Ljudi u čoporima

U prošloj emisiji Licem u lice zborili smo i o filmu Trokut tuge Rubena Oestlunda. Kao i drugi filmovi tog kontroverznog Šveđanina i ovaj je podignuo puno prašine što mu nije smetalo da trijumfira u Cannesu i pridobije najviše nominacija za nagrade Europske filmske akademije. Uz preporuku, ide i osvrt.

Nakon što je u prethodnom filmu Kvadrat, satirički opleo po kulturnom elitizmu, usput se dotičući raznoraznih društvenih podjela, ali i diktata političke korektnosti, Oestlund je u Trokutu tuge fokus stavio na klasno pitanje suvremenog društva. 

Prema marksističkoj teoriji, klasno pitanje i jest pitanje svih pitanja, no Oestlund nije nikakav marksist, iako odrastao pod paskom majke, žestoke ljevičarke, ali i starijeg, konzervativnog brata. Prije bismo ga nazvali anarholiberalom koji satirički upire prstom prema svim ideološkim zabranama vodeći se slavnom Plautovsko-Hobbesovskom sintagmom kako je čovjek čovjeku vuk. 

Trokut tuge nas na samom početku vodi u svijet visoke elitističke mode koja propagira slogan prema kojem smo svi isti. A kako smo i koliko isti pokazuje središnji dio filma smješten na luksuznom turističkom brodu s jasnim klasnim podjelama što znači da je Oestlund igrao na sigurno, a drukčije, za ono što je htio prikazati, nije ni mogao. Taj dio filma završava olujom kao simbolom revolucije, umjesto rijeka krvi, u Trokutu tuge teku potoci drugih izlučevina, a nakon revolucije, kako to obično biva, oni koji prežive svjedoče izmjeni klasnih uloga, što u Oestlundovoj izvedbi izgleda urnebesno duhovito. 

Kao što je iznimno duhovit i cijeli ovaj film u kojem se Oestlund potpuno redateljski oslobodio, režija mu je lagodna, ritam fantastičan, pa više od dva i pol sata trajanja filma učas prođe unatoč svim slojevitim isčitavanjima koja film nudi. U cjelinu se izvrsno uklopio i hrvatski glumac s danskom adresom Zlatko Burić Kićo, uloga ruskog oligarha i bivšeg komunističkog moćnika najbolja mu je do danas, a njegovo petominutno verbalno prepucavanje s kapetanom broda, podjednako natopljenim alkoholom i marksizmom u izvedbi Woodyja Harelsona, u kojem sve pršti od marksističko-lenjinističkih i reganovski-tačerskih-neoliberalnih citata ulazi u filmsku antologiju.