70. DLJI: Nakon čišćenja kamena zvuk u Kneževom dvoru ima drukčiju akustiku

70. DLJI: Nakon čišćenja kamena zvuk u Kneževom dvoru ima drukčiju akustiku

Dubrovačke ljetne igre

Trodnevni simpozij "Budućnost ambijentalne izvedbe" koji su organizirale Dubrovačke ljetne igre, povodom 70. godišnjice svog istraživanja ambijentalnosti i site-specific izvedbi, završava umjetničkim programom večeras na dvije lokacije.

Program su DLJI organizirale unutar projekta "Future Epics" podržanog od strane programa Europske unije Kreativna Europa – potprogram Kultura.

Drugi dan simpozija predavanje je održao dramaturg Rimini Protokolla i stručnjak za izvedbene studije Imanuel Schipper na temu "Građani na pozornici i kazalište kod kuće: o gradu kao izvedbi i suizvođačkoj publici u novijim predstavama Rimini Protokolla", a govorio je o mnoštvu projekata ambijentalnog i urbanog teatra koje je kroz dvadeset godina zajedno sa svojim suradnicima predstavio publici diljem svijeta, posebno se baveći pitanjem „Što je grad, ako ne ljudi“.

Njegova polazišna točka je „Grad kao izvedba i koprodukcija s građanima kao dio nje“, a da bi se konstruirala takva predstava mora se krenuti upravo od pitanja „Što je to grad, ako ne ljudi?“, iz čega nadalje proizlazi „Što je to teatar, ako ne ljudi, a pritom ne mislim na glumce“, kazao je Schipper.

Umjesto da glumac ide učiti od liječnika kako je to raditi njegov posao da bi ga zatim imitirao, pita se nije li bolje pozvati liječnika na pozornicu da sam pokaže ono što zna. Naravno, to se ne može raditi u svakoj situaciji niti se smatrati određenjem kazališta, ali Rimini Protokoll koristi uvođenje stvarnih ljudi kroz svojevrsni koncept dokumentarnog teatra po čemu je ovaj umjetnički kolektiv postao popularan. On ne gradi pozornicu na kojoj ljudi sjede već u potpunosti iskorištava ambijent koji se može gledati iz više uglova, nema isti završetak i za svakog sudionika je najčešće individualan.

Primamljivost grada krije se u tome što svi imaju različite uloge, kreću se prema nekome ili nečemu, ali gledajući s psihološkog aspekta i pitajući se kako koegzistirati u tom mnoštvu – odgovor se krije u velikoj količini povjerenja. Povjerenje je ono što je potrebno da bi građani mogli aktivno sudjelovati u njihovim predstavama. Svojom predstavom 100%, započetom u Berlinu prije nešto više od 10 godina, pokušali su napraviti objektivan prikaz grada s obzirom na statistički odnos stanovništva.

Produkcija ne bira sudionike, već svaki sudionik biva izabran od prethodnog sudionika prema statističkoj tablici koja mu je dana pri čemu jedan sudionik predstavlja 1% svoga grada. Nakon toga se upoznaju, djeluju, opredjeljuju, što otvara pitanja i daje odgovore što je grad i tko su ljudi u gradu koji ih okružuje. Nešto privatnija predstava za 15 ljudi odvija se u njihovim domovima. Onaj tko želi sudjelovati u predstavi mora omogućiti prostor oko stola za sudionike, a ima pravo pozvati samo jednog člana dok ostali kupuju kartu. Koncept je „Jednog poznaješ – a ostalima vjeruješ“.

Drugi govornik drugog dana simpozija bio je voditelj programa u francuskom Centre des monuments nationaux Simon Pons-Rotbardt, a u svom izlaganju posebnu je pozornost posvetio pristupu baštini. Njegova strast su monumentalne građevine (bazilike, crkve, muzeji) i prikaz pokretom, čime se bavi njegov projekt Spomenici u pokretu.

Njegove predstave su vezane uz teme rodne ravnopravnosti i multikulturalnosti te nerijetko šokiraju konzervativno kršćansko društvo jer se uz to te predstave postavljaju u sakralnim objektima. Pons-Rotbardt ističe da to njegov posao čini izazovnim, ali da njegova publika raste te da je na posljednjoj predstavi 80% gledališta činila upravo nova publika.

Jedan od ciljeva projekta je upravo to, dovesti novu publiku u sakralne i druge značajne kulturne objekte, ali i publici koja i inače dolazi na takve lokacije ponuditi nešto nesumnjivo drugačije. Nije mu strano ni nenajavljeno izvođenje predstava u velikim trgovinama (supermarketima), a tada je reakcija publike znatno objektivnija, a sam presjek publike predstavlja heterogenost društva, naveo je Pons-Rotbardt. Jako mu je bliska i tema odnosa turizma i domicilnog stanovništva jer i sam predstave postavlja na turistički frekventnim mjestima i upravo se oko toga, tijekom njegova predavanja, otvorila zanimljiva rasprava, a na pitanje iz publike o njemu posebno zanimljivoj lokaciji koju je vidio u Dubrovniku, naveo je košarkaško igralište podno Minčete.

Oba inozemna predavača su uspjela zainteresirali publiku svojim izlaganjima te su pitanja okupljenih bila brojna.

Danas, treći dan simpozija u palači u ulici Braće Andrijića održan je razgovor o prostoru i glazbi naslovljen Dubrovnik's Acoustics s Marijom Grazio, Tomislavom Fačinijem i Bojanom Grgićem koji je moderirala Iva Lovrec Štefanović.

Pojanviše se govorilo o Kneževom dvoru koji kao prostor glazbene izvedbe ima svoje prednosti i mane. Primjerice, činjenica da se koncert neizbježno odvija uz zvuk čiopa, zvonjavu sa zvonika, galamu s ulice i neposrednu blizinu publike, nekim izvođačima smeta, u što su se okupljeni uvjerili slušajući zvučne zapise iz arhive Hrvatskoga radija, dok je za neke, kako je Marija Grazio navela, taj dio prisnosti umjetnika i publike zapravo draž izvođenja u tom prostoru.

U Kneževu dvoru čuje se svaki detalj, kažu i svi sugovornici iz arhivskih zapisa ali i sudionici simpozija. Spomenuti su i drugi prostori na kojima je scensko izvođenje moguće no za glazbu dosta zahtjevno. Tako na Lokrumu vlaga lijepo nosi zvuk, ali raštimava instrumente, istaknuto je. Sugovornici su naglasili kako nije nemoguće pronaći prostor za velike orkestralne izvedbe, ali je u Dubrovniku to iznimno logistički zahtjevno stoga je nužna prava koncertna dvorana.

Koliko je akustika bitna u izvođenju glazbe i koliko je promjenjiv faktor, naglasio je Tomislav Fačini navodeći kako je prostor nakon čišćenja kamena dobio drugačiju akustiku. Kod zvučnih instalacija pristup je drugačiji, naglasio je Bojan Gagić. Zvučne instalacije nisu glazba, ne traže da publika nužno uživa, ne traže tišinu određeno vrijeme kao što je to na koncertima. Publika na instalacije dolazi u nepravilnom broju i vremenskom razmaku te uvijek može otići i doživjeti je prema svojim vlastitim ukusima i raspoloženjima.

Katkad već postoji zvučna instalacija koja traži svoj prostor, a u drugim slučajevima je taj redoslijed drugačiji. Svaki prostor otvara drugi koncept i kombinaciju rada.

Zvučni zapisi svih izlaganja i razgovora na simpoziju Budućnost ambijentalne izvedbe dostupni su na poveznici ovdje.

Trodnevni simpozij završava se večeras 20. srpnja zvučnom instalacijom "Sfere" Hrvoja Hiršla na tvrđavi Bokar s početkom u 20 sati, ostvarenom u koprodukciji Igara i Art radionice Lazareti, a unutar njihovog programa "Grad je mrtav. Živio Grad!", nakon čega je u 21.30 sati u Caffe baru Libertina interaktivna izvedba "Grad govori Držića" s dramskim umjetnicama Doris Šarić Kukuljica i Nataša Dangubić, a na sudjelovanje su pozvani i svi gosti Lućijeve Libertine.

Simpozij "Budućnost ambijentalne izvedbe" ostvaren je se u sklopu projekta "Future Epics" sufinanciranog od strane Europske komisije unutar programa Kreativna Europa – potprogram Kultura, uz podršku Ministarstva kulture RH, Francuskog instituta u Hrvatskoj, zaklade Caboga Stiftung te Društva prijatelja dubrovačke starine.