U čast glumcu i bećaru, a u inat zaboravu

Dok svijet, priključen na infuziju novih vijesti, iz trena u tren i sata u sat čeka novu kapljicu, mogu li pozvati sve nas stvaratelje da zakoračimo u naš istinski prostor, našu sferu, našu perspektivu epskog vremena, epskih promjena, epske svijesti, epskih promišljanja, epskih vizija? Živimo u epskom razdoblju ljudske povijesti, a dubinske i važne promjene koje proživljavamo u odnosu ljudi prema sebi samima, jednih prema drugima i prema ne-ljudskim svjetovima gotovo su izvan dosega naše sposobnosti da ih spoznamo, artikuliramo, o njima govorimo i izražavamo se. 

U takvom vremenu, na koje u svojoj poruci u povodu Međunarodnoga dana kazališta upozorava Peter Sallers, mogu li vas pozvati da zakoračimo unazad, vratimo se na kazališnoj crti vremena i pokušamo proživjeti i aktualizirati jedan blistavi trenutak prije pedeset godina, praizvedbu " Đuke Begovića", književnika Ivana Kozarca , davnoga 13. travnja 1973. na pozornici Hrvatskoga narodnoga kazališta u Osijeku? U glavnoj ulozi bio je neponovljivi Fabijan Šovagović, predstavu je režirao Ivan Marton, a dramatizaciju potpisao Miroslav Slavko Mađer.

Na taj zvjezdani trenutak jednoga glumca, ansambla, kazališta, sela vraća nas brižno složen foto album valpovačkoga fotografa Ivice Zelenića koji je zabilježio sve popratne događaje toga kulturnoga događaja. Moj povratak na daske osječkoga kazališta prije pola stoljeća događa se u trenutku kada se održava jubilarni 30. Festival glumca u Vinkovcima, rodnom mjestu književnika Ivana Kozarca. To je jedini naš festival posvećen isključivo glumcu, a glavne nagrade nose ime Fabijana Šovagovića. 

Naime, sezone 1969./70. Drama HNK Osijek počela je s planskom revitalizacijom slavonskog književnog nasljeđa. Na repertoaru su bili i Tuna Bunjavilo Josipa Kozarca i Inoče Joze Ivakića. Redatelj je bio uglavnom Ivan Marton, koji je bio direktor Drame HNK. Premijeru Đuke Begovića, jednoga od najintrigantnijih likova hrvatskoga romana pisca Ivana Kozarca tadašnja kritika ocijenila je kao jedan od najambicioznijih linija u repertoarskoj politici osječkoga kazališta. Važnost te predstave za osječko kazalište komentirao nam je kazališni kritičar i teatrolog Ljubomir Stanojević, dobitnik Demetrove nagrade za životno djelo, koji je cijeli radni vijek posvetio osječkome kazalištu. 

Pročitavši „Đuku Begovića“ odmah sam osjetio erupciju, strast, uzbuđenje, pravu teatarsku vrijednost, riječi su Fabijana Šovagovića iz Bulletina Hrvatskoga narodnoga kazališta uz premijeru Đuke Begovića. U emisiji Dokumentarna radio scena urednika i dramaturga Mate Ganze iz 1978 . brižno pohranjenoj u govornoj arhivi Hrvatskoga radija zabilježena su i promišljanja Fabijana Šovagovića o njegovu pandanu Đuki Begoviću .

I 110 godina poslije  djelo Ivana Kozarca atraktivan je materijal  znanstvene i stručne prosudbe. Đuka Begović nije ostavljao ravnodušnim ni kazališnu ali ni čitateljsku publiku, bio je izazov za glumce, ali utjecao je kako smo doznali i od dekana Filozofskoga fakulteta u Osijeku i profesora književnosti Ivana Trojana i na izbor njegova životna poziva.

U ulozi Đuke Begovića pamtimo, kao što je, podsjetio prof.Trojan još jednoga velikana hrvatskoga glumišta Ivu Gregurevića. Igrao ga je čak 760 puta. 

Prihvaćajući se adaptacije Kozarčeva romana, piše u Glasu Slavonije kazališni kritičar Dalibor Foretić, Miroslav Mađer je ,kao jednu od njezinih osnovnih linija, odstranio sve ono što je u romanu moralizatorsko . "Nalazeći se pred Mađerovom adaptacijom redatelj Ivan Marton našao se pred istim problemom koje je imao i Mađer suočivši se Kozarčevim romanom. Kako scenski uobličiti tu živahnu, dinamičnu ali stilski nejedinstvemu adaptaciju? I normalno da je i on morao poseći za vrlo raznolikim ,međusobno se potirući redateljskim postupcima .I tako smo u jednom vrlo jednostavnom ,plošnom scenskom rješenju Doriana Sokolića ,koji je bio dostojan okvir predstavi , koji je izrazio njezinu epičnost i spektakularnost ali i dao naslutiti neke egzistencijalne probleme koje ona načinje, vidjeli pravi vatromet kazališnih stilova i postupaka … Šovagović je toliko jasno, dosljedno izrazio svu dramu toga lika , s takvom eruptivnom snagom otvorio egzistencijalne ponore njegova postojanja da mu šaroliki spektakularni kaleidoskop oko njega nije mogao ni pomoći ni odmoći. Bila je to uloga koja ne ostavlja glumcu mnogo mogućnosti da o njoj razmišlja to je uloga koja mora pogoditi glumca u nerv da bi se dogodila kreacija . a šovagović ju je osjetio ne samo jednim nervom već bih rekao čitavim svojim živčanim sustavom…prenio ju je od početka do kraja u jednom dahu s tolikom uvjerljivošću da mi se učinilo da bi se s pozornice mogao nastaviti prenositi i kroz život.. Ravnopravne partnere Šovagović je imao u samo dvije glavne ženske kreacije u Ruži Ružice Lorković i Bab-Mari Ani Kramarić."

Predstava nije ostavila ravnodušnom ni kazališnu kritičarku Mariju Grgičević koja je u rubrici Kulturni život u Večernjem listu dva dana nakon premijere zabilježila da je predstava više demonstrirala Šovagovićev fenomenalan glumački virtuozitet nego što je uspjela u potpunosti oživjeti duh Kozarčeva djela, s dramom iskonske žudnje za slobodom...dramu je gušila parada…no ipak taj nesvakodnevni pokušaj treba pozdraviti. I kao repertoarsku novost i kao izuzetnu glumačku kreaciju. Šovagovićeva scena, piše, u kojoj Đuka šiba nevidljive konje leteći glasom kroz prostor, jedan je od vrhunaca uloge, koja je u svim svojim dimenzijama minuciozno izrađena, ali se često doimlje suviše solistički izdvojena u prenaglašenoj dekorativnosti predstave.

O izdvojenoj sceni - šibanja konja , te  elementarnoj ljudskoj  nesreći , bijesu , obijesti , kako ju je promišljao na osnovi vlastita iskustva govorio je Fabijan Šovagović  također u emisiji Dokumentarna radio scena .

Osim na pozornici osječkoga HNK-a predstava se nastavila i u Fabijanovom rodnom mjestu Ladimirevcima, bilježe lokalni mediji. Pred rodnom kućom Fabijana u Ladimirevcima su, pored sestara, brata i drugih rođaka, dočekale i djevojke u bogatim narodnim nošnjama ovoga kraja. Ladimirevčani su dobili i svoj ulomak u kazališnim kritikama .." A da sama premijera prođe u još nešto povišenijem tonu od same izvedbe pobrinuli su se seljaci iz Šovagovićevog rodnog mjesta Ladimirevci. Spektakl koji su oni izveli na osječkim ulicama i pred kazalištem pred početak predstave i u samom kazalištu za vrijeme predstave i poslije nje, jedan je od rijetko uzbudljivih kazališnih trenutaka, kada između publike i izvođača nestaje rampe, kada duh predstave počne zajednički živjeti u svima.." pridometnuo je Foretić, a njegova kolegica Grgičević pridodala: " Igrajući prvi put sa osječkim ansamblom Fabijan Šovagović doživio je nešto neviđeno od svojih mještana iz sela Ladimirevaca, koji su ga kao na svadbu kolima dovezli do kazališta, a šokice u starim narodnim nošnjama su na kraju na scenu izašle da mu zahvale i čestitaju.."

Često se prenosi na divanima razgovor tadašnje ravnateljice Osnovne škole Ladimirevci Anice Angeli, koja je sudjelovala u svim društvenim događajima u selu, pa tako i u ovom nenadmašnom u cijeloj seoskoj povijesti. Naime, gospođa Angeli pitala je Fabijanova brata Franju što kaže na brata, a on je komentirao, kako je i zapisano, da to nije nikakav posao, tek gluma. Inače sve pojedinosti o Fabijanovom bratu mogu se pročitati u knjigama njegova unuka i književnika Tomislava Šovagovića: Rudnik čvaraka 1 i Rudnik čvaraka 2. Najcjenjenija ladimirevačka učiteljica Angeli sa uzdahom nam poručuje da su to bili nezaboravni dani.    

U čast glumcu i bećaru, a u inat zaboravu, kako sam naslovila ovaj tekst, očekujemo i ubrzanje gradnje Doma kulture Fabijan Šovagović u njegovu rodnom mjestu Ladimirevcima. Ondje bi se pohranila sva njegova ostavština, spomen na velikoga glumca, glumca od komada, ali i njegove sumještane, jer njihova je veza bila neraskidiva sve do njegove smrti 1. siječnja 2001. Đuka Begović bio je samo jedna od njihovih zajedničkih epizoda, uvertira u mnogo strastveniju interakciju, film „Sokol ga nije volio“, za kojega tvrde da je sljednik  Đuke Begovića.

U riznici govorne arhive Hrvatskoga pronašli smo i radio roman Đuka Begović iz 1973. Čini se da je kazališna praizvedba imala i svoju presliku u radio romanu. Radio roman ima pet epizoda koje je priredio Miroslav Mađer. Sudjelovali su članovi drame Hrvatskoga narodnoga kazališta u Osijeku s Fabijanom Šovagović u glavnoj ulozi. Urednik je bio Robert Tomović, redatelj Radojko Ježić, a glazbu je izabrao Branimir Mihaljević.

Koliko je bio inspirativan drugima potvrđuje i popis  Đuke Begovića  u dramskim i monodramskim izvedbama:

Đuka Begović, redatelj Ivan Marton, dramatizacija Miroslav Slavko Mađer, naslovna uloga Fabijan Šovagović, HNK, Osijek, 1973.,

Đuka Begović, redatelj Dušan Šuša, naslovna uloga Franjo Jelinek, Kazalište Joza Ivakić, Vinkovci, 1973.,

Đuka Begović, monodrama, Fabijan Šovagović, Teatar u gostima, 1970-ih,

Đuka Begović, monodrama, Ivo Gregurević, 1990-ih,

E, moj sokole, monodrama po motivima Đuke Begovića, Duško Valentić, Zlatko Vitez, Dramsko kazalište Gavella, Zagreb, 2003.,

Najbolje godine, monodrama po motivima Đuke Begovića, Duško Valentić, 2009.,

Đuka Begović, monodrama i bećarski mjuzikl, Srećko Berec, 2009.,

Đuka Begović, Ivica Koprivnjak, Amatersko kazalište Belišće, 2013.,

Play Kozarci, redatelj Himzo Nuhanović, Gradsko kazalište Joza Ivakić, Vinkovci, 2014.,

Najbolje godine, monodrama po motivima Đuke Begovića, Duško Valentić, 2009.,

Đuka Begović, monodrama i bećarski mjuzikl, Srećko Berec, 2009.,

Đuka Begović, Ivica Koprivnjak, Amatersko kazalište Belišće, 2013.,

Play Kozarci, redatelj Himzo Nuhanović, Gradsko kazalište Joza Ivakić, Vinkovci, 2014.,

Igrani film Đuka Begović u režiji Branka Schmidta, Zagreb-film, HRT, 1991.

Anica Bilić, KAZALIŠTE.hr, 15. prosinca 2021.