Rushan Abbas: nad Ujgurima se provodi suvremeni genocid

Kršenje prava ujgurske manjine u Kini jedan je od razloga bojkota olimpijskih igara. Danas Ujguri pretežno žive u kineskoj regiji Xinjiang, većina su sunitski Muslimani i govore ujgurskim jezikom. Organizacije za ljudska prava optužuju Peking za progon i zatvaranje ujgurskog stanovništva, a Sjedinjene su države jedna od zemalja koja tvrdi da se u Xinjiangu provodi genocid. Peking odgovara da je riječ o neistinitim optužbama i glasinama koje u pozadini imaju skrivene motive. Kinesko ministarstvo vanjskih poslova tvrdi kako su logori, o kojima postoji sve više izvješća i dokaza, samo sustavi za preodgoj u borbi protiv separatizma i islamskog militarizma u regiji. Uz pomoć američkih veleposlanstava u svijetu, ujgurski aktivisti vode kampanju kako bi svijet upozorili na zločin koji se provodi nad njihovim narodom. 

U Zagrebu je tim povodom prošli tjedan bila Ujgurka Rushan Abbas, a s njom je za Vizu razgovarao Dražen Korda. 

Moje je ime Rushan Abbas, ja sam osnivačica i izvršna direktorica Kampanje za Ujgure. Rođena sam i odrasla u onome što mi zovemo Istočni Turkestan, ali službeno je ime, prema kineskoj vladi, Autonomna regija Xinjiang. Xinjiang znači Novi teritorij, što je kolonijalno ime za nas. No, autonomna je samo po imenu. Ljudi uopće nemaju nikakve autonomije. Ujgure se progoni već godinama. Još dok sam pohađala sveučilište u glavnom gradu Urumqiu bila sam aktivistica i suorganizatorica prodemokratskih prosvjeda tijekom 1980-tih, od 1985. do 1988. Zatim sam 1989. otišla u Sjedinjene američke države kao gostujuća studentica. Išla sam na fakultet na Sveučilištu Washington State. I od tada živim u SAD-u. No, sada je trenutačna situacija u Xinjiangu užasna – od proganjanja Ujgura, diskriminacije Ujgura sada je postala aktivni genocid. Od ljeta 2017. Kineske vlasti drže milijune Ujgura u koncentracijskim logorima. I šalju još milijune njih na prisilni rad u tvornicama. U osnovi, kineska vlada ne samo da provodi suvremeni genocid nad Ujgurima, nego također primjenjuju suvremeno ropstvo od 2020. do 2022.

Od 2016., otprilike, počela je ta svojevrsna nova kineska politika pod alibijem rata protiv terorizma i rata protiv vjerskog islamskog ekstremizma. Ne samo protiv Ujgura, nego i drugih muslimanskih manjina - Kazaha i Kirgiza, također?

Da, protiv svih ljudi u Istočnom Turkestanu. Mi živimo s Kazahima, Uzbecima i Kirgizima. Ujgurskog stanovništva, prema kineskoj vladi, ima između jedanaest i dvanaest milijuna. Ali, u stvarnosti, ako pogledate ujgurske popise stanovništva i statistike populacije koje su radili ujgurski znanstvenici, ima između 18 i 20 milijuna Ujgura, plus nekoliko milijuna Kazaha, Uzbeka i Kirgiza. Dakle, kineska vlada u osnovi cilja na te ljude. A iskorištava rat protiv terorizma kao izgovor za taj genocid. Kada ih nazivaju radikaliziranim muslimanima ili islamskim ekstremistima, oni u osnovi govore o bilo kojem, sasvim uobičajenom i jednostavnom prakticiranju religije. Primjerice, Salem alejkum – to je najmiroljubiviji način međusobnog pozdrava. To su arapske riječi za Mir s tobom. Tako ljudi naprosto kažu Zdravo jedni drugima. Čak je i to stavljeno izvan zakona. Čak i izgovaranje toga može vas odvesti u koncentracijski logor. Molitve, post u vrijeme Ramazana, naprosto nošenje brade ili ženske marame na glavi, nejedenje svinjetine ili nepijenje alkohola – to su stvari koje zovu islamskim ekstremizmom. Najgore je što se ujgurske žene prisiljava da se udaju za Han Kineze, zbog genocidne politike kineske vlade. Ako one odbiju vjenčati se u takve prisilne brakove - koje kineska vlada sponzorira , nudeći novac, kuće za smještaj i zaposlenja Han Kinezima kako bi se oženili ujgurskim ženama – ako ujgurska žena kaže ne, ona i cijela njezina obitelj biti će poslani u koncentracijske logore. I označeni kao radikalizirani islamski ekstremisti koji se ne žele vjenčati s nemuslimanskim kineskim muškarcima.

Prema aktualnim podacima - a vjerojatne imate i izvore od aktivista tamo, dok također i međunarodni novinari istražuju tu situaciju – koliko mnogo tih, kako ih kineske vlasti nazivaju, takozvanih re-edukacijskih centara za zanimanja, ali zapravo arbitrarnih sabirnih kampova, sada postoji u regiji Xinjianga? I koliko je ljudi dosad prošlo kroz te tretmane u tim logorima?

Prema podacima nekih znanstvenih think-tankova i istraživačkih instituta rekla bih da postoji više od tisuću logora. ASPI - Australski institut za strateške politike istraživanja identificirao ih je tristo do četiristo. Zatim postoje neke druge satelitske snimke s više od tisuću takvih mjesta. Neki su logori veći od samog grada pokraj kojeg su. Primjerice, od Davenćena, blizu glavnog grada Urumčija. Razmjeri tamošnjeg logora veći su od samog Davenćena. Još u svibnju 2019., američki pomoćnik ministra obrane za Indo-Pacifik Randall Schriver (Rendal Šrajver) izjavio je, prema obavještajnim podacima koje je prikupila američka vlada, a se radi o tri milijuna Ujgura. No to je bilo još 2019. A kineska vlada nije usporila, nego zatvara još više ljudi. Susjedske četvrti, općine, gradovi moraju ispunjavati kvote ljudi za logore. Dakle, ne radi se o tome tko je na meti, ili tko je označen. Sada se radi na način: iz tog i tog grada trebamo toliko i toliko ljudi poslati u logore. Tako da upravo sada, rekla bih da je između tri i pet milijuna ljudi bilo u logorima. Dakle, zamislite: ukupno stanovništvo Hrvatske iznosi malo manje od četiri milijuna. Zamislite da je cijela populacija vaše zemlje poslana u koncentracijske logore. I ne samo to. Milijuni Ujgura su poslani u unutarnju Kinu na prisilni rad u tvornice. To se događa od 2020 do danas, u 21. stoljeću. Ujguri rade kao robovi proizvodeći mnoge stvari koje se svakodnevno koriste za zapadne brendove, najveće zapadne kompanije, kao što su Nike, Coca Cola i Zara.

Xinjiang je u Kini jedan od najvećih proizvođača pamuka.

Da. 80 posto ukupne kineske proizvodnje pamuka. Točnije 84 posto dolazi iz naše domovine. I ti ujgurski robovi beru pamuk ručno u 21. stoljeću.

Sjedinjene države i Europska unija, Australija, Kanada i više najrazvijenijih zapadnih i europskih država, kao i Ujedinjeni narodi, već su u nekoliko navrata osudili takvu praksu Komunističke partije Kine protiv Ujgura. I čak nametnuli sankcije protiv nekih pojedinaca, kineskih visokih dužnosnika u Xinjiangu. No ipak, još od 2019. kada je to postalo više poznato diljem svijeta, to je osudila samo manjina svjetskih država. Njihov broj polako raste. Od 22 zemlje koje su u UN-u osudile Kinu zbog toga do danas 39 zemalja. Ali još uvijek između 40 i 50 drugih zemalja , posebice arapskih država i zemalja Perzijskog zaljeva zajedničkim izjavama u UN-u podupiru Kinu i odbacuju optužbe protiv nje da nasileno guši ljudska prava Ujgura. Zašto je tako, što vi mislite?

U osnovi Kina kupuje šutnju svijeta, lidera tih zemalja. Novac je glavni razlog. Mnoge većinski muslimanske zemlje i neke druge zemlje koje ekonomski nisu toliko neovisne, koje ovise o Kini, one zauzimaju stranu uz Kinu. Kineska vlada koristi moć Inicijative pojasa i puta. A to su diplomatske klopke, trgovački ugovori, kao i manipulacija potkupljivanjem nekih svjetskih vođa. Time Kina ima moć da može snagom zavrtati ruke drugima u svijetu. I drži te zemlje u svojem džepu. Te zemlje ne shvaćaju da ono čega se odriču nisu samo sloboda govora i sloboda izražavanja, što gube danas stajući na stranu Kine. Također, one su znale što kineska vlada radi , te se također odriču svoje suverenosti. Kina, bez da ti vođe shvaćaju to, preuzima i kolonizira te zemlje. Sada smo u 21. stoljeću i tehnologija i ekonomija ne dolaze s vojskom, tenkovima i oružjem. Dolaze s nasmiješenim kineskim trgovačkim posrednicima i s kovčezima punima novca. Tako oni preuzimaju. Kad pogledate Inicijativu pojasa i puta – što je to? Projekti Inicijative pojasa i puta izgledaju kao šanse za te zemlje da ostvare mogućnost zapošljavanja lokalnih ljudi. U stvarnosti ne. Kineska vlada dovodi svoje vlastite građevinske kompanije, svoje vlastite radnike, kineske banke to financiraju. Dakle, što tu ima za te zemlje? Kada kineska vlada kaže: to je win-win situacija – to je dvostruka pobjeda za Kinu. A te zemlje gube svoju suverenost.

I postaju opterećene dugovima prema kineskoj vladi.

Mogu li još nešto dodati? Tijekom vremena holokausta, kada su se Hitler i nacistička Njemačka okomili na Židove u Europi, mnoge su zemlje nastavljale poslovati s nacističkom Njemačkom. Omogućujući nacističkoj njemačkoj ekonomiji da ubija još više ljudi. Što se zatim dogodilo? Hitlerovi bombarderi su poletjeli diljem cijele Europe. Čitava je Europa platila cijenu. Zatim su kasnije, nakon rata te zemlje pokušavale reći, iako su već ranije znale, da su samo nastojale izvući ekonomsku korist. Nastojali su glumiti neznanje i govorili su: oh, nismo znali zato što su informacije bile spore. Danas nemaju isprike. Ne mogu tvrditi da ne znaju zato što je sada informacijska era. I znale su što se događa.

To je upravo moje iduće pitanje. Postoje mnoga izvješća, posebice u zapadnim demokratskim medijima, poput BBC-a, New York Timesa i drugih, o stvarnom stanju, temeljena na svjedočanstvima Ujgura o nasilju i kršenju ljudskih prava u kineskim logorima. Bilo je mnogo javnih prosvjeda nevladinih aktivista i u arapskim zemljama, čije vlade podupiru Kinu. Također je bilo mnogo javnih prosvjeda za prava Ujgura u glavnim gradovima zapadne Europe i u SAD-u. Smatrate li da, možda presporo, šira javnost u tim zemljama postaje svjesnija problema Ujgura u Kini, te možda pritišće vlastite vlade da snažnije utječu na kinesku vladu?

Svjesnost raste, ali vrlo sporo. Da, novinari rade divan posao razotkrivajući kinesku genocidnu politiku. I ne samo da zapadni novinari, znanstvenici i akademici to prate, nego postoje i dostupna su tri kompleta dokumenata same kineske vlade, koji opisuju detalje te genocidne kineske politike, čak i priručnici kako tretirati ljude u logorima. Dakle, sjajno je da neke nevladine organizacije i neki pojedinci istupaju i prosvjeduju. Ali mi trebamo poučiti više ljudi. Trebamo uključiti više civilno društvo i organizacije. I posebice muslimanske znanstvenike koji žive u slobodnim demokratskim zemljama. Prošle smo godine tri puta išli u Veliku Britaniju. I održan je tribunal o Ujgurima kojeg je predvodio Sir Geofrey Nice, koji je kao haški tužitelj doveo Miloševića na sud. On je predsjedavao tim ujgurskim tribunalom. Ja sam svjedočila kao činjenični svjedok o mojem obiteljskom iskustvu u lipnju, a moj je suprug kao stručni svjedok u rujnu. Oba puta kada smo išli tamo, moj je suprug, ujgurski muslimanski znanstvenik, koji je studirao na sveučilištu i govori arapski – kontaktirao je muslimane u dijaspori, muslimanske organizacije u Velikoj Britaniji i osnovali su Stamfordski ujgurski pokret. S tim su pokretom prošlog lipnja i studenog muslimani u Velikoj Britaniji održali dva velika prosvjeda u Londonu. Želimo vidjeti više toga. Želimo to vidjeti u svim slobodnim demokratskim zemljama. Dakle, upravo sada, savjest svijeta i čovječanstva je na testu. Pojedinci ne trebaju biti Ujguri ili aktivisti za ljudska prava ili muslimani da zaustave te zločine. Sve što trebate je biti ljudsko biće da istupite, učinite nešto, budete glasni, obrazujete sebe i druge čitanjem i pratite nas na društvenim mrežama, Twiteru, Instagramu i Facebooku. Moje profilno ime je Rushan Abbas, a također imamo Campaign for Ujghurs organizaciju. Imamo svakog dana vijesti što se novo događa. Dakle, samo podijelite te informacije, upoznajte s njima ljude oko sebe. Zato što je to naš posljednji poziv tom totalitarnom režimu. Kineska vlada nije samo prijetnja za ujgurski narod i njegovu budućnosti, dok iskorjenjuje Ujgure i čini genocid, nego je prijetnja i svakoj slobodi i demokraciji, tako i Hong Konga, Tibetanaca, južnih Mongola. I sad to ne radi samo unutar svojih granica. Proširuje se diljem svijeta. Manipuliraju ljudima diljem svijeta putem Konfucijevih instituta, šireći svoju kontrolu na sveučilištima i među studentima s kineskom propagandom. Osim toga, sponzoriraju novinare u Africi. Više od tri tisuće novinara je na platnom popisu Kine. Dakle, zamislite, više od tri tisuće afričkih novinara piše kinesku propagandu. Mnogi znanstvenici, čak i u Sjedinjenim državama, govore i niječu kineski genocid s kineskim argumentima.

U vezi s time, čini se da u istočnoeuropskim demokratskim zemljama, te u nama susjednim zemljama jugoistoka Europe, postoji malo interesa za problem ljudskih prava Ujgura. Čak i u Hrvatskoj rekao bih da to nije široko poznato, niti zanima medije. Što mislite, zašto je tako? Trebate li vi činiti više za osviještenost o tome? Ili je to također povezano s ekonomskim utjecajem Kine na te zemlje?

Mislim da se radi o obje stvari koje ste spomenuli. Jedno je ekonomski interes. Kina preuzima prestižne projekte i izgleda kao da Kina pomaže. Ali ništa ne dolazi besplatno s kineskom vladom. Oni će to iskoristiti da oduzmu vašu slobodu izražavanja i demokraciju. I pokušati izmijeniti vaš sustav. Trebate biti vrlo oprezni. I, drugo, tu je pomanjkanje svjesnosti. Zato što vjerujem u sva ljudska bića - jer radi se o pitanju humanosti. Kada bi svi znali da se pojedinci zbog svoje rase, zbog svojih kulturnih različitosti, suočavaju s masovnom sterilizacijom pod pokroviteljstvom kineske vlade. Jer ujgurske žene su podvrgnute prisilnoj sterilizaciji, prisilnim pobačajima, prisilno im stavljaju intrauterine kontracepcijske spirale u njihova tijela. U osnovi, tijela ujgurskih žena postaju bojišnica. A ujgurska se djeca odvode iz domova i šalju u vladina sirotišta. Oko milijun ujgurske djece je odvedeno. Ujgurske se žene prisiljava da se udaju za kineske muškarce. Ujguri rade kao roblje u proizvodnji svih vrsta Made in china proizvoda koje vi koristite, sa svojom krvlju, suzama i znojem. Kada ljudi to shvate, kada ljudi shvate da su se koncentracijski logori vratili u 21. stoljeću, da postoji jedna etnička skupina koje se suočava s genocidom, sigurna sam da će ljudi progovoriti, učiniti nešto. Zato je tako važno podići osviještenost. Zbog toga smo u ovom posjetu da se povežemo s organizacijama za ljudska prava. Posjetili smo Kuću ljudskih prava u Zagrebu. I željeli bismo se vratiti. Postoji dokumentarni film kojeg je napravio kanadski filmski autor. Traje osamdeset minuta i govori o ujgurskoj povijesti i o sadašnjoj situaciji. I sve to dok filmski autor prati i moje aktivnosti i usredotočuje se na slučaj moje sestre. Naziv dokumentarca je 'U potrazi za mojom sestrom'. Ispričala bih vam malo o vlastitom iskustvu. Moja sestra Gulshan Abbas umirovljena je liječnica. Nju su odveli u logor šest dana nakon što sam ja sudjelovala na javnoj raspravi u Washingtonu i govorila o kineskoj genocidnoj politici i o koncentracijskim logorima. Pritom ističući obitelj mojeg supruga. Njegova cijela obitelj je nestala, 24 ljudi. Njegovi roditelji, tri sestre, njihovi muževi, brat i njegova žena, četrnaest njegovih nećakinja i nećaka. I zatim, kada sam govorila o tome, šest dana kasnije odveli su moju sestru. Dakle, ako sam danas došla ovdje u Zagreb da govorim divnim, hrabrim hrvatskim ljudima i pokušavam podići osvještenost o Ujgurima – činim to pod cijenu slobode moje sestre. Tako da bih željela doći opet s tim filmom. Želim da ljudi vide. Kada mi kažemo - tri ili četiri milijuna Ujgura – oni nisu samo brojevi. Oni su osobe, kao i moja prekrasna sestra, doktorica Glushan Abbas. Oni imaju imena, oni su očevi, majke, braća, sestre, djeca – oni su osobe, posvećeni tome da se obrazuju, mislioci i vođe, intelektualci, poznati pisci, čak i popularni pjevači, pop-zvijezde, ujgurski sportaši, predsjednici sveučilišta i sveučilišni profesori, uspješni poslovni ljudi, službenici u tvornicama. Svi oni koji bi mogli voditi zajednicu – oni su u koncentracijskim logorima danas.

Moram vam postaviti jedno pitanje. Bilo je razdoblje pojedinih terorističkih napada Ujgura u Xinjiangu između 2009. i 2014. Svakako, to nije opravdanje za genocid i za koncentracijske logore. No, još postoji pokret Istočnog Turkestana i vlada u egzilu, svojevrsni pokret za neovisnost. Biste li rekli da se to političko krilo Ujgura i Istočnog Turkestana odreklo uporabe terorističkih metoda u borbi za svoje ciljeve?

Kada pogledate što se dogodilo 2009. u Urumchi-ju. Bio je to masakr. Kineska je vlada tvrdila da su Ujguri ubili mnogo Han Kineza u napadima na kineski narod. Postoji druga strana te priče. Nekoliko stotina Ujgura odvedeno je iz Istočnog Turkestana i poslani su u tvornicu igračaka u Šaugang. I ujgurske žene su tamo napali kineski Han radnici i seksualno ih napastvovali. Tako da je nekoliko ujgurskih muškaraca otišlo i počelo tučnjavu s tim Han Kinezima. Zatim su Han Kinezi doveli golemu masu rulje i ubili su te Ujgure t Ubijali su ih kao muhe. Postoje video snimke stotina Han Kineza koji ubijaju Ujgure. I te su snimke bile posvuda na You Tubeu. Kineska vlada obično ne dopušta takvo nešto. Vlada ne dopušta nikome da objavljuje društveno uznemirujuće slike. Ali, iz nekog su razloga dopustili te video-snimke na internetu. Tako da, kada su ujgurski studenti to vidjeli, izišli su na mirni prosvjed protiv vlade, zahtijevajući od vlasti da kazne počinitelej, kazne tu rulju Han Kineza koji su ubili se te Ujgure. Umjesto toga kineske vlasti počele su pucati u masu prosvjednika. Ujgurski studenti nisu imali ništa, čak su nosili crvene kineske zastave, tako da ih se ne bi moglo označiti kao teroriste ili separatiste i tome slično. A zatim , nakon što je netko pucao na vas, a vi nemate ništa u rukama, što da radite? Iskoristite se za borbu protiv toga. Zato što je sada to pitanje preživljavanja za vas. I to su radili. Uzvratili su borbom. Izbilo je nasilje. Ujguri su ubijani, i neki Han Kinezi su vjerojatno ubijeni. Ja osuđujem svaku vrstu nasilja. Ujgurske organizacije osuđuju svaku vrstu nasilja. No ne kažem da neki ljudi nisu počinili nasilje protiv vlade. No opravdava li se time kažnjavanje milijuna ljudi? Ako iskoristimo vještine nekolicine pojedinaca da učine nešto protiv vlade, zbog toga što im je bilo dosta i nisu imali izbora ili su bili frustrirani – tada bi, prema količini nasilja s kineske strane, svi Han kineski muškarci trebali biti u zatvoru.

I na kraju, zahvaljujući i vašem radu, američki Kongres prihvato je neke vrlo važne deklaracije i zakone. Protiv prisilnog ropskog rada Ujgura,a prije toga i Akt za ljudska prava Ujgura. Je li, prema vašem mišljenju, došlo do promjene pod administracijom predsjednika Bidena prema pitanju ljudskih prava? Čak se za otvaranje Zimskih olimpijskih igara u Pekingu predsjednik Biden odlučio na diplomatski bojkot tih Igara zbog, između ostalog, kritike kršenja ljudksih prava Ujgura u Kini. Ali nije mnogo zemalja slijedilo taj primjer. Mislite li da je to način da se ubuduće proširi promjena svjetskog raspoloženja postigne kritična masa pritiska mišljenja javnosti, sankcija ili drugih mjera Zapada i demokratskih zemlja za pritisak na Kinu da promjeni tu svoju politiku?

Vrlo smo zahvalni Sjedinjenim državama. Imamo dvostranačku potporu obje stranke, i demokrata i republikanaca, jer to nije političko pitanje. To je pitanje humanosti, ljudskih prava. Radi se o opstanku ujgurskog naroda. Osnovali smo našu Kampanju za Ujgure i slali zahtjeve nekim američkim zakonodavcima. I uspostavili smo dvostranački kongresni ujgurski kaukus ili klub zastupnika kojim supredsjedaju demokratski kongresnikTom Suozzi i republikanski kongresnik Chris Smith. Tako da su te zakone, Akt o politici ljudskih prava za Ujgure i Akt o sprečavanju prisilnog rada Ujgura velikom većinom poduprle obje stranke. A predsjednik Biden učinio je ispravnu stvar primjenom diplomatskog bojkota tih genocidnih Igara. Slijedilo ga je malo zemalja. Ali,nažalost, mnogo zemalja nije. Diplomatski bojkot je najmanje što se može poduzeti. I to je prvi korak, dobar korak. Ali potrebno je više. Posebno od zemalja zajedničkih vrijednosti, koje cijene ljudska prava i demokraciju. Koje mogu biti neovisne od kineske ekonomije. Važno je da te zemlje ustanu. A pozivam one zemlje koje osjećaju da ovise o kineskoj ekonomiji, da bi trebale misliti na svoju budućnost. Zato što sloboda i demokracija nisu došli lagano. Ljudi su se naporno trudili proteklih sedamdeset godina da uspostave taj sustav u kojem se ljudska bića cijene i ljudska prava poštuju. Ali kineska vlada ne samo da ne poštuje ljudska prava, demokraciju i slobodu. Oni su u ratu sa slobodnim svijetom, u ratu protiv slobode i demokracije. Tako da bih voljela vidjeti opipljivije akcije od vlada. Nastavak poslovanja s tim genocidnim režimom i omogućavanje toj ekonomiji da ubija još više ljudi je suučesništvo u genocidu. Postoji zavjet – nikada opet – nakon Drugog svjetskog rata, nakon Holokausta. Ako to ne slijedimo opipljivim djelima, to ne znači ništa, jer se događa ponovno sada. Svi koji cijene ljudske vrijednosti, kojima je stalo do budućnosti ovog slobodnog svijeta trebaju poduzeti akcije. Trebaju kontaktirati svoje vođe, pritiskati svoje političare i tražiti ih da stanu uz humanost, a ne na stranu genocidnog režima.

Hvala vam na intervjuu za Vizu i što ste nam bili gošća.

Hvala vam na mogućnosti da istaknem te zločine stoljeća. Svi smo odgovorni za to što će biti dalje. Hvala.

Ne propustite poslušati cijelu emisiju Viza u Slušaonici.