Film u 2022. - dugometražna inozemna produkcija II dio

U nastavku donosimo drugim dio filmskog pregleda 2022. našeg Ivana Žaknića, od 14. do 1. mjesta.

14. tick, tick...BOOM!, Lin-Manuel Miranda, SAD, 2021. - luckasta mješavina biopica, mjuzikla i humorne drame, u kojoj Andrew Garfield velebno (punih godinu dana je vježbao i trenirao glas) interpretira tvorca brodvejskog mjuzikla Rent, prerano preminulog Jonathana Larsona. Manuel-Miranda je s ogromnom strasti režirao ovaj začudni mjuzikl koji slavi život iako je njegov protagonist umirući čovjek. Jer za umjetnost, eto, vrijedi i umrijeti.

13. Padovi/Pu Bu, Tajvan, Chung Mong-hong, 2021. – zasad najuspješnije dramsko uprizorenje na filmu covid-pandemije i njezinih posljedica pomalo neočekivano dolazi iz Tajvana. Redatelj Chung Mong-hong donosi nam intimističku dramu o odnosu majke i kćeri koje je pandemija odvukla u svijet izolacije što duboko utječe na njihovo psihološko stanje i neke stare traume izvlači na površinu čineći ih još većim. Film je dobio nacionalnu tajvansku nagradu za najbolji film, a impresivna Alyssa Chia proglašena je najboljom glumicom.

12. CODA, Sian Heder, SAD, 2021. – dobitnik glavnog Oscara humorna je drama o odrastanju koju morate voljeti osim ako niste kronični mizantrop. Prepravak je to frankofonskog originala Obitelj Belier ostvaren u tipično američkom duhu, a opet u svojoj pozamašnoj sladunjavosti CODA uspijeva biti nenametljivo i društveno i socijalno osviješten.

11. Nikako/Nope, Jordan Peele, SAD, 2022. – nakon Bježi! i Mi Jordan Peele je u Nikako konačno pronašao pravi omjer svoje smjese visokog koncepta žanrovskog i aktivizma. Nikako je stoga i SF i horor i drama i (neo)vestern, ali i djelo koje tretira pop-kulturalnu povijest filma i televizije pa nam se u dijaloga dvoje glavnih likova "otkriva" kako je njihov predak onaj neimenovani Afroamerikanac iz prve sekvencijske fotografske montaže u djelu slikopisnog pionira Eadwearda Muybridgea Konj u pokretu iz 1878. godine.

10. Fabelmanovi/The Fabelmans, Steven Spielberg, SAD, 2022. – film koji bi se trebao zvati Spielbergovi jer bi mu i radni naslov mogao biti "Sve što ste htjeli znati o Spielbergu a niste se usudili pitati". Ovo "sve" treba shvatiti vrlo uvjetno jer je autor čak i raspad braka svojih redatelja zašećerio. Ali znati koje je filmove u djetinjstvu volio, kako je nabavio prvu kameru, kako je snimio prve filmove od kojih se neki poput Escape to Nowhere iz 1961. mogu pogledati na You Tube, pa David Lynch kao John Ford pri samom kraju filma...neprocjenjivo.

9. Bardo/Bardo, falsa cronica de unas cuantas, Alejandro G. Inarritu, Meksiko, 2022. – velebno ostvarenje oskarovca Inarritua kojim se on priključio trendu uvođenja autobiografskih elemenata u osobnu filmsku poetiku. Što je njemu Meksiko? Što misli o američkoj neokolonijalnoj politici? Što o novinarstvu, a što o trendovskom snimanju filmova? Tu negdje u Bardi Inarritu nudi odgovore proširujući temu i na područje ontološkog. Autorefleksivan film, plasiran na Netflixu, svojim magičnim realizmom stalno pleše na rubu pretencioznog, ali nasreću pobjedu odnosi nekoliko antologijskih scena na koje smo uostalom u Inarrituovim djelima i navikli.

8. Alcarras, Carla Simon, Španjolska/Italija, 2022. – berlinski pobjednik i španjolski kandidat za Oscara kroz djelomično dječje očište suvereno progovora o utjecaju globalizma i tržišta na zakutke svijeta kakva je idilična katalonska lokacija iz naslova. Koliko god, dakle, bio lokalno određen, ostvarenje Carle Simon univerzalna je studija o ljudskosti, postkapitalistički uzusi mogu dovesti čak i do obiteljske dezintegracije, no gledatelj je pod naletom empatije gotovo prinuđen izabrati pravu stranu.

7. Belfast, Kenneth Branagh, Velika Britanija, 2021. - znameniti šekspirijanac ovaj se put riješio i Shakespearea i kičasto infantilnih ekranizacija Agathe Christie i odveo nas u Belfast, grad svog odrastanja u vrijeme najžešćih sukoba katolika i protestanata. The Troubles je ovdje predočen vizurom dječaka iz obitelji protestanata što očekivano emotivno boji čitav film i daje mu slatkasti, ali ipak vrsni senzibilitet, uključujući i crno-bijelu fotografiju isprekidanu koloritom panorame Belfasta i onoga što se krajem šezdesetih gledalo u kinima.

6. Blizu/Close, Lukas Dhont, Belgija/Francuska/Nizozemska, 2022. – drugi film Belgijca Dhonta dirljiva je priča o prijateljstvu dvojice trinaestogodišnjaka smještena u ubavu provinciju. Nakon što prijateljstvo prijeđe u žestoki emotivni vrtuljak nježnih i sazrijevajućih duša, uslijedit će tragedija. No, to nije kraj jer Blizu nosi dodatak na temu tuge, žala i oprosta. Ovaj film jasan je dokaz kako opresija, čak i takozvanim razvijenim društvenima, ne pripada samo prostoru virtualnog.

5.  Licorice Pizza, P.T.Anderson, SAD, 2021. - izuzev žanrovski samorazumljivog poigravanja s emocijama u romantičnoj komediji Pijani od ljubavi, jedan od najvažnijih američkih filmaša današnjice dosad je epski odbijao sudjelovati u emotivnim previranjima svojih likova. A onda je snimio Licorice Pizzu, gorko-slatku priču o prijateljstvu i ljubavi tinejdžera i deset godina starije djevojke, autobiografski smještenu u sjajno impostirano društveno-političko i kulturalno ozračje kalifornijske doline San Fernando s početka sedamdesetih i nasaftano prijemčivim soundtrackom u kojem nas, između ostalih, i David Bowie poziva na Mars. A što ćemo gore, kad imamo ovaj tuzemni život sa svim ljubavima, strahovima i previranjima.

4. Trokut tuge/Triangle of Sadness, Ruben Oestlund, Švedska/Njemačka/Francuska/Danska, 2022. – klasno pitanje je pitanje svih pitanja propovijeda marksistička teorija. Tako, iako nije marksist, misli i Ruben Oestlund. No, važnija mu je plautovsko-hobbesovska kako je čovjek čovjeku vuk. U odnosu na Kvadrat, Trokut tuge je redateljsko-scenaristički puno slobodniji film, punokrvna kombinacija satire i komedije, a čak i kad je banalan, Oestlund je ubojit. I Zlatko Burić je dobio "europskog Oskara" kao prvi hrvatski glumac, a njegov pijani razgovor, dok vani bijesni revolucija izlučevina, s Woodyjem Harelsonom ulazi u filmsku antologiju.

3. Sparta, Ulrich Seidl, Austrija/Francuska/Njemačka, 2022. – Spartu je zbog obiteljskih veza i naslijeđa uputno, ali ne i nužno promatrati kao diptih s ove godine također viđenim Riminijem. S podjednakim žarom Seidl nastavlja čistiti austrijske podrume i čuditi se tranzicijskoj naivnosti. No, prije svega Sparta je, oslonjen na istinita zbivanja, minuciozan psihološki portret jednog pedofila koji je pod optužbom statista da nisu znali o čemu je u filmu riječ povučen s festivala u Torontu, a onda su ga u širokom luku zaobilazili i drugi festivali. Nama je drago što je zagrebački Human Rights, dakle manifestacija koja se primarno bavi ljudskim pravima, prekinula taj licemjerni lanac.

2. Rupa/Il Buco, Michelangelo Frammartino, Italija/Francuska/Njemačka, 2021. – nakon što je zbog iznimnog Četiri lica proglašen jednim od prvaka takozvanog slow movieja, Frammartino je nestao na puno desetljeće. Vratio se. I opet je u Kalabriji gdje početkom šezdesetih godina skupina speleologa dolazi u brdsko naselje kako bi istražili jednu od najdubljih spilja u svijetu. Istodobno, u Milanu se gradi impresivni poslovni neboder kako bi dokazao snažan talijanski gospodarski napredak. Taj konstrukcijski dualizam bogatog sjevera i siromašnog juga Frammartino popunjava impresivnim pejzažima, pomnim krupnim kadrovima i polutotalima, mizanscenskim mumljavim dijalozima i dokumentarističkom opservacijom. Bez narativne forme, tek uz kronologiju jednog nesretnog slučaja. Nekim začudnim putovima krajnje meandrirajuće djelo zadobiva društveni značaj.

1. Elvis, Baz Luhrmann, SAD, 2022. – kralj je na vrhu, a Luhrmann ga je u svom postmodernom zanosu učinio čovjekom. Narativno do najsitnijih detalja infiltriran u Presleyev život, ispričan iz zanimljive perspektive, Elvis je kolosalan biopic i impresivan glazbeni film, a Luhrmann je ovdje pronašao, što kod njega nije uvijek bio slučaj, idealan spoj frenetičnog stilizma i finih dramskih momenata.