Vanja Babić : Novac je kockast ili okrugao

Vanja Babić : Novac je kockast ili okrugao

Vanja Babić, Vesna Tominac Matačić i Nikola Podkrajac u studiju 17

Za Sliku od zvuka Vanja Babić, nedavno diplomirani student Odsjeka novih medija Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, pripremio je audio rad koji je nastao na temelju ankete koju je proveo na ulici. Priče o novcu i njegovoj vrijednosti koje je tako zabilježio, umjesto u svijet čiste (larpurlartističke) likovnosti, kao što je to radio u nekim svojim prijašnjim radovima, ovaj puta prebacuje u svijet poezije i poetičnog. Novac postaje poetički subjekt, a pri tom bi se trebao dogoditi apsurd izmještanja, pomak koji istodobno govori o mogućnosti ili nemogućnosti transcendiranja stvarnosti i materijalnih vrijednosti.

Vanja Babić tek je diplomirani umjetnik Odsjeka novih medija zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti. No u svojih nekoliko izložbenih nastupa već je pokazao iznimno konzistentan profil svojeg umjetničkog rada. A što je prepoznala i likovna kritika te je  osvojio na primjer Essl Art Award za 2013. godinu. Kako sam naznačuje u svojoj biografiji, radovi su mu društveno angažirani. No, za razliku od mnogih umjetnika koji bi ovu rečenicu mogli potpisati kao dio svojeg programa, Vanja Babić svoje osobno iskustvo postavlja kao polazište i kao motivaciju za svoj umjetnički rad. Njegovu potrebu za intervencijom unutar umjetničkog ili kulturnog prostora izazivaju svakodnevne situacije u kojima se sam nalazi, koje je doživio kao određeni problem u svojem neposrednom okruženju ili slijedom svojih životnih okolnosti naišao na situaciju indikativnu za neku širu društvenu problematiku. Ipak, kada on kaže da su mu radovi angažirani, ne treba ga shvatiti doslovno. On ne djeluje na način da pokušava riješiti neki konkretni problem, nego djeluje na razini osvještavanja, poticanja promišljanja, ali time posljedično, i možda, na poticanja aktiviranja šire društvene zajednice.

U svoju motivaciju za kreativno djelovanje, Vanja Babić ubraja i osjećaj sustava koji svojim pisanim ili nepisanim pravilima previše ograničava i usmjerava ljudsko, pa tako i njegovo ponašanje. Tako on ima potrebu ispitati granice toga sustava, te, kada uočava njegovu nefleksibilnost, nepravednost ili nehumanost, istražiti i proizvesti alternativne načine svakodnevnog preživljavanja izvan pravila usvojenog sustava.

Sve ovo možda je najbolje konkretizirati opisom jednog od njegovih prvih projekata. Rad Dvadeset eura, nastao je 2010. godine. Tog je ljeta Vanja pokušavao zaraditi točno 9 240 kuna koliko mu je trebalo za školarinu za iduću školsku godinu. Oglasna ploča Studentskog centra bila mu je redovita postaja. Jedini posao koji je pronašao bio je posao čuvara u jednom auto kampu na opatijskoj rivijeri. Posao mu je bio podizati i spuštati rampu na ulazu. Radno mjesto: plastična stolica, stol i rampa na ručni pogon. Kaže da se osjećao kao robot. Svaki je dan fotografirao taj prizor: poslije je fotografije uvezao u knjigu,  prema ritmu: jedan dan podignuta rampa, drugi dan spuštena rampa, pa podignuta, pa spuštena... Na izložbi su te fotografije uvezane u knjigu posjetitelji mogli listati, a kada bi to učinili dovoljno brzo, dogodio se onaj efekt animacije: učinak pokreta. Ali svaki puta istog i ponavljanog unedogled! Bez mnogo objašnjavanja i naracije, minimalističkim postupkom, umjetnik je tako i kod gledatelja izazvao dojam koji je i sam bio proživljavao. Ova knjiga bila je samo jedan od elemenata tog rada: izložio je još i cijeli niz autobusnih karata koje je morao krivotvoriti kako mu troškovi puta ne bi premašili zaradu. A što su radili i ostali u sličnoj situaciji. Uz to je izložio i dvije novčanice od deset eura koje je zaradio prekršivši pravila svojeg radnog mjesta: naime, naplatio je po jednu noć boravka u kampu gostima koje nije prijavio niti im je izdao račun, u dogovoru s njima i za pola cijene. No mučan osjećaj i nečista savijest natjerala ga je da to više ne čini, a novac koji je tako zaradio, tih 20 eura, odlučio je ne koristiti kao sredstvo plaćanja, to jest izbaciti ga iz ekonomskog sustava, i izložiti ga. Dakle, unijeti ga u sustav umjetnosti, kao pokazatelja stanja društva u kojem je varanje i zaobilaženje pravila svakodnevna pojava, iako u ovom slučaju donekle opravdana namjenom tako zarađenog novca. Javna samokritika pri tome nije izostala.   

Svoju metodu po principu: osobni doživljaj, istraživanje, arhiviranje, prezentacija uočene pojave, u nekoliko njezinih aspekata, Vanja Babić često dopunjava i interaktivnom komponentom. Njegov projekt Ima ih u tramvajima razvijao je tako u nekoliko faza četiri godine, od 2010. godine, i izlagao u različitim varijantama. Uočio je, naime, masovnu pojavu reklamnih letaka u tramvajima, zataknute za brisače automobila, kod uličnih distributera... sve redom za neke sumnjive kredite koji zaobilaze sva bankarska pravila i koji su, za razliku od onoga što na njima piše, nepovoljni za njihova korisnika. Prepoznao ih je kao znak društva neimaštine i materijalne nesigurnosti u kojem je velika većina uhvaćena u zatvoreni krug dugova i kredita. Vanja Babić prikupio je cijelu arhivu tih letaka, analizirao njihove likovne i semantičke podatke. U idućem koraku ih je redizajnirao odnosno resemantizirao - uklonio je sav tekst, a ostavio samo njihovo likovno rješenje: dobio je listiće čistih geometrijskih kolorističkih kompozicija. Koje je potom, ponavljajući strategije distributera izvornih letaka, ostavljao u tramvajima ili dijelio prolaznicima. Istim kanalima distribucije, ti ‘šareni papirići’ bez ikakva oglasa ušli su u sustav kao svojevrsna zbunjujuća diverzija koja bi trebala učiniti uočljivijom apsurdnu pojavu na koju su se svi već pomalo naviknuli. U ostalim komponentama istoga rada, takve je kolorističke plohe s letaka slagao u veće geometrijske kompozicije, uokvirivao ih i izlagao kao slike. Ili je posjetiteljima ponudio da od letaka slože origami figurice ili da ih rezačima za papir pretvore u hrpe papirnatih traka od kojih je potom slagao opartističke reljefe: ‘vizualne objekte isključivo estetske funkcije’, kako kaže.

Odnos i razmjena ili transakcija između dvaju vrijednosnih sustava, između financijsko-ekonomskog i umjetničkog, to jest njihova međusobna nemjerljivost, tema je kojom se Vanja Babić nastavlja baviti. Novčanice su mu pritom sredstvo kojima ekonomično može pokazati procese transformacije između njih, a sve preko vlastitog uloženoga rada. Na primjer: u njegovu projektu 5 % za umjetnost dosljedno od svake svoje zarade od nekog rada koji nije vezan za umjetnost, izdvaja 5 % iznosa koje ulaže u svoj umjetnički rad. Izdvojene novčanice pri tome tretira doslovno kao materijal. Kolažira ih i umeće u omote s otvorima pažljivo kompozicijski raspoređenima tako da otkrivaju samo dijeliće novčanica. Fizičkim radom zarađen novac postaje time posve apstraktna kategorija, nevezana za svoju izvornu funkciju ili porijeklo. Umjetnik ovaj postupak opravdava svojim odnosom prema novcu: zarađeni novac uvijek je morao odmah dalje utrošiti, novac je za njega postao neka vrsta 'razmjenske apstrakcije'. Dio je dakle odlučio zadržati i uložiti ga u svoj umjetnički rada. Da bi ga sebi učinio vidljivim, dao mu je ulogu fizičkog materijala svojeg umjetničkog djela. Novčanica je postala šareni papir, svedena je na apstraktnu vizualnu pojavu,  No, je li time novčanica izgubila ili dobila na vrijednosti?

Ali ovo pretvaranje novčanica (označitelja financijske tržišne vrijednosit) u materijal od kojeg je sazdano jedno umjetničko djelo, ima i autokritičke konotacije - za samu umjetničku djelatnost. Kada se novčanica zalijepljena na ventilatoru koji se vrti velikom brzinom snimi pod ultraljubičastim osvjetljenjem, kao što je to učinio Vanja Babić u svojem radu Transformacija 1250 izloženom u Galeriji Prozori, na snimci se zaštitna kovinska nit pojavljuje kao kružni oblik koji svijetli duginim bojama. No kada taj prekrasan luminokinetički objekt gledamo upoznati s činjenicom da ga stvara jedna novčanica, to nam ponešto govori i o umjetničkom procesu i uopće o funkcioniranju cijelog umjetničko galerijskog sustava. Jedna novčanica uspijeva u ovom slučaju istodobno subverzivno djeluje u dva suprotna smjera.

Za Sliku od zvuka Vanja Babić pripremio je audio rad koji je nastao na temelju ankete koju je proveo na ulici. Priče o novcu i njegovoj vrijednosti koje je tako zabilježio, umjesto u svijet čiste (larpurlartističke) likovnosti, prebacuje ovaj puta u svijet poezije i poetičnog. Novac postaje poetički subjekt, pri tom bi se trebao ponovno dogoditi apsurd izmještanja, pomak koji istodobno govori o mogućnosti ili nemogućnosti transcendiranja stvarnosti i materijalnih vrijednosti.

(E.T.)

Interpretacija Vesna Tominac Matačić
Glazbena suradnja Srđana Vrsalović
Ton majstor Dalibor Piskrec

O emisiji Slika od zvuka

Izvorna umjetnička djela suvremenih vizualnih umjetnika ostvarena u mediju zvuka: sound art ili zvukovna umjetnost.

Pročitaj više

Slika od zvuka
Slika od zvuka

HRT – HR 3 — Umjetnost

Izvorna umjetnička djela suvremenih vizualnih umjetnika ostvarena u mediju zvuka: sound art ili zvukovna umjetnost.

Sljedeća emitiranja

Subota, 07.08.2021. 23:30 - 00:00

Poslušajte