Najave: Male forme

Marija Pečnik Kvesić: „MIRILA – GRANICA DVAJU SVJETOVA“

Mirila su spomen obilježja vezana za pogrebni običaj velebitskoga stanovništva koje je zbog udaljenosti od župne crkve i groblja svoje mrtve moralo nositi do mjesta ukopa. Odmoriti se i odložiti mrtvaca na zemlju smjelo se samo na jednom odabranom mjestu – mirilu. Položeni se mrtvac izmjerio po dužini tijela i mjera bi se zabilježila s dvije kamene ploče. Odatle i ime – mirila – dakle: izmjera, mjera. Za vrijeme dok je pokojnik položen na mirilima ili nedugo zatim prostor između dva kamena popločavao se plosnatim kamenjem. Do nogu se stavljao kamen s oblim završetkom, a do glave kamen, sličnoga oblika, ali malo povišen. Na tome uzglavnome kamenu su se obično isklesavali plitki reljefi. Mirila su jedinstven spoj tradicije, misticizma i religije koji se može pronaći samo na području južnoga Velebita, a taj drevni običaj se održao sve do sredine prošloga stoljeća. Prema pučkim vjerovanjima u grobu je zakopano samo tijelo pokojnika, a na mirilima je ostajala njegova duša. O mirilima govori Mirjana Trošelj, povjesničarka umjetnosti. Autorica i ton-majstorica: Marija Pečnik Kvesić. Urednica: Katja Šimunić.

Marija Pečnik Kvesić: „MIRILA – MJESTO POVRATKA“

Marija Pečnik Kvesić: „MIRILA – MJESTO POVRATKA“ Mirila su ravne pločaste stijene koje su točno u mjerama (odatle im i ime) dužine i širine tijela pokojnika. Do nogu se stavljao kamen s oblim završetkom, a do glave zaglavni kamen, sličnoga oblika, ali malo povišen. Mirila su jedinstven spoj tradicije, misticizma i religije koji se može pronaći samo na području južnog Velebita. O mirilima u našoj emisiji govori Šime Gazić. Autorica i ton-majstorica: Marija Pečnik Kvesić. Urednica: Katja Šimunić.

Roman Simić: „Cheese“

Gospođa Perry naziva svoju sestru u četiri sata ujutro kako bi joj ispričala san o svome voljenom Waldu. Istodobno iz ormarića s kozmetikom vadi polupraznu bočicu “Versailles” laka za nokte i pokušava ga otvoriti jednom rukom, ne ispuštajući slušalicu. Sablastan prizor o sablasnome snu u jednom staračkome domu.

Roman Simić: „Na izlasku iz Yope“

Roman Simić: „Na izlasku iz Yope“ Maco Coolidge koji je već dvadeset godina sretno oženjen čovjek, na pustoj i pokvarenoj benzinskoj crpki susreće djevojku koja se tamo zaustavlja svojim starim, raskošnim autom. Maco Coolidge i djevojka započinju opasan poslijepodnevni razgovor na suncu, u pustoši krajolika i uzbuđenju neodređenih želja i namjera, žudnji i prepreka.

Roman Simić: „Belle i Beau, jednom“

Sredovječna Belle, koja ima kćer s drugim muškarcem i koja je postala dobra majka i domaćica, nakon punih trideset godina od rastanka s Beauom, nije imala ni najmanjih poteškoća prizvati u sjećanje svu njegovu mladenačku tjelesnost i prisnost. Sada, Belle očekuje u svojoj kuhinji nakon tolikih godina i dalje žuđeni Beauov posjet.

Digikrem

Ljudomat

Nulta redakcija

Svila u rukama moje majke

Za lepo videt

Čuvarice međimurske baštine

Od ljeta do ljeta