Kako se profesionalni vojnik, nakon mnogo lutanja, našao u zelenoj gradnji

Tenkist Mex, čije je sudjelovanje u Oluji zabilježeno poznatom fotografijom "Tenkiste na kninskoj tvrđavi", danas gradi kuće od prirodnih materijala i drži predavanja o takvim načinima gradnje. Umjesto umirovljenja ili daljnjeg vojnog aktiviranja on je izabrao svoj put, a kako je izašao iz rata, vojnog sustava, traume, PTSP-a i alkoholizma ispričao nam je u Prvoj crti.

Gorana Brumnića ratni je put vodio kroz razna bojišta od početka do kraja. Od Slavonije 1991 do Oluje na potezu Vrhovine - Plitvice - Udbina. Taj je put ovjekovječen i poznatom slikom u Muzeju Oluje. Nakon rata ostao je u vojsci i tu je već počeo tonuti sve dublje u alkohol. Bježao je od stvarnosti, neprestanog dokazivanja, previše slobodnog vremena. 

- Živio sam dan za danom i nisam vidio da propadam svaki dan sve više fizički i psihički. To je stvarnost dijela populacije hrvatskih branitelja koji su se u alkoholu pronašli, tu bi se učahurili. Tako sam se i ja učahurio i bilo mi je dobro dok sam bio pijan. A raspoloženja sam mijenjao od razdražljivosti do depresije. Tako je išlo sve dok na jednom terenu u Slavoniji nisam shvatio da sam odgovoran za tuđe živote, a pijan sam. I to je bio zadnji put.

Mislio je da će to moći sam, ali to nije išlo. Morao je potražiti stručnu pomoć. Standardno liječenje od tri tjedna za liječenje alkoholizma i PTSP-a nije bilo dovoljno.

- Pomoglo mi je 54 dana u psihijatrijskoj bolnici na Rabu. Nakon 54-tog dana doktor mi je rekao: Brumniću smatram da si sposoban izaći van u društvo i nadam se da se više nikad nećemo vidjeti ovdje. To je bilo 2004 i od onda se više nismo vidjeli. 

- Da bih se uopće liječio morao sam priznati samom sebi da sam duboko u alkoholu i da su mi živci slabi. Ljudi su pokušavali doprijeti do mene, ali tada nisam bio svjestan da izbjegavam razgovore i pomoć.

Brumnić danas kaže kako bez puno samohvale može reći da je zadovoljan svojim životom. Ima svoj kruh i svoj život koji je potpuno drugačiji od onoga u vojsci. Zadovoljan je kaže i lošim danima jer vjeruje da svojim iskustvom može pomoći drugim braniteljima. 

- Ni nakon liječenja nije bilo lako, cijelu godinu skrivao sam se od ljudi. Zašto? Jer sam izgubio povjerenje u njih.

Onda je polako počeo graditi prve zidove, ognjišta, krovove, on i prijatelji obnavljali su starine po Isti. 2007. prvi put se susreo s prirodnom gradnjom radeći žbuku na prvoj kući od slame u Istri koja je bila druga takva i u Hrvatskoj. 

Nakon toga put prirodne gradnje bio je otvoren. U Blatuši kod Siska kupio je komad zemlje i počeo graditi svoju prvu kuću. 

- Na obiteljsku kuću veličine 110 kvadrata potrošio sam 27 tisuća kuna i jako puno rada prijatelja koji su mi pomogli. Trebalo mi je preko dvije godine. Radio sam bez motorne pile, bez električnog alata, bez ikakvih alata. Dvije pile, čekić i sjekirica. Trajalo je više od dvije godine jer sam išao sistemom pokušaja i pogreške. Nakon toga bilo je još narudžbi. Danas surađujemo sa ZMAG-om iz  Vukomerića, držim predavanja na Akademiji prirodne gradnje. Držimo tečajeve, imamo i pokazne kuće u Vukomeriću. 

U Blatušu ga je privukla sloboda ljudi koji su tamo živjeli. S idejom o samodrživom i prirodnom životu s partnericom Aleksandrom Ožanić pokušao je živjeti u šumi. Bez vode, bez struje, s malim panelom, ali pokazalo se da im je to teško ostvarivo. Što zbog poslova, što zbog spoznaje da su ideje-ideje, a stvarnost je nešto drugo. 

- Ona nije toliko pripadala šumi kao ja, a ja sam se lakše uklopio gradu. Pa smo se vratili u Rijeku. 

U međuvremenu je i dalje radio na raznim projektima, od obiteljske kuće u Varaždinu, koja je u potpunosti napravljena od prirodnih materijala, do projekta obiteljske kuće novinara i književnika Ede Popovića u Stranici Gornjoj, gdje je rekonstruirana stara drvena kuća. Obnova Muzeja seljačke kuće u Varaždinskim Toplicama, gdje je stara kuća iz 1804. godine vraćena u prvobitno stanje. Sveukupno je radio na oko dvadesetak sličnih projekata, te ima oko dva-tri projekta godišnje, s obzirom na specifičnosti te gradnje. 

- Kuću od slame povezujem sa načinom života. Možemo imati kuću od slame, ali ako nastavimo starim načinom života, ništa se neće promijeniti.  Nije teško promijeniti pristup, samo malo izaći iz zone komfora i početi razmišljati o ovoj Zemlji koji jedinu imamo i koju svakim danom sve više zadužujemo. Trošimo resurse od slijedeće godine.