Film 2022. - Hrvatska, manjinske koprodukcija, regija

Bila je to, što bi političari rekli, godina isporuke za hrvatsku kinematografiju. Godine 2021. snimljeno je čak šesnaest dugometražnih filmova od čega ih je tijekom ove godine u kinima distribuirano devet. HAVC – krovna domaća filmska udruga – pokrenula je kampanju Otkrij naš novi film! kako bi se pokušala osigurati veća vidljivost hrvatskog filma u kinima. I uistinu, u 2022. domaća se publika koliko-toliko domaćem filmu i vratila, iako je uvjerljivo najveću gledanost ostvarila komedija Marginalci nastala u obiteljskoj kuhinji Kerekešovih i izvan sustava državnih poticaja, koja se približila brojci od pedesetak tisuća gledatelja.

Iznimno gledan (tridesetak tisuća) bio je i prvi pristojni hrvatski film o vukovarskoj tragediji – Šesti autobus Eduarda Galića. Generalno, godinu su ipak obilježili debitanti koji su donijeli neke nove autorske vjetrove i čiji su se filmovi prikazivali na festivalima A kategorije (Locarno, Sam Sebastian, Karlovy Vary) dok su nam za ulazak na one najveće festivale (Cannes, Venecija) poslužile manjinske koprodukcije. Dvije od njih, obje u žanru filma za djecu, imale su i više nego solidne rezultate u kino distribuciji.

Gledanost je jedno, kritičko zanovijetanje nešto sasvim drugo, ponekad se i poklope. Stoga, ne duljimo.

Hrvatski film

5. Garbura, Josip Žuvan, Hrvatska/Srbija, 2022. – niz godina radeći na svom dugometražnom prvijencu Žuvan je ispravno zaključio kako čim izađemo iz kuće otvara se prostor nekog konflikta, a dodatni je problem što u te konflikte unosimo i ono što smo ponijeli iz doma. U takvim okolnostima samo je pitanje kada će naslovna garbura ili karbonit eksplodirati. Kada gledatelj dozna tajnu dviju zavađenih obitelji s ruba nekog dalmatinskog grada Garbura malo gubi na tenziji, no -  nošen prije svega sjajnim glumačkim izvedbama dvojice dječaka – Žuvan održava svoje ostvarenje na površini i dokazuje zašto ga je u program uvrstio prestižni San Sebastian.

4. Illyricym, Simon Bogojević Narath, Hrvatska/Slovenija/Italija/Kosovo/Bosna i Hercegovina, 2022. – vođen zanimanjem za arheologiju i povijest, naš poznati animator i eksperimentalist u svom dugometražnom debiju nas vraća u dosad najdalju povijest u okvirima hrvatske kinematografije. Illyricvm nije povijesna ratni spektakl već kombinacija povijesne drame i filma ceste, ilirski i latinski jezik ponešto opterećuju glumce, no svakako je riječ o fenomenu, o filmu koji secirajući stare konflikte nenametljivo upire i u srž onih suvremenih.

3. Veće od traume, Vedrana Pribačić/Mirta Puhlovski, Hrvatska, 2022. – u ne baš sjajnoj godini po domaći dugi dokumentarni metar, percepcijom u javnosti i festivalskim uspjesima, izdvojio se film u kojem autorice na posve osebujan način zalaze u najveće traume Domovinskog rata. Kamerom pribivajući na terapeutskim radionicama za žene silovane u ratu i prateći njihove živote, Pribačić i Puhlovski s nenadmašnom empatijom zalaze u područje u kojem zaborava i oprosta nema, ali ono što je "veće od traume" je sam Život.

2. Stric, David Kapac/Andrija Mardešić, Hrvatska/Srbija, 2022. – koliko god se branili osobnim traumama navodeći motive snimanja baš ovakvog božićnog filma u kojemu je nešto pošlo po zlu, teško se oteti dojmu da su Kapac i Mardešić htjeli isporučiti obračun s nametnutim društvenim običajima, sa sveprisutnim klerikalizmom i notornim nacionalizmom umotanim u celofan tradicije i obiteljskih vrijednosti. Plahutajući od drame preko komedije i trilera do horora, i od grčkog čudnog vala do Hanekea, na kraju su snimili jedan od najoriginalnijih hrvatskih filmova. Svjetsko, a naše.

1. Sigurno mjesto, Juraj Lerotić, Hrvatska, 2022. – vidjeli smo brojne filmove koji na vrlo realističan način prikazuju i najteže intimne drame i događaje. Vidjeli smo, naravno, i brdo filmskih autora koji s podjednakom dozom hrabrosti i poetike ogolijevaju svoju intimu. No, rijetko kad smo vidjeli da sve to netko spaja stilom i načinom kako je to učinio Juraj Lerotić. "Oprosti!" "Znam, skupilo ti se." Samoća. Nemoć. Ljubav.

Regija i manjinske koprodukcije

5. Najsretniji čovjek na svijetu/Najsrekniot čovek na svetot, Teona Strugar Mitevska, Makedonija/Belgija/Slovenija/Danska/Hrvatska/Bosna i Hercegovina, 2022. - u scenariju Elme Tataragić Teona Strugar Mitevska pronašla je jaku dramsku okosnicu za svoju pomaknutu stiliziranost ponajprije oslonjenu na kameru koja obilazi glumce na inscenacijama speed datinga. Priča se zapliće u trenutku kad shvatimo da jedan od sudionika ne traži ljubav nego oprost. Najbolji film u dosadašnjoj karijeri najpoznatije makedonske redateljice, ne čudi što su ga u program uvrstili i Mostra i Toronto.

4. Dani suše/Kurak Guenler, Emin Alper, Turska/Francuska/Njemačka/Nizozemska/Grčka/Hrvatska, 2022. - još jedna mega europska koprodukcija u koju je uletio zagrebački Četiri Film, a u kojoj je redatelj Alper, izbjegavajući bilo kakvu metaforičnost i alegorije, hrabro i vizualno impresivno pokazao zašto nas se tiče jedan sasvim lokalni političko-koruptivni skandal.

3. Da li ste vidjeli ovu ženu?, Dušan Zorić/Matija Gluščević, Srbija/Hrvatska, 2022. - pomalo elitistički, no zavodljivo iščašeni dramski triptih o različitim egzistencijama jedne sredovječne žene koja, ponekad i sasvim tjelesno, žele iskočiti iz stanja permanentnog nezadovoljstva. Iako nam vrlo realno pripovijeda o ženskom oslobađanju, film izvrsno koketira s elementima fanstastike, a fantastična je i Ksenija Marinković u jednoj od svojih najboljih uloga.

2. Još jedno proljeće, Mladen Kovačević, Srbija/Francuska/Katar, 2022. - nakon svoje vizije pozadine kapitalističko-tržišne noćne more u Sretan Božić, Yiwu, Kovačević se u svom posljednjem dokumentarcu okrenuo bogatoj arhivskoj građi povezanoj s epidemijom velikih boginja u Jugoslaviji 1972. godine koju je čvrsta ruka komunističkih vlasti s osloncem na epidemiološku službu u kratkom vremenu uspješno suzbila. U filmu nema ničeg osim arhivskih materijala i naracije sjajnog epidemiologa Zorana Radovanovića, ali se film gleda gotovo kao triler. Usporedba s i dalje aktualnom pandemijom je stoga stilski neizravna, a opet sasvim direktna i vrlo provokativna.

1. Ljeto kad sam naučila letjeti, Radivoje Andrić, Srbija/Hrvatska/Bugarska/Slovačka, 2022. - sasvim zasluženo povratnički film Radivoja Andrića izrodio se u popriličan hit u Srbiji, ali i u Hrvatskoj. Dječji žanr s elementima melodrame i obiteljske drame sniman je na Hvaru i podjednako se tiče i današnje djece kojima je mobitel zarobio jednu ruku i pola mozga, i onih kojih se sjećaju nekadašnjih dugih i toplih ljeta provedenih s bakama i djedovima. Na kraju vam ostaje samo poletjeti s glavnom junakinjom i letjeti dugo, dugo.