Vesna Pokas: Proces

Vesna Pokas: Proces

Vizualna umjetnica Vesna Pokas, u suradnji s ton majstorom Tomislavom Šamecom, oblikovala je audio rad u kojem svojim kretanjem izvodi prostorni crtež. Ponavljanje pokreta, koje slijedi ready made uzorak s konkretnog mjesta, a koje se ovdje čuje, funkcionira kao proces kojim se prostor oblikuje samom fizičkom izvedbom, kao znak prisutnosti u vremenu.

Umjetnički radovi Vesne Pokas događaju se u prostoru. Ova konstatacija vjerojatno zvuči kao upućivanje na nešto što se podrazumijeva kada je riječ o prostornim instalacijama koje ova umjetnica najčešće izvodi, u eksterijerima ili interijerima, u manjim ili većim dimenzijama... Pa čak i kada izvodi crtež Vesna Pokas postavit će nekoliko prozirnih papira s geometrijskim linijama jedan iznad drugoga i time ga oprostoriti. No u njezinu slučaju prostor ima višeznačnu ulogu: on je polazište - umjetnica djeluje prema zadatostima koje u njemu zatiče, koje je zapravo i potiču na djelovanje, prostor je ono s čime radi, a zapravo i prije svega, ono što oblikuje doživljaj je prostora...

Prostor u instalacijama Vesne Pokas vrlo je konkretan prostor, ponekad se fokusira i na posve nezamjetan detalj arhitektonske dekoracije ili neki zaostatak u prostor upisanog prošlog vremena. U zagrebačkoj Gliptoteci, nekadašnjem kompleksu industrijskih građevina iznimne vrijednosti, u popločenju u prolazu između dviju zgrada, uočila je na primjer, tragove nekadašnjih tračnica koje su imale čudnu putanju: završavale su u zidu zgrade. Vesna Pokas svojim je crtežom u tom prostoru ovu apsurdnu situaciju dovela do veće vidljivosti: početak i kraj polukružne putanje njezinih tračnica završio je isto tako u zidu zgrade.

Konkretan prostor koji zatiče umjetnicu, koliko se može vidjeti, potiče na djelovanje u dva smjera. U jednom je slučaju riječ o vizualnoj percepciji prostora, o razmatranje čovjekova perceptivnog sustava: promatrač je u tim slučajevima statičan, ima točno određeno očište, a prostor koji se ispred njega prostire razlaže se prema perceptivnim zakonitostima: u perspektivne planove i smjerove kretanja pogleda. Transparentne dvodimenzionalne plohe i tanke niti koje ih povezuju vizualizacija su toga procesa. To su, kako je Vesna Pokas nazvala jednu od svojih prvih instalacija, ‘sceno-grafije pogleda’. Prostor je u tim slučajevima, iako konkretiziran, doveden do samog svojeg pojma. Prostor je u ovom slučaju minimalistički geometriziran do apstrakcije, no to istodobno ne znači da nije ostao čvrsto vezan za svojeg perceptora (za promatrača). Blaženka Perica, u tekstu povodom izložbe Vesne Pokas u Galeriji Račić, govori o “samoći pogleda, zatečenosti u otkriću vlastitog viđenja“, o “osamljenosti percepcije“. Te govori o “objektivnoj konstrukciji kojoj je suprotstavljeno promatranje u vidu slobodnog izbora i intuicije, a objektnosti Minimalizma i zatečenom prostoru subjektivnost optike“, pa radovi “ostaju samosvojni u doživljajnom aspektu“.

U drugom smjeru konkretizacije prostora i njegova doživljaja  radovi Vesne Pokas ostvaruju se promatračevim kretanjem. Paradoksalno, tada često postavlja prepreke: 1997. godine u sklopu porečkog Annalea, u raster uskih ulica raspoređenih prema rimskom principu carda i decumanusa, Vesna Pokas na nekoliko mjesta postavlja metalne šipke koje priječe prolaz. Prolaznici su prisiljeni modificirati svoje uobičajene pješačke rute, pronalaziti druge smjerove... Zapreka je ovdje imala za cilj otvoriti nove mogućnosti, ne samo doslovno fizičke putove nego i one mentalne, otvoriti nove poglede i smjerove...

Još dojmljiviji, i rekla bih učinkovitiji, rad s preprekama Vesna Pokas ostvarila je u sklopu izložbe Otok u organizaciji Art radionice Lazareti, 1996. godine. Na obližnjem otoku Lokrumu, u Maksimilijanovim vrtovima, na jednoj od njegovih terasa uronjene u bogato mediteransko raslinje, u taj idilični kultivirani pejzaž, na svaku od stuba, kojima se jedino moglo ući u taj vrt, Vesna Pokas postavila je po jednu staklenu plohu. Te prepreke, vizualno jedva primjetne, ali zato psihološki neugodne i fizičkih opasne, posve su blokirale ulaze. Učinak na gledatelja bio je snažan: na ulazu u idilični vrt ostao mu je gorak osjećaj osujećene želje, prepreka je bila skoro nevidljiva ali zato vrlo djelotvorna, nije je mogao nikako preskočiti, tek transcendirati prizorom refleksa okolnog bilja na staklenim površinama.

U galeriji Proširenih medija u Zagrebu 2005., prepreka, ili čak opasnost za posjetitelja bio je jedan golemi metalni šiljak pokretnut elektromotorom. U kružnom prostoru galerije kretao se kao veliki šestar stvarajući pritom još i iritantnu buku. Radmila Iva Janković u predgovoru toj izložbi govori kako ta “metalna šipka dirigira posjetiteljevo kretanje, a kretanje uvjetuje pogled kojim fragmentarno obuhvaća prostor. Preduvjet bivanja u prostoru galerije s pokretnim zašiljenim predmetom je koncentrirana, napeta pozornost.“ Zaključak je da: “U prostoru s tijelom koje se prilagođava pokretnom objektu, kontinuitet vremena postaje gotovo opipljiv; tijelo postaje uronjeno u senzaciju vremena koje dolazi i prolazi, približava se i nestaje. (...) Transformacija se događa njegovom (op. posjetiteljevom) prisutnošću.

Crtež koji je Vesna pokas izvela svojim kretanjem u prostoru Gliptoteke za Sliku od zvuka ista je takva vrsta prisutnosti: meandar koji ponavljanja svojim koracima, uzorak je uočen na fasadi zgrade. Svojim oprostorenjem u velikom formatu i ponavljanom izvedbom umjetnica, kao i u prijašnjim svojim radovima, ponovno kretanjem oblikuje prostor. No, čovjekova prisutnost u vremenu, ili potvrda odnosa konkretnog tijela i prostora u vremenu ovaj puta, umjesto okom, potvrđuje se uhom.

E.T.

 

 

 

O emisiji Slika od zvuka

Izvorna umjetnička djela suvremenih vizualnih umjetnika ostvarena u mediju zvuka: sound art ili zvukovna umjetnost.

Pročitaj više

Slika od zvuka
Slika od zvuka

HRT – HR 3 — Umjetnost

Izvorna umjetnička djela suvremenih vizualnih umjetnika ostvarena u mediju zvuka: sound art ili zvukovna umjetnost.