Sanja Iveković : Kako smo rušili ogradu u Varšavskoj

Sanja Iveković : Kako smo rušili ogradu u Varšavskoj

Javni prostor oblikovan na spoju privatnog, javnog i političkog za Sanju Iveković prostor je koji najbolje odaje otvorene probleme društva: od brisanja kolektivne memorije do pitanja politike seksualnosti ili, čega smo u posljednje vrijeme vrlo svjesni, probleme oduzimanja javnih dobara i njihovo privatno prisvajanje. U tom kontekstu nastao je i audio rad Sanje Iveković za Sliku od zvuka. Zamišljen je kao rez u medijskom prostoru koji će pokušati memorirati jedan određeni trenutak, i autoričin privatni i kolektivni trenutak. Ovo je ponovno rad u kojem Sanja Iveković, prema riječima Bojane Pejić 'prvenstveno radi sa i protiv iskjučivanja iz javnosti, s pitanjima, procesima i/ili odnosima koji kroz njezine umjetničke radove počinju gubiti svoju društvenu nevidljivost.’

Umjetnička djelatnost Sanje Iveković, još od 1970ih godina kada u našoj sredini među prvima počinje raditi u mediju videa, performansa ili videoperformansa, ma kako tematski i medijski bila raznolika, može se ipak smjestiti unutar okvirne teme odnosa privatnog i javnog. U početku, 1970ih i 80ih godina, dominantno je bilo pitanje umjetničina osobnog pozicioniranja unutar društva ili odnos koji ona kao pojedinac ostvaruje prema većoj skupini ljudi, prema ljudima u svojoj neposrednoj okolini. Na primjer, u prvim performansu Otvorenje 1976. koji je izvela na otvaranju samostalne izložbe u Galeriji suvremene umjetnosti na Katarininom trgu, Sanja Iveković je posjetiteljima ponudila da joj stetoskopom osluškuju otkucaje srca i time im odavala razinu svojeg uzbuđenja u susretu s javnošću. 1978. u videoperformansu Inter nos kamerom je bilježila reakcije na licima publike, to jest svakog od posjetitelja u izravnom susretu s njom.

Individualni lik stvarne žene u sukobu s njezinim specifičnim ulogama, krojenim prema društvenim stereotipima, predrasudama ili medijski nametnutim slikama, razvija se paralelno kao velika, i od tada stalna, tema u radu Sanje Iveković. Tragedija jedne Venere i Dvostruki život iz 1976. serije su radova u kojima kolažira privatne fotografije sa slikama iz novina. U tom spoju na vidjelo izlazi sva razlika između stvarnog života i umjetnih modela koje proizvode i serviraju tržišno usmjereni ili ideološki obojani mediji. A mediji, kao odraz društva ali i kao materijal pogodan za manipulaciju, posebno su zanimljivi Sanji Iveković. Fotomontaže Gen XX, nastajale od 1997. do 2000., koje je kao anonimne oglase ubacivala u časopise, a u kojima je idealiziranim slikama top modela dodala biografije antifašističkih junakinja, primjer su infiltracija u medije kojima je proizvodila svojevrsni rez: efekt začudnosti proizveden je jezikom samog medija. A ne zaboravimo, bilo je to u vrijeme kada se antifašizam i naša socijalistička prošlost brisala iz kolektivne memorije.

Slično tome Sanja Iveković postupa i u svojim javnim radovima i radovima izravnih političkih poruka. Posrijedi je infiltracija u zatečeno stanje, koje se onda prilagođava mijenjajući mu semantiku u korist javnog obznanjivanja konkretnog problema. Učinak je usporediv, kako je to nazvala Bojana Pejić, pišući o javnim radovima Sanje Iveković, 'javnim rezovima'. Jer, javnost, kako tvrdi, nije jedna od opozicija privatnosti, a političko nije djelatno samo na području javnosti. Kako tvrdi Bojana Pejić, praksa Sanje Iveković, u njezinim galerijskim jednako kao i u javnim radovima, upravo 'razara te opozicije koje se grade oko pojmova (ili radije mitova) javnosti i privatnosti. Od ranih 1970ih, to jest već za vrijeme državnoga socijalizma, ona je prepoznala ne samo to da je osobno političko, već i to da političko ima manje veze sa 'središnjom moći'; štoviše, ono ima više veze s brojnim rasprostiranjima moći i s njenim 'mikro-fizičkim' radom koji konstituira odnose moći.’ U radu Sanje Iveković to će se manifestirati u temama obiteljskog nasilja kao što je projekt Ženske kuće pokrenut 1998., koji se prezentirao u muzejskom kontekstu, ali jednako tako i na javnim gradskim prostorima, kao što je park u Bangkoku ili središnji zagrebački trg.
Javni prostor oblikovan na spoju privatnog, javnog i političkog za Sanju Iveković tako je prostor koji najbolje odaje otvorene probleme od brisanja kolektivne memorije do pitanja politike seksualnosti ili, čega smo u posljednje vrijeme vrlo svjesni, probleme oduzimanja javnih dobara i njihovo privatno prisvajanje.
U tom kontekstu nastao i audio rad Sanje Iveković za Sliku od zvuka. Zamišljen je kao rez u medijskom prostoru koji će pokušati memorirati jedan određeni trenutak, i njezin privatni i kolektivni. Ovo je ponovno rad u kojem Sanja Iveković, da se ponovno poslužimo riječima Bojane Pejić 'prvenstveno radi sa i protiv iskjučivanja iz javnosti, s pitanjima, procesima i/ili odnosima koji kroz njezine umjetničke radove počinju gubiti svoju društvenu nevidljivost.’

(E.T.)

Zahvaljujemo Fade Inu i snimatelju Lovri Čepelaku na ustupljenom tonskom zapisu.
Ton majstor Tomislav Šamec

O emisiji Slika od zvuka

Izvorna umjetnička djela suvremenih vizualnih umjetnika ostvarena u mediju zvuka: sound art ili zvukovna umjetnost.

Pročitaj više

Slika od zvuka
Slika od zvuka

HRT – HR 3 — Umjetnost

Izvorna umjetnička djela suvremenih vizualnih umjetnika ostvarena u mediju zvuka: sound art ili zvukovna umjetnost.