Mladen Rutić - slušanje svijeta

Ako bismo pokušali riječima opisati jednu od posljednjih zvukovnih sekvenci dokumentarne radio drame Mladena Rutića i Vite Gospodnetića „Ples mrtvaca“ (emitirana 1992.), bilo bi to otprilike ovako:

bubnjanje po dobošu, snažno pa sve snažnije – postupno ulaze ulomci radijskih i televizijskih vijesti o ratu, ratu u Hrvatskoj – zatim čujemo pucnjavu, granate, eksplozije – opet reski zvuk malog bubnja – i zatim tiho, izdaleka dolazi cvrčanje cvrčaka – cvrčci protjeruju sve ostale zvukove – čujemo sada samo njih da bi im se zatim pridružio zvuk vode – no izdaleka dolazi potmula grmljavina, opet – ali nije to ona grmljavina ratna, koju smo već čuli, shvaćamo ovo je grmljavina gromova – poslije gromova počinje kiša – kiša prelazi u dažd, „pravedni dažd“ – u daljini sviraju istarske roženice... Dokumentarac se nastavlja.

Nikada zvuk u Rutićevim dokumentarnim radio dramama koje je realizirao sa svojim važnim suatorima (najčešće su to bili ton majstori – Gospodnetić, najviše, ali i Jurjević, Osman, Savić, Mahovlić, Jemeršić, Guščić - pa skladatelji kao Davor Rocco, pisci kao Danijel Dragojević, Miroslav Mađer, Grozdana Cvitan i drugi) nije komentirao, još manje ilustrirao ili slikao. Taj zvuk, onako kako je montiran i obrađen, u Rutićevim dokumentarcima, featurima, vodi slušatelja rijekom asocijacija i viče mu: „Osjećaj!“ i viče mu: „Misli!“ Zvukom je Rutić sa svojim suradnicima bio u potrazi stvarnosti iza i iznad stvarnosti. Zvukom su stvarane kompozicije čije je elemente mikrofon zabilježio u stvarnosti, ali ih je tek umjetnički postupak doveo u novu cjelinu i dao im novu dimenziju.

No, Rutić nikad nije kretao u potragu za zvukom tek kreacije radi. Otponac za pokretanje, za polazak na teren, bio je život i problemi koje samo život može nametnuti (oživljavanje grada, gastarbajterski život, rat). Rutić je davao na važnosti životnim trenucima u kojima su ljudi patili, pitali se, radili, smijali, pjevali, pili, molili. On nije hranio svoj umjetnički ego već komunicirao s trenutkom u kojem sām život i njegovi stanovnici viču važna pitanja.

I zato, što i logično proizlazi iz navedenoga, Rutić se nije ponavljao. Cilj je bio zvukom, temom i formom ići dalje, uvijek dalje. Zato će tretmanom zvuka dotaknuti metafiziku, životnim problemima teme ljudskog života uopće, a formom hibride, mješavine ars akustike, dokumentarca i zvučnog eseja. U kontekstu povijesti hrvatske radiofonije mogli bismo reći: Mladen Rutić bio je nasljednik Bajsićevih načela na kojima je onda izgradio vlastitu poetiku i umjetnički put. Kad bismo sad rekli da je bio i uzor sljedećim generacijama, on bi mahnuo rukom i rekao: „Nemojte pretjerivati.“ Poslušat ćemo ga, ne zato jer to nije istina nego zato jer ćemo još jedanput uvažiti njegovu decentnost i fokusiranost na bitno.

U ovim trenucima u kojim se ne želimo opraštati nego sjećati se reći ćemo da je Mladen Rutić rođen 1940. u Zagrebu. Kao student komparativne književnosti i povijesti umjetnosti počeo je raditi na u Školskom radiju, pa onda kao redatelj u Dramskom programu (1968-2000). Bio je Urednik Druge mreže, urednik Zabavno-dokumentarnog programa i urednik u istom programu (1993 – 2000). U Dramski se vratio 2000 godine. Režirao je preko stotinu radiodrama i brojne dokumentarne radio drame. Bio je radiodramski pisac. Dobitnik je niza međunarodnih priznanja. Na berlinskoj Prix Futuri on i Vito Gospodnetić bili su laureati tri puta: 1979. godine za dokumentarnu radio dramu "Ljudski zrak" dobili su UNESCOvu specijalnu nagradu; godine 1981. dobili su Grand Prix za dokumentarnu radio dramu "Vikend", a 1993. Srebrnu plaketu za "Ples mrtvaca". Također Rutić je dobitnik Nagrade Morishige u Tokiju za emisiju "Zagrebačke vedute – Jelačić plac" koju je potpisao s grupom suradnika. Dobitnik je Nagrada na Marulovim danima u Splitu 1992.,1993., i 1996., te nagrade za režiju Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske 2015. godine.

Među njegovim najdojmljivijim ostvarenjima je "Molitva" (1989.) koju je realizirao s ton majstoricom Ankom Savić i skladateljem Davorom Roccom. Ars akustična cjelina „komponirana“ je od dokumentarnih snimaka molitvi u procesijama, na misama, pogrebima, molitvi krunice i dječjih molitvi, prosjaka pred crkvama i crkvenih zvona. S D. Roccom i A. Savić upustio se u glazbeni tretman dokumentarističkog materijala odupirući se tako konzervativnom odnosu prema tehnici (koji je tada još uvijek vladao) i otvorio mogućnost kreiranju digitalnim alatima. Rezultat je emisija koja nas je nekada, a mogla bi slobodno i danas, predstavljati na međunarodnim festivalima.

Mladen Rutić sve je do nedavno režirao i pisao za Dramski program Hrvatskog radija. Za jednu od posljednjih, "Pred jutro", dobio je nagradu za režiju UDUHa. Kao dramski pisac bio je inspiriran potpuno različitim dramskim motivima i licima, ali uvijek su to bile izrazito radiofonski potentne situacije (snomorica u „Pred jutro“ ili dvosturki život označen unutarnjim glasom u „Šest skica za portret Marte M."). Pisao je kako je čuo, bez viška riječi ili didaskalije.

Ni u njegovim ostvarenjima, niti u njegovim nastupima nije bilo nametanja. Bilo je ukusa, mudrosti, ironije i zafrkancije. Sve je bilo kako bi u normalnom svijetu trebalo biti, svijetu koji je Mladen Rutić stvarao i živio.