Ne samo dugo očekivani poduhvat

U emisiji Licem u lice u srijedu donosimo opširan osvrt na film Cvrčak i Mravica kojim je domaća kinematografija, nakon niza godina, dobila priželjkivani dugometražni crtić. No, već sad možete pročitati kratki osvrt na film.

Iako projekte nastale u "kućnoj radinosti", poput Inspektora Martina i bande puževa Igora Lepčina iz 2012. ili Slučajne raskoši prozirnog vodenog rebusa Dalibora Barića snimljenoga prije dvije godine, koji se nenadano našao među oskarovskim nominantima, ne treba zanemarivati, hrvatska kinematografija dugometražni animirani film oko kojeg će se okupiti velik broj suradnika dugo nije imala. Sada ga, eto, ima. 

Cvrčak i Mravica nastajali su više od deset godina, na njemu je radilo 150 ljudi i odmah treba reći – ambicija se isplatila. Film je snimljen prema sad već davnoj priči Darka Bakliže i njegovog iščitavanja znane Ezopove basne. Producenti iz studija Diedra i koscenaristi Rona Žulj i Luka Rukavina, a potonji je i redatelj filma, shvatili su kako Ezopovu basnu treba modernizirati, pa nam se umjesto klasične priče u kojoj će lijenčine biti kažnjene, a radoholičari profitirati, nudi i spolno izmijenjena priča o mravljoj princezi Antoneti i cvrčku Ketu, gitaristu popularnog benda. Njih dvoje, unatoč svim preprekama, a najveća je pokvareni mrav Anteodor, pokušavaju svojom romansom pomiriti dva svijeta – onaj pomalo totalitarni lišen zabave i onaj boemski, umjetnički. Jer što je život bez umjetnosti, bez glazbe, ali i bez tolerancije i jednakosti? 

Univerzalna poruka upakirana je u više nego solidnu 3D animaciju, u vrlo dobar posao glumaca predvođenih Tarom Thaller i Markom Petrićem uz pokoju zapaženu epizodu kakva je ona Damira Martinovića Mrleta iz Leta 3 te uz originalne pjesme Coca Mosquita iz Jinxa koji većim dijelom nadilaze glazbenu konfekciju Disneya i drugih američkih studija. 

Za još bolji dojam nedostaje malo razigranoga scenarističkog ludizma i efektnih komičnih epizoda. No i ovako Cvrčka i Mravicu nećemo pamtiti tek kao dugometražni animirani film koji je hrvatska kinematografija (pre)dugo čekala, nego kao djelo koje stoji uz bok holivudskim mejnstrim projektima, a u mnogome ih čak i premašuje. 

Nadamo se da će i publika, pogotovo ona mlađa, to i prepoznati.