Gradoplov

Gradoplov

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN Na današnji dan, 31. listopada 1837. godine odlučeno je da se u Dubrovniku osnuje javna ženska škola s dva razreda. (1) Na današnji dan, 31. listopada 1991. godine, u Grušku luku, malo iza 6 sati uplovio je konvoj »Libertas«. (2) Istoga dana 31. listopada 1991. g. osnovana je HRM u Dubrovniku - Mješoviti odred Mornaričko desantnog pješaštva pri Hrvatskoj ratnoj mornarici. (3) Uz današnji dan, u katoličkom kalendaru upisana su imena: Volfgang, Kristofor, Vuk, Anđeo, Alfonz Rodriguez i Dominik. (4) U Dubrovačkoj Biskupiji obilježava se - Dan smrti don Stjepana Jelinića (1953-1914). (5) 31. listopada, Svjetski je dan štednje, kao sjećanje na Prvi međunarodni kongres štedioničara održan na taj dan 1924. u Milanu. (6)

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN

Na današnji dan,  31. listopada 1399.godine, mjesec i pol dana poslije kupnje Primorja, Dubrovačka Republika primorskim vlasteličićima naredila je da, ne žele li biti kmetovi, do polovice studenog napuste Primorje, što je dovelo do ustanka staosjedilaca. Kada je Dubrovačka Republika godine 1399. kupila prostor Dubrovačkog primorja (Terre nuove) od strane bosankog kralja Stjepana Ostoje odmah je krenula u provođenje svoje ponekad i okrutne politike prema lokalnom stanovništvu. Dotadašnji zemljoposjednici zentiloti ili vlasteličići lišeni su svih posjeda koji su kasnije podijeljeni među dubrovačkom vlastelom. Ukoliko su željeli nastaviti živjeti u Primorju, zentiloti su morali poput svih ostalih stanovnika prihvatiti kmetski položaj. U odlukama Republike iz tog doba stoji da „tko god želi iseliti ili je otjeran od svog gospodara sa zemlje, smije odvesti svoje blago, svoj dio ploda, pokretna dobra ne uništavajući ni kuću ni vinograde“. Dana 31. listopada 1399., mjesec i po dana poslije kupnje Primorja, Republika primorskim vlasteličićima naređuje da, ne žele li biti kmetovi, do polovice studenog napuste Primorje. To je dovelo do ustanka staosjedilaca o čemu piše dubrovački povjesničar Mavro Orbini. Među pobunjenicima su bili Dobroslav; knez Slanske Luke i Župe Primorske, Miljko; knez Čepikuća, Radić; knez Trnove, Vlatkovići, Butko Pavlović i Tvrtko; kneževi Slanog te Stanislav i Gredelj; kneževi Majkova. Najpoznatija od njih jest pobuna majkovskog kneza Gredelja koji je zajedno sa ostalim vlasteličićima i kmetovima zaratio sa Dubrovčanima ne dopuštajući provođenje njihove politike. Prema legendi ustanici su zarobljeni dok su spavali na prostoru Gornjih Majkova, a sam Gredelj je smaknut u Dubrovniku. Priča o Gredelju i njegovoj pobuni očuvana je u narodnoj predaji Majkova sve do današnjih dana. (8) 

Vrhovni zapovjednici svih vojnih snaga Dubro­vačke Republike od 1678. godine pa do ukinuća te države 1808. bili su stranci koje je u Dubrovnik slao napuljski vladar! Ta za Dubrovnik nimalo ugodna praksa počela je u doba kad je on vodio tešku diplo­matsku bitku s turskim velikim vezirom Kara Mustafom, koji je ucijenio dubrovačku Vladu inzistiranjem da mu isplati 150.000 zlatnih dukata pod prijetnjom da će, ne ispune li njegove zahtjeve zauze­ti Dubrovnik. Nastojeći poboljšati obranu grada zbog eventualnoga turskog napada, Dubrovčani su zamolili španjolskog kralja Karla II. da pošalje u Du­brovnik vještoga viteza (caballera) koji će uvježbati malobrojne dubrovačke vojnike regrutirane od grad­skih obrtnika i seljaka. Izbor je caballera Karlo II. prepustio španjolskom namjesniku u Napuljskoj Kraljevini, koja se nalazila pod dominacijom Špa­njolske. Tako je te iste godine iz Napulja upućen ka­petan španjolsko-napuljske vojske Don Franccsco de Torres i on je, preuzimanjem položaja "nadzornika oružja" (sopraintendente delle armi), postao vrhovni nadzornik oružanih snaga Dubrovačke Republike.Zajedno s caballerom Torresom upućeni su bili u Dubrovnik, kao privremena stručna pomoć, jedan inženjer i 12 rukovalaca topništvom, te pošiljka od 500 pušaka i 100 mjera baruta i olova za izradbu puščanih zrna. Premda je spor s Kara Mustafom definitivno riješen 1683. godine, dubrovačka je Vlada i poslije Torresove smrti 1690. ponovno zatražila da joj se iz Napulja pošalje "nadzornik oružja". Običaj se usta­lio i nakon što se Napuljsko Kraljevstvo osamostali­lo od Španjolske postavši neovisnom državom. Kad je 1700. godine na tu dužnost imenovan napuljski kapetan Don Juan Batista Regitano, koji je istodob­no imao i čin austrijskoga pukovnika, dubrovačka mu je Vlada iskazala čast zvučnijim nazivom "guver­ner oružja" (il governatore d'armi). Taj je naziv zadržan sve do ukinuća Dubrovačke Republike. Zbog činjenice da su se napuljski "nadzornici oružja" i "guverneri oružja" u dugom razdoblju od 130 godina imenovali i bez suglasnosti dubrovačke Vlade, te da su oni dobivali plaće iz napuljske državne blagajne, moglo se protumačiti da u Dubrovniku upravljaju vojskom kao predstavnici strane države nadređene Dubrovačkoj Republici. Zato je u diplomatskim krugovima opravdano postavljano pitanje zašto Dubrovčani angažiraju vrhovne zapovjednike svoje vojske samo iz jedne države. Naime, i u ranijim razdobljima primali su u službu strance da im pomo­gnu oko organizacije njihove malobrojne vojske, ali je to bilo toliko rijetko da je tijekom cijelog 16. stoljeća zabilježen samo jedan takav primjer za vrije­me sukoba Drugog svetog saveza s Turskom, kad je od 12. lipnja 1570. do 31. listopada 1573. godine, vrhovni zapovjednik dubrovačke vojske (praefectus et gene-ralis dux totius militiae Rci publicae) bio Seporoso Mateucci iz talijanskoga grada Ferma. Dubrovčani su bili svjesni da običaj slanja napuljskih "guvernera oružja" ozbiljno ugrožava priznati međunarodni položaj njihove suverene i neovisne države, pa su u više navrata preko svojih diplomat­skih predstavnika u Napulju slali poruke napuljskim vladarima da im više nisu potrebne takve "usluge", i da im se zahvaljuju na "dotad iskazanoj ljubazno­sti". Želju da se prekine dolazak napuljskih "guver­nera oružja" Dubrovčani su posebno obrazlagali či­njenicom da su u međuvremenu normalizirani odnosi njihove države s Turskom. Međutim, u Na­pulju nisu htjeli ni čuti za odricanje od "stečenog prava" i zaprijetili su poduzimanjem ekonomskih sankcija, pa se moralo popustiti jer je od trgovačke razmjene s napuljskom državom ovisio uvoz iz žitorodne provincije Puglie žitarica potrebnih za pre­hranu dubrovačkoga stanovništva. Zategnutost odnosa između Dubrovnika i Napu­lja kulminirala je 1782. godine kad je umro "guver­ner oružja" A. Medina. Tad se, u nastojanju da pre­kine kompromitirajuću praksu, dubrovačka Vlada obratila za pomoć Španjolskoj, Austriji i Francuskoj, ali je napuljska vlast reagirala dramatičnim uvođenjem embarga na sve dubrovačke brodove i njihove terete u lukama svoga kraljevstva i sekvestriranjem cjelokupnoga dubrovačkog novca u napulj­skim bankama. Uz takve "argumente" moralo se 1784. godine potpisati sporazum da će se ubuduće bez prigovora prihvaćati oni "guverneri oružja" koje im bude upućivao napuljski kralj. Ipak, samim poduzimanjem diplomatske akcije na europskim dvorovima dubrovačka je Vlada dala do znanja da se ne slaže s nazočnošću napuljskih "guvernera oružja" u Dubrovniku i time je reafirmirala suverenitet i neovisnost svoje države. U stvarno­sti se vrhovno zapovjedništvo nad dubrovačkom voj­skom nalazilo u rukama dubrovačkog Senata, kao najvišega političkog organa Dubrovačke Republike. Senat je odlučivao o mobilizacijama dubrovačkih stanovnika u slučajevima kad je procjenjivao da državi prijeti opasnost od napada neprijatelja, a također je donosio odluke o primanju u vojnu službu i o otpuštanju stranih plaćenika - barabanata. Osim toga, "guverner oružja" je bio podčinjen Magistratu upravitelja straža (Magistratus della Proveditori alle Guardie), sastavljenomu od trojice plemića providnika koje je biralo Veliko vijeće, a radili su po uputa­ma Senata. Povjesničar Lukša Beritić navodi da su providnici bili "neka vrsta Ministarstva vojske, kojima je dodijeljen "takozvani guverner oružja, gubernatore armorum, neka vrsta načelnika generalnog štaba, glav­na vojna stručna ličnost u državi". Očito su svi ti nazivi vrlo pretenciozni, kad se ima u vidu brojnost i stvarna snaga dubrovačke vojske, u pojedinim raz­dobljima samo od 50 barabanata, zbog čega se du­brovačka državica u obrani slobode prvenstveno oslanjala na proklamiranje svoje neutralnosti u međusobnim sukobima svih tadašnjih velesila. Unatoč tomu, u skladu sa srednjovjekovnom tra­dicijom, dolazak u Dubrovnik napuljskih zapovjed­nika dubrovačke vojske bio je popraćen svečanim ce­remonijalom kojim se potvrđivalo da oni uživaju posebni društveni položaj. Na inauguralnu audijen­ciju kod dubrovačkog kneza ulazili su u dvoranu Malog vijeća opasani mačem i sa štapom u ruci, noseći na glavi šešir, koji su skidali samo u trenutku predavanja kredencijala! Knez ih je pozdravljao ski­danjem svoga šešira, a vraćao ga je na glavu tek na­kon što bi se oni ponovno pokrili šeširom. Tom su prilikom "guverneri oružja" polagali zakletvu vjer­nosti Dubrovačkoj Republici stavljanjem desne ruke na Bibliju. Za vrijeme svoje službe ti se stranci nisu miješali u dubrovačku unutarnju i vanjsku politiku, pa su više bili na smetnji nego od koristi. Opisujući opće prilike u Republici za vrijeme francuskoga konzula u Dubrovniku od 1758. do 1764. godine, zapisao je Andre Alexandre Le Maire i ovo: "Guverner oružja je redovito časnik u činu potpukovnika. Plaća ga napuljski kralj. Repu­blika mu samo osigurava stan i stavlja na službu dva vojnika. Njegov naslov je čisto počasni, jer nema drugu funkciju osim da položi zakletvu Senatu kad stigne u Dubrovnik. [...] Dubrovčani tvrde da su uspjeli dobiti izjavu ovog vladara [napuljskog kralja] da time što drži u Dubrovniku guvernere oružja ne želi dirati na bilo koji način u suverenost i nezavi­snost Republike." Posljednji napuljski "guverner oružja" C. Maresca, poslan u Dubrovnik 1806. godine, nedugo nakon preuzimanja dužnosti je nemoćno - kao i svi Dubrovčani - gledao kako bez ikakva otpora ulazi u grad više od tisuću pripadnika francuske okupacij­ske vojske. Zanimljivo je pripomenuti da je Maresca fingirao na toj funkciji još četiri mjeseca nakon što je 1808. godine ukinuta Dubrovačka Republika. Funk­cija "guvernera oružja" ukinuta je po izričitoj zapo­vijedi cara Napoleona. (9) 

Sve do 1837. godine nije bila otvorena javna škola za djevojčice. Još 1836. godine bilo je pet privatnih škola u kojima je poučavalo sedam učiteljica. Na današnji dan, 31. listopada 1837. godine odlučeno je da se u Dubrovniku osnuje javna ženska  škola s dva razreda. Škola je otvorena već dan kasnije, 2. studenog. Prve učiteljice na ovoj javnoj školi bile su Mare Badnjinović i Frane Milašinović. Kasnije je primljena i treća učiteljica. Ova se škola 1883. godine posve odvojila od muške osnovne škole. Upravu Škole preuzelaje jedna od učiteljica. Tako se radilo kratko vrijeme. Već je u idućoj Školskoj godini ova škola pretvorena u vježbaonicu ženske učiteljske škole. Prva javna škola za djevojčice otvorena je dakle u prvoj polovici XIX. stoljeća, kada je porasla briga za odgoj i obrazovanje djevojčica. No, to se odnosilo samo na Grad. U selima se ženskoj djeci u ovom razdoblju ne posvećuje pažnja. (10) 

U Gruškom zaljevu tijekom 19. i 20. st. djelovalo je ukupno 14 brodogradilišta, od kojih su ma­nja nazivana po prezimenima vlasnika. U posljednjem "Brodogradilištu Krile" na lapadskoj strani, predjelu zvanom Giman, popravljale su se trabakule i bracijere, gradili leuti i barke. Zbog smanjenog obima posla Mato Krile je pismeno zatražio od gradskih vlasti odobrenje da, na današnji dan, 31. listopada 1965. godine prestane rad njegova brodogradilišta, a udovoljavanjem njegovoj zamolbi ugašena je stoljetna tradicija gruških škara. (11) 

BIOGRAFIJE DUBROVČANA RODOM I DJELOM

Na današnji dan, 31. listopada 1864. godine, umro je svećenik, pisac i skladatelj Sebastijan Franković,rođen u Dubrovniku 1800. g. Gimnazijske i humanističke škole završio je u Dubrovniku u pijarista. 1815. godine stupio je u franjevački red, zavjete položio 1816, te filozofske i teološke studije nastavio u samostanu Male braće u Dubrovniku. *Stekavši naslov lektora (profesora) 1837, predavao moralno i pastoralno bogoslovlje, na teološkom učilištu Male braće u Dubrovniku, kojemu je bio i rektorom dvanaest godina. Istodobno je bio poglavar samostana, provincijal Dubrovačke provincije sv. Franje (1838–41, 1841–44, 1844–47. i 1850–53), dva puta generalni definitor Reda 1856–61. Papa Pio IX. imenovao ga je 25. III. 1861. naslovnim biskupom Siona i apostolskim vikarom u Bosni. Posvećen je za biskupa 21. V. u Rimu, a u biskupsku rezidenciju u Gučoj Gori kraj Travnika došao je 17. XI. 1861.*  Zapisivao je pučke napjeve iz okolice Dubrovnika, bavio se pjevanjem te svirao orgulje i glasovir. *Prema iskazima suvremenika bio je vješt orguljaš i pijanist te pjevač, bariton. Skladatelji su za njega skladali duhovne skladbe. I sam se bavio skladanjem, no o njegovim se djelima uglavnom zna iz bilješki o izvedbama.* Neke sakralne skladbe izvodile su mu se navodno u Italiji, no čini se da je danas ostala sačuvana samo jedna – jednostavne troglasne litanije, u samostanu Male braće u Dubrovniku. *Obilazeći u rujnu 1864. župe Bosanske krajine, obolio je od tifusa i poslije umro 31. listopada 1864.* Pokopan je na mjesnom groblju u Ivanjskoj kraj Banje Luke. Kao istaknutoj ličnosti mnogi su mu književnici uputili epitafe i prigodnice, a skladbe su mu posvetili dubrovački skladatelji Giuseppe Zabolio i Marino Santoro*. (12) 

DUBROVNIK U DOMOVINSKOM RATU

Na današnji dan, u četvrtak 31. listopada 1991. godine, nakon brojnih pokušaja zaustavljanja od strane jugoarmije, u potpuno okruženi Grad, u Grušku luku, malo iza 6 sati uplovio je konvoj »Libertas«, probijanjem pomorske blokade Dubrovnika, napaćenom Dubrovniku dopremivši humanitarnu pomoć. *Zbog  opasnosti  od minobacačkog napada pučanstvo  zapravo i nije pozvano na doček konvoja,  no i bez poziva u Gružu se  oku­pilo više  tisuća duša*.  Na »Slaviji« i 29 brodova i brodica bilo je ukupno oko 800 ljudi. Među njima su bili i Stipe Mesić, predsjednik saveznog Predsjedništva, dr. Franjo Gregurić, predsjednik Vlade Republike Hr­vatske, Stjepan Sulimanac, potpredsjednik Hrvatskog sabora, dr. Milan Ramljak, potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske, te brojni javni i kulturni dje­latnici. Nakon Svete mise u dubrovačkoj Katedrali, održan je skup ispred crkve Sv. Vlaha. *Nakon što se večina Ijudi koji su se okupili u dočeku  Konvoja ljubavi   razišli, četnici su ispalili   više minobacačkih   projektila   na   područje Gruža  i Sustjepana*. Tom prilikom ranjeno je šest osoba. *U poslijepodnevnim   satima   agresor  je   bez ikakvog  povoda  iz  minobacača  pucao   i  na Lapad*. Pucano je na brod »Argosy II« kojim su se članovi misije Europske zajednice vraćali s otoka Šipana. **Nakon dolaska prvog konvoja "Libertas", redovitom slanju humani­tarne pomoći pridružili su se Međuna­rodni Crveni križ, UNICEF, te brojne humanitarne organizacije i pojedinci iz svih dijelova svijeta. Uspostavljeni međunarodni huma­nitarni koridor, kroz potpunu okupa­cijsku blokadu, ublažio je problem osi­guranja potrebnih količina osnovnih potrepština nužnih za preživljavanje stanovništva**. (13) 31. listopada 1991. godine dan je osnutka HRM (Hrvatske ratne mornarice) u Dubrovniku. Sam početak djelovanja dubrovačkog Mješovitog odreda Mornaričko desantnog pješaštva (MO MPD) pri Hrvatskoj ratnoj mornarici, vezuje se uz 1. studenog 1991. g. Inicijativni sastanak za osnivanje ove postrojbe u tada potpuno okruženom Dubrovniku organiziran je u hotelu Park, na kojem je sudjeloval desetak dragovoljaca. Na tom sastanku odlučeno je da se formira Mornarički odred Dubrovnik i Vojna policija pri tom Odredu, te da se hitno stupi u kontakt i započne suradnja s ONb-om (Odredom naoružanih brodova). Idućeg dana na sastanku u hotelu Lero jednoglasno je za prvog zapovjednika Mornaričkog odreda Dubrovnik izabran Želimir Čizmić, za prvog Načelnik Stožera Odreda imenovan je Edi Bulić, Odjel Veze i radarskog odjeljenja preuzima Vlaho Lonza, a odjel O.P.I. (Obavještajno-propagandno-informativni ili Obavještajno-promidžbeno-izvještajni odjel) zajedno su preuzeli Željko Filičić i Goran Štampalija. Već prvih dana utemeljenja, 3. studenoga, Odredu pristupajumnogi dragovoljci, među njima i znane postrojbe Pilari i Župljani, a 4. studenog održan je sastanak sa zapovjednicima ONB-ea. Tada je dogovorena suradnja koja je potrajala sve do svibnja 1992. Već 3. studenog pri odredu HRM-a djeluje i prva postrojba Vojne policije, sa prvim zapovjednikom, Sinišom Tkalecom. Prvi vodovi HRM-a po zapovjedi Zapovjednika obrane Grada utvrđuju položajecrtom obale Uvale Lapad, Luke Gruž, obalom Gorice, Boninova, Danača, Pila, gradskih zidina i otoka Lokruma. Od osnivanja, do ukidanja Odreda redovito u sastavu HRM-a Dubrovnik bilo je između 450 i 750 pripadnika diljem Županije, ukupno je kroz nju prošlo više od 1200 pripadnika, a njih četrnaest poginulo je u obrani Hrvatske. Oslobađanjem Dubrovnika, Odred je zbog potrebe popunjavanja 163. brigade postupno smanjivan, te se gasi osnivanjem Obalno topničke grupe HRM-a, a potpuno se gasi u prosincu 1992. godine i skoro u cijelosti odmah prelazi u 163. brigadu HV-e. (14) 

Izvori i literatura:

(1) IVO KARAČ, POVIJEST OSNOVNOG ŠKOLSTVA U DUBROVAČKOM KRAJU , str. 81

(2) Časopis Dubrovnik, br. 2 1992. Dubrovnik u ratu, str 532,533

(3) https://issuu.com/dulist.hr/docs/dulist_br.4

Boris Njavro

(4) http://www.zupa-rovisce.com/hr/index.php/katolicki-kalendar#lipanj-2016

MARIJA, KATOLIČKI KALENDAR 2016.

(5) DIREKTORIJ ZA EUHARISTIJSKA SLAVLJA I ČASOSLOV DUBROVAČKE BISKUPIJE

(6) http://www.os-igkovacic-stitar.skole.hr/print/?prt_name=news&prt_id=1183

http://www.moj-posao.net/Press-centar/Details/74377/Svjetski-dan-stednje-31-listopada/3/

(8) Izvor: Članak dr.Josipa Lučića u Arhivskom vjesniku; „Stjecanje, dioba i borba za očuvanje Dubrovačkog primorja 1399.-1405.“. Na fotografiji panorama Majkova, preuzeto sa stranice Tourist board of Dubrovačko primorje - Slano

https://www.facebook.com/durepublika

(9) SUAD AHMETOVIĆ, DUBROVAČKI KURIOZITETI IZ DVA MINULA TISUĆLJEĆA, str. 81,82,83

(10) IVO KARAČ, POVIJEST OSNOVNOG ŠKOLSTVA U DUBROVAČKOM KRAJU , str. 81

(11) SUAD AHMETOVIĆ, DUBROVAČKI KURIOZITETI IZ DVA MINULA TISUĆLJEĆA, str. 87

(12) http://www.enciklopedija.hr/

(http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/leksikoni/318-hrvatski-opci-leksikon)

*Anto Lešić i Ivona Ajanović-Malinar (1998)

(13) Časopis Dubrovnik, br. 2 1992. Dubrovnik u ratu, str 532,533

* DUBROVAČKI VJESNIK—RATNO IZDANJE br. 12 — 2. studenoga 1991.

**VJEČNI KAO DOMOVINA, Str. -34-

(14) https://issuu.com/dulist.hr/docs/dulist_br.4

Boris Njavro

O emisiji Gradoplov

Gradoplov - vremeplov kroz dubrovačka stoljeća, u formi radio kalendara prati događaje iz dubrovačke povijesti - društvena, kulturna, sportska, politička zbivanja, koristeći znanstvenu literaturu i suvremene medije. Emitira se svakodnevno u 8 sati i 20 minuta, reprizno u 18 sati i 20 minuta.

Pročitaj više

Gradoplov
Gradoplov

HRT – Radio Dubrovnik — Kultura, sport, obrazovanje, društvo, život, obitelj, umjetnost

Gradoplov - vremeplov kroz dubrovačka stoljeća, u formi radio kalendara prati događaje iz dubrovačke povijesti - društvena, kulturna, sportska, politička zbivanja, koristeći znanstvenu literaturu i suvremene medije. Emitira se svakodnevno u 8 sati i 20 minuta, reprizno u 18 sati i 20 minuta.

Najave

Gradoplov

Ponedjeljak, 21.10.2019. 08:20 - 08:27

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN Na današnji dan, 21. listopada 1992. godine, oslobođene su Konavle. 21. listopada se ujedno obilježava i kao dan općine Konavle. (1) Na današnji dan, 21. ...

Gradoplov
Utorak, 22.10.2019. 08:20 - 08:27

Gradoplov
Srijeda, 23.10.2019. 08:20 - 08:27

Sve najave
Poslušajte
Nedjelja, 20.10.2019 08:20

Nedjelja, 20.10.2019 08:20

Subota, 19.10.2019 08:20

Subota, 19.10.2019 08:20

Petak, 18.10.2019 08:20

Petak, 18.10.2019 08:20

Četvrtak, 17.10.2019 08:20

Četvrtak, 17.10.2019 08:20