Hrvatski radio

Prvi program

Uz Skelu spasa počeli dani sjećanja na razaranje Petrinje

13.09.2022.

15:16

Autor: Miruna Kastratović

Goran Brebrić, Miruna Kastratović, Hrvoje Sekulić i Mario Vuić

Goran Brebrić, Miruna Kastratović, Hrvoje Sekulić i Mario Vuić

Foto: HRT / HRT

U Petrinji traju dani sjećanja na razaranje grada 1991, te na poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje i civilne žrtve. Obilježavanje je počelo 2. rujna kod Skele spasa u Nebojanu, središnja manifestacija održat će se 16., kad je 1991 bio najteži dan za Petrinju, a sve završava 29. rujna na dan policije. U Domovinskom ratu stradalo je 598 Petrinjaca, branitelja i civila. 


U Prvoj crti s nama su bili dvojica od petorice u grupi mladih Petrinjaca koji su iz školske klupe uskočili u uniforme i uključili se u obranu svog grada, Goran Brebrić i Hrvoje Sekulić, te inicijator obnove Skele Spasa u Nebojanu koja je mnogima bila jedini put u sigurnost, Mario Vuić. 

Dani sjećanja počinju 2. rujna obilježavanjem kod Skele spasa u Nebojanu, pored skele postoji natpis na kojem piše da ju je svojom dobrom voljom i zalaganjem obnovio Mario Vuić, uz pomoć nekolicine dobrih ljudi. Napad na Petrinju Vuić je pratio kad dječak, imao je devet godina i sjeća se zbjega.


- Kolona se protezala kroz čitavo moje selo Nebojan koje je dugo oko četiri kilometra i još oko 2 i pol do skele, znači imali smo kolonu ljudi ok oko 6 kilometara koja je preko te skele prolazila. To je bio jedini izlaz na sigurnu lijevu obalu Kupe, prema selu Letovanić, pa dalje prema Zagrebu. Istodobno je skela prevozila hrvatske vojnike nazad na desnu obalu Kupe koji su dolaziti spasiti ono što se spasiti dalo, od Farkašića na dalje, a u Nebojan neprijatelj nikada nije ušao. Smatram ponajviše radi te skele.


Skela je, kaže Vuić, neko vrijeme vozila, a onda je vojna inženjerija postavila pontonski most i više nije bila potrebna. Nakon rata mještani su je htjeli opet osposobiti i uz pomoć Hrvatske riječne mornarice u Sisku dovezena je opet u Nebojan, ali nije dugo radila. Izvučena je na obalu da se renovira i tu počinje, kaže Vuić, njezin tužan dio priče.


- Dvadeset godina je stajala na obali, dolazili su svi, slikali se i obećavali, ali je krenula kanibalizacija skele, počeli su nestajati dijelovi i jednostavno sam zaključio da to više nema smisla. I krenuo sam se baviti njome posjekao šikaru, uključili se prijatelji. naravno da su nas pitali zašto ćemo to radit i da to nema smisla, da se to može prodati i tako. Preko noći je nestalo 60 posto dijelova sa skele i onda smo uz pomoć drugih ljudi i uspjeli smo, odradili, stavili je tamo gdje sad stoji, stavili barjak na nju i ove godine je bila već četvrta obljetnica 2. rujna na skeli.


Obnova skele potaknula je i druge priče u Nebojanu, kaže Vuić. Zbog nje ljudi više dolaze, čitaju o njemu, upoznaju ga.  

Skela spasa jedinstven je spomenik u svijetu, jer je spasila bezbroj ljudi bez ispaljenog metka. Bila je mirnodopsko sredstvo i puno je napravila u ratnim uvjetima.

Mario Vuić, inicijator obnove Skele spasa

Suština priče bila je da to moramo napraviti svojim rukama, popraviti skelu, baš kao što su Goran i Hrvoje u ratu dali sebe.

Mario Vuić, inicijator obnove Skele spasa

Hrvoje Sekulić i Goran Brebrić

Hrvoje Sekulić i Goran Brebrić

Foto: - / HRT

Mi smo još bili klinci, kupali smo se na Kupi, bili smo ekipa i družili se i prije rata, a tako su zajedno ostali i u ratu, priča o tome kako je za njih počeo rat u Petrinji Goran Brebrić. Politički skupovi nisu ih zanimali, ali kad je počelo pucati stvari su se promijenile.  


- Kad je stvarno zapucalo i kad su stradali civili, vidjeli smo da to više nije igra ni zafrkancija i da moramo obraniti svoj grad od ljudi koji su ga ubijali, palili, uništavali. Kad su došli prvi tenkovi u grad, bili su djeca od 19 godina. Danas klinci s 19 love Pokemone po nasipu, a mi smo s 19 pucali iz puške. To nam je promijenilo život preko noći i morali smo odrasti. Od 2. rujna mi smo krenuli sa odrastanjem. 


Njegov kolega Hrvoje Sekulić priča kako su bila njih petorica, mladića koji su bili kućni prijatelji, zajedno su prolazili školski život. 2. rujna u grad su ušli tenkovi. Sekulić je tada bio u samom gradu. 


- Ušli su kao divljaci, bahato neumjereni, razarali gdje su stigli. 


Mladost je bila mladost i u tim uvjetima, pa su, priča Brebrić radili svakakve nepodopštine. Jednom prilikom u kući u kojoj su bili smješteni bio je i štab. Igor Popović i Hrvoje ištemali su kadu jer u kući nije bilo vode. mislili su naložiti pod kadom u polju i okupati se.


- U to vrijeme dolaze nove mobilizirane snage iz cijele Hrvatske. Ljudi dolaze su trahu na nepoznato područje gdje se stalno granatira, puca, hitne stalno voze, ljudi su izbezumljeni. Ja se sjećam pogleda tih ljudi kad je Hrvoje ušao u kadu, mi smo naložili i tad je počeo minobacački napad i on je gol trčao po livadi. Što su oni mislili ti ljudi koji su to gledali...


Obojica su kasnije bili pripadnici bojne Frankopan, jedne od prve dvije specijalne postrojbe Oružanih snaga Republike Hrvatske. No i prilikom upisa u bojnu opisuju smiješnu scenu, priča Goran Brebrić:


- U Kumrovec smo došli, onako kako smo došli iz Petrinje, raščupani, različito obučeni s različitim oružjem, neoprani. I pitali su nas je, tko je ove divljake pustio unutra. Ali kad smo pokazali papir s potpisom Gojka Šuška, situacija se promijenila. Odmah je bilo gospodo, sjednite...

Programe Hrvatskoga radija slušajte na svojim pametnim telefonima i tabletima preko aplikacija za iOS, Android i Huawei.