Obnavljanje traume zbog agresije na Ukrajinu

Slike i vijesti o stradanjima u Ukrajini 30 godina unazad vratilo je i one koji naoko normalno žive, a pogotovo veterane i stradalnike Domovinskog rata, koji su slične situacije i osjećaje proživljavali na svojoj koži. O reakcijama i obnavljanju traume koje su posljednjih dana izazvali događaji u Ukrajini i ruska agresija na tu zemlju razgovarali smo u Prvoj crti. 

S nama su bili psihijatrica Patricija Jelačić, inače pročelnica Zavoda za produljeno liječenje Klinike za psihijatriju Vrapče, i vojni psiholog Zoran Komar, umirovljeni časnik Hrvatske vojske, a koji oboje rade na psihosocijalnoj potpori stradalnicima, veteranima i braniteljima koji se liječe od PTSP-a.

Situacija koju trenutno proživljavamo na sve utječe, kaže Zoran Komar, a najgore je kad i ako smo ogorčeni, sjediti između četiri zida i pasivno promatrati razvoj događaja. Izađimo iz podruma, simbolično kaže Komar i budimo aktivni, komunicirajmo, okupirajmo se nečim jer i mala gesta može puno značiti, konkretno ljudima u Ukrajini. 

- Taj utjecaj je neizbježan, asocijacije i prisjećanja na traume koje smo proživjeli u Domlovinskom ratu. One su prisutne kod svih i normalne i uobičajene za sve naše ljude koji su imali to teško iskustvo rata u vlastitoj zemlji. Tim prije što se mogu raditi mnoge paralele i poveznice. Ogorčenost, užasnutost, strah, ljutnja sve te reakcije su potpuno normalne kod svih naših ljudi. 

Ljudima u Hrvatskoj, a posebno hrvatskim braniteljima i onima koji su ranjeni u duši, Zoran Komar preporuča.

- Ostanite aktivni, nemojte pasivno sjediti pred televizorima ili internetom i pratiti događaje i biti ponovno njihovom žrtvom. Aktivirajte se na ovaj ili onaj način, bit će u danima koji slijede prilike za pomaganje, pogotovo izbjeglicama iz Ukrajine. Nije potrebno odlaziti u Ukrajinu jer u ovom trenutku i ne možemo puno učiniti, ali mali i simbolički mali znak pažnje, poruka potpore dostavljena preko Crvenog križa, ljudima u Ukrajini može biti jako važna, kao što su bile i nama u vrijeme Domovinskog rata.  

I psihijatrica Patricija Jelačić, inače pročelnica Zavoda za produljeno liječenje Klinike za psihijatriju Vrapče, kao mjeru samopomoći predlaže razgovor, pomaganje drugima i bavljenje uobičajenim aktivnostima, jer ni svoj život ne treba zanemariti.

- Naši se veterani vrlo lako mogu poistovjetiti s narodom Ukrajine i njihovim braniteljima koji su isto tako izloženi stradanju i potrebi da se zaštite i brane svoj dom. I meni je muka kad vidim ljude u automobilima koji čekaju na to da svoju djecu odvedu na sigurno. I mi smo slično proživljavali. 

Iako se u Hrvatskoj život nakon rata nastavio, netko se više netko manje prilagodio. Ovo što gledamo s ekrana gotovo kao uživo, otvara stare rane, i mnoge vraća u prošle dane. Sve što smo preživjeli posljednjih godina, ne samo agresija na Ukrajinu, nego i pandemija, potresi, sve to otvara osjećaj tjeskobe, neizvjesnosti i straha za budućnost. 

- Teško se isključiti iz svega, pa i zanima nas što će se dogoditi. Mislim da o svemu treba razgovarati, i da ne treba stvari gurati pod tepih, razgovarati i o nekim sjećanjima. Naravno u društvu ljudi koji imaju razumijevanja za to. Ljudi vole podijeliti emisije i doživljaje i to nas može osnažiti da zajedno prebrodimo neke situacije.