Armenija i Azerbajđan bliže mirovnom sporazumu

Jedan od najdugutrajnijih sukoba na europskom tlu, onaj između Armenije i Azerbajđana možda se napokon približava konačnom mirovnom sporazumu. Naime, dok traju intenzivne diplomatske aktivnosti i pregovori između dviju strana s europskim, američkim i ruskim partnerima, armenski premijer Nikol Pashinyan izjavio je u parlamentu da je spreman priznati enklavu Nagorno Karabah kao teritorij Azerbajdžana. Pregovori se nastavljaju u Moskvi i u Briselu sljedeći tjedan, a o novom razvoju događaja na spornoj regiji, te o odnosima Azerbajđana, Europske unije i Hrvatske, osobito u aktualnom kontekstu ruske invazije na Ukrajinu, s veleposlanikom Azerbajđana u Hrvatskoj Anarom Imanovim razgovarala je Jelena Mikovčić.

Armenski premijer Pashinyan izjavio je u utorak da je spreman priznati regiju Gorski Karabah kad dio azerbajđanskog teritorija-što je važna prekretnica u sukobu koji traje više od 3 desetljeća, još od raspada Sovjetskog saveza i proglašenja neovisnosti dviju država. Azerbajđan u subotu slavi dan neovisnosti, hoće li je obilježiti i konačnim sporazumom s Armenijom, znači li to napokon i završetak sukoba u regiji Gorskog Karabaha i je li time Armenija priznala poraz? 

- Armenija je zapravo priznala poraz u ratu za Karabah još 2020-te, potpisivanjem zajedničke izjave. Ta je izjava zaustavila rat. Morate znati da je Armenija okupirala azerbajđansku regiju Karabah i 7 regija u okolici držala okupiranima gotovo 30 godina. Azerbajdžan je u ratu 2020. godine oslobodio 4 od tih 7 regija, a 3 su već bile oslobođene prije potpisivanjem memoranduma, armenske su ih snage napustile. Ali, problem je to što nismo mogli postići mirovni sporazum, kojim bi osigurali trajni mir u našoj regiji. Mislim da sada idemo prema tome.

Prije pola godine, tijekom pregovora dviju strana u Briselu, te kasnije u Pragu dogovoreno je međusobno priznanje teritorijalnog integriteta, u okviru granica sporazuma iz Biškeka, nakon raspada Sovjetskog saveza, 1991, kaže azerbajđanski veleposlanik.

- No, nakon toga došlo je do duljeg zastoja u pregovorima. Armenija neko vrijeme nije željela nastaviti pregovore. Ono što razlikuje tadašnju izjavu i ovu sadašnju jest što tada Armenija nije naglasila što misli pod tim priznanjem granica. Sada je premijer Pašinjan izričito potvrdio veličinu teritorija i ustvrdio da 86 600 četvornih kilometara, koje se priznaju kao azerbajdžanski teritorij, uključuju Karabah. To znači i enklave koje su i nakon rata 2020. ostale pod armenskom okupacijom. Prije prvog rata u Karabahu te su enklave bile u granicama Azerbajdžana, i sada Pašinjan napokon izričito prihvaća da su te enklave dio azerbajđanskog teritorija i to je vrlo važna izjava.

Znači li to i da Armenija planira povući vojsku iz tih područja?

- Želim se nadati da je tako. Rekli su da će vratiti taj teritorij Azerbajdžanu, no o tome se još vode pregovori. Ali, ako je to azerbajdžanska zemlja, a vi ste je okupirali i sada želite uspostaviti mir i potpisati mirovni sporazum, onda morate vratiti ono što vam ne pripada i nadamo se da će se to dogoditi i da će se armenska strana povući. 

Uvjet Armenije za priznanje je osiguranje da će armenska zajednica u toj regiji biti zaštićena, te da će se poštovati njezina prava. Može li Azerbajdžan jamčiti zaštitu Armenaca koji žive u tom području, a armenska strana tvrdi da ih ima oko 120 tisuća. I hoće li pristati na uvjet Jerevana da se uvede međunarodni nadzor te zaštite, naime vlasti u Bakuu na to dosad nisu pristajale jer tvrde da je riječ o unutarnjem pitanju Azerbajdžana, te da međunarodni nadzor nije zbog toga moguć?

- Kao prvo, taj je broj pogrešan, to samo armenska strana tvrdi da tamo živi 120 tisuća Armenaca. Karabah je dio Azerbajdžana, koji dobro zna da tamo sada živi između 25 i 30 tisuća Armenaca. Još tridesetak tisuća Armenaca živi u ostalim regijama Azerbajdžana. Oni nikad nisu imali nikakvih problema. Naše je stajalište jasno. Pitanje prava i sigurnosti Armenaca u Karabahu je unutarnje pitanje, njihova su prava zajamčena ustavom i bit će im osigurana. 

Je li Azerbajdžan spreman dati toj regiji neku vrstu autonomije, s obzirom na to da je imala određen stupanj autonomije u vrijeme Sovjetskog saveza? 

- U Azerbajdžanu živi oko 100 tisuća Rusa, i oni su vrlo aktivni u našemu društvu. Imamo veliku zajednicu Židova, više nego što je Armenaca i u našoj zemlji žive i druge manjine, čiji je broj stanovnika veći od armenskog stanovništva u Azerbajdžanu. Ako oni nemaju autonomiju, zašto bi je imali Armenci? Oni imaju pravo učiti na svom jeziku, imaju pravo na svoju kulturu i tako dalje. Naš ustav osigurava širok raspon prava za nacionalne manjine i siguran sam da će Armenci koji žele ostati i prihvatiti azerbajdžansko državljanstvo uživati ta prava i slobode.

Nedavno je predsjednik Azerbajdžana Ilham Alijev poručio Armencima u Gorskom Karabahu da moraju prihvatiti državljanstvo ili napustiti zemlju, smatrate li da će mnogi napustiti Karabah?

- Ili ćete prihvatiti da ste dio ove nacije ili nećete. Ako želite uživati prava koja vam naša zemlja pruža, prihvatit ćete državljanstvo. Ako ne, ako želite neovisnost, onda je to separatizam. Ako želite živjeti u neovisnoj armenskoj državi, imate Armeniju. I moram dodati da su teritorijalni integritet Azerbajdžana priznale su sve države, među njima i Hrvatska. Tako da kad govorite o problemu u regiji neke priznate države, trebali biste se referirati tim imenom. Mi više nemamo Nagorno Karabah, odnosno Gorski Karabah. To je azerbajdžanska ekonomska regija Karabah. Želio bih to razjasniti, jer riječ "Nagorno" je ruska riječ za gorski i kod nas ne postoji. Ta je regija u sovjetska vremena imala autonomiju, ali sada je nema.

Obje su države do 90-te bile dio Sovjetskog saveza, i danas imaju snažne veze s Rusijom koja, iako se na neki način postavila kao armenski saveznik, nastoji zadržati i što bolje odnose s Azerbajdžanom, te je imala važnu ulogu kao posrednik u pregovorima. Koliki je danas utjecaj Rusije, i kakva je njezina uloga, a osobito nakon veljače prošle godine i ruske invazije na Ukrajinu?

- Mi gradimo odnose s Rusima na ravnopravnoj razini. Ako govorite o ruskom utjecaju, treba reći da državne granice Armenije čuvaju pripadnici graničnih snaga Rusije. Rusija u Armeniji ima vojne baze, u vlasništvu je željezničke tvrtke, energetske tvrtke, to pokazuje utjecaj Rusije u Armeniji. Azerbajdžan s Rusijom njeguje prijateljski odnos i dobrosusjedsku suradnju. Rusija je naš najveći susjed, imamo povijesne veze i radimo na razvijanju odnosa koji se temelje na međusobnom poštovanju. Rusija je priznala Karabah kao dio Azerbajdžana a Putin je dao tu izjavu odmah nakon drugog rata u Karabahu. Taj je rat završio posredništvom Rusije, koja je supotpisala sporazum s čelnicima Azerbajdžana i Armenije. Na temelju sporazuma, ruske mirovne snage ušle su na teritorije na kojima trenutačno žive Armenci. Ali, unatoč tome što je gotovo jedan milijun Azerbajdžanaca protjeran u etničkom čišćenju, unatoč rezolucijama Ujedinjenih naroda u kojima se jasno ističe da armenske snage moraju napustiti to područje, Azerbajdžan nije poduzeo ništa nakon rata da bi ih protjerao. Armenske su snage i dalje tamo, iako ne bi trebale. Ruske snage predviđene su za vrijeme tranzicije, koja bi trebala trajati 5 godina. Mi se nadamo da će se na kraju tog razdoblja tranzicije armensko stanovništvo reintegrirati u naše društvo. Rusija je uključena u proces izgradnje mira, ali bilo je dogovoreno da kad njezine mirovne snage uđu u Karabah, a armenske oružane snage napuste to područje. To je jasno napisano u zajedničkoj trilateralnoj izjavi. Unatoč tomu, Rusi su ušli, ali armenske se snage nisu u potpunosti povukle. Ostalo je oko 10 tisuća armenskih vojnika i zato očekujemo od Rusije da pritisne armenske oružane snage na odlazak iz naše zemlje. Osim toga, želim izdvojiti i pitanje koridora Lachin- to je koridor koji smo ponudili Armeniji za privremeni slobodan pristup Karabahu, a Armenija je trebala dati Azerbejdžanu neometan pristup cestom i željeznicom našoj enklavi Nahičevan, koja je odvojena Armenijom. No, oni to nisu učinili, odbili su. Od Rusije očekujemo da i tu nešto poduzme. Za to vrijeme, imamo puno dokaza da su koridor Lachin, koji smo mi osiguirali, koristili za transport mina, oružja, pa čak i vojnika prema Karabahu. Zato smo odlučili postaviti granične kontrole. Uglavnom, Rusija ima važnu i aktivnu ulogu u našim odnosima, nedavno su ministri vanjskih poslova obiju zemalja bili u Moskvi, s Putinom u Moskvi sastaju se i armenski premijer i predsjednik Azerbajdžana.

Ruska invazija na Ukrajinu promijenila je mnogo toga na geopolitičkom planu u posljednjih 15 mjeseci, a osobito kad je riječ o nabavi energenata. Kako bi prestale biti ovisne o ruskom plinu, i ruskoj nafti, mnoge europske države okreću se drugim dobavljačima, među kojima je i Azerbajdžan. I u Hrvatskoj se sve više govori o plinu iz Azerbajdžana, odnosno spajanju na tamošnji plinovod preko Albanije, čime bi Hrvatska mogla i dalje izvoziti taj plin u ostale europske zemlje. U kojoj su fazi sada ti planovi, ima li konkretnih dogovora, i može li Azerbajdžan nadomjestiti potrebe za energentima u Europi?

- Kao prvo, Azerbajdžan bi bio vrlo sretan da se taj sukob nikad nije dogodio, i da što prije završi i da ljudi prestanu patiti. To ne bi trebalo utjecati na energetsku suradnju s našim partnerima. Diverzifikacija dobavljača energenata je uvijek bila važno pitanje u Europi. U srpnju 2022. čelnica Europske komisije, Ursula Von der Leyen u Bakuu je u ime Europske unije s Azerbajdžanu potpisala memorandum o strateškom partnerstvu u energetici. Na tim temeljima, Azerbajdžan je pristao udvostručiti opskrbu Europe prirodnim plinom, što bi doseglo 20 milijardi kubičnih metara. Već prošle je godine s dotadašnjih 8 milijardi opskrba skočila na 11 milijardi, a kao što znate, azerbajdžanski se plin u Europu dovodi plinovodima TANAP i TAP, kapacitet tih plinovoda, u međuvremenu se također udvostručuje. No, osim toga, radimo i na povećanju opskrbe ostalim oblicima energije. Azerbajdžan je dogovorio s europskim partnerima i opskrbu zelenom energijom. Potpisan je sporazum s Rumunjskom i Mađarskom, te Gruzijom kao tranzitnom zemljom, prema kojem će Azerbajdžan te zemlje opskrbljivati električnom energijom dobivenom iz zelenih izvora. Nedavno je potpisan i sporazum u Albaniji, prema kojem će zemlje regije izgraditi infrastrukturu za opskrbu plinom prema Mađarskoj i Slovačkoj. 

I za kraj, kako ocijenjujete ukupne odnose i suradnju Hrvatske i Azerbajdžana?

- Naše su dvije države strateški partneri. 2013. tijekom posjeta predsjednika Azerbajdžana Hrvatskoj, potpisana je Zagrebačka deklaracija, koja je postavila temelje za jačanje suradnje. Ta se suradnja aktivno razvija u svim područjima. Jedan od primjera je razminiravanje, što je veliki problem za nas jer je velik dio teritorija miniran, vjeruje se da ima više od milijun mina. Na žalost, i Hrvatska tu ima puno iskustva, ali srećom, do 2026. trebala bi se riješiti tog problema, a hrvatske tvrtke za razminiranje zainteresirane su za suradnju. Gospodarska suradnja ima veliki potencijal, koji još nije realiziran i trebamo učiniti puno više. Politička suradnja napreduje dosta dobro, nedavno smo imali posjet parlamentarne delegacije. Politički je dijalog aktivan, a surađujemo i u humanitarnim pitanjima.

Najljepša vam hvala na razgovoru, bio je to veleposlanik Azerbajdžana u Hrvatskoj, Anar Imanov.