvari. Jendričko kao da imenuje svijet svojim pjesmama, tim tvorevinama u kojima najčešće ne znamo o čemu one, u strogom smislu, govore, ali znamo da "pjesma radi", kako kažu vrsni poznavatelji poezije za dobru poeziju. U većini se pjesama osjeća motor koji ih pokreće, osjeća se energija pisanja, preostala u rukopisu, pa čak i strast izricanja. Strast artikulacije je ono što Jendrička čini prototipskim pjesnikom, i zato ne čudi da je to pjesnik koji objavljuje velike količine poezije. Sam u uvodnoj pjesmi autoironično priznaje da je djetinjast, ali mi mu ne vjerujemo. Pjesnici bi, ionako, trebali možda u svojoj suštini ostati djeca, koja se igraju jezikom kao što su nekad slagali lego kockice. Evo stihova u kojima se autoru i mimo njegove volje omaknula definicija njegove poetike "svjetotvorenja" iz jezika. U pjesmi indikativnog naslova "Naježen od jezika" on kaže: "Ne bih više mogao slagati svijet/ ni s novim riječima/ni s lego kockicama". Na drugom mjestu opet jeziku daje prekrasan opis, kad kaže "Zimi smo posve bezbrižni/ na dva udaljena otoka/ nisu nam usta razdvojena/ naš jezik je voda." Slavko Jendričko je do sada objavio oko 30 zbirki poezije, i jedan je od naših najuvaženijih pjesnika. Rođen je 1947. u Komarevu, a za svoju je poeziju dobio brojne nagrade.

HRT – HR 3 — Četvrtak, 23.01.2020 22:03

Emisija 23.01.2020.

Lana Derkač: "Hotel za mrtve" Rijetko kad se dogodi da prije pisanja bilješke o poeziji autor bilješke mora pretraživati ponudu u trgovinama, zbog jednog artikla: jastuka koji je napravljen od memorijske pjene. Naime, tu memorijsku pjenu spominje upravo Lana Derkač, što pomalo podsjeća na Dortu Jagić i njezinu kultnu zbirku pjesama "Tamagochi mi je umro na rukama". Rijetko kome uspijeva združiti jedno tehnološko malo čudo, iz kućne svakodnevice i pridati mu tako jaka značenja. U ovom slučaju, u poeziji Lane Derkač združuje se memorijska pjena, i poezija u iskazu "Poezija je memorijska pjena". A u prvoj pjesmi kojom otvara rukopis, Derkač spaja juhu u prahu sa snijegom, kazavši da u mraku kuhinje napipava limenke pokušavajući naći instant-snijeg. Taj krajnje svakodnevni, domaćinstvu pripadan sloj značenja se, međutim, izokreće stalno, u svrhu stvaranja začudnih stihova. Ponekad Derkač možda i pretjera u osebujnoj kombinatorici ovoga "ovdje", pored nas - našeg domaćinstva i svemu što njemu pripada - sa smjelim konstatacijama o tome kako se ovaj "svijet bliži kraju". Apokaliptičnih slika nema u njezinoj poeziji, ona je na neki neobičan način okružena predmetima: čašom, pepeljarom, staklenim vratima. I tu se, utoliko, odvija poezija koja svjedoči o manjku neba, poezija pisana iz stanova, bez pogleda uvis. Zbog toga se stvara dojam zatvorenosti ovih stihova jer se, kao u nekoj centrifugi, vrte oni sadržaji kojima je svijest neposredno okružena. U toj centrifugi bez obzora, stvari, ljudi, misli i ideje stupaju u čudne, pa i bizarne odnose. Logika apsurda je najbliža odrednica poezije Lane Derkač, s uspjelijim i manje uspjelim apsurdima, koji su katkad na rubu doskočice, ili kratke priče s postupkom infantilizacije. U jednoj se pjesmi tematizira, primjerice, žica, stvar-predmet o kojem vjerojatno nitko ne razmišlja a Derkač je baš uzima za temu pjesme, pokazujući da je upravo to njezin pjesnički postupak: izolirati jedan predmet i plesti oko njega mrežu značenja. Na drugome mjestu Derkač u punoj razigranosti svoje mašte antropomorfizira melankoliju. Prepuna želje i mogućnosti da začudi, ovo je pjesnikinja koja uporno razbija klišeje, frazeme, koja razmišlja i koja svoj svijet usitnjava, do najmanjih i najbizarnijih sastojaka. Ona u tome svemu očituje i volju da poezijom nešto promijeni, iako nije sigurna da je ikakva promjena moguća. U ovoj poeziji ima i suosjećanja, primjerice, prema izbjeglicama, ali čak i u tim angažiranijim pjesmama preteže svijest koja se kreće u stalnoj blizini svakodnevnog, praktičnog života ali i bježi od njega u visine nekontrolirane maštovitosti. Gusta masa poezije Lane Derkač dolazi iz tla, iz uzemljenosti autorskog glasa, koji ipak ima poriv za letom, u kojem s brišu granice između stvari, pojava i bića. Zato snijeg može nastati iz instant juhe, zato "Bog zaspe dok gleda nadzorne kamere, zato "uvečer susnježica sipa prhut i pljuje rečenice". Obilje je takvih slika, i one su zaštitni znak poezije Lane Derkač, pjesnikinje koja nam neće dosađivati nego će nas, ponajprije, htjeti i moći iznenaditi. Urednica: Irena Matijašević

Sljedeća emitiranja

Četvrtak, 20.02.2020. 22:03 - 22:30

Četvrtak, 27.02.2020. 22:03 - 22:30

Poslušajte

Emisija 06.02.2020.
Četvrtak, 06.02.2020 22:03

Slavko Jendričko: Sinteze
Četvrtak, 30.01.2020 22:03