Koji su razlozi društvene i političke stabilnosti Dubrovačke Republike?

Koji su razlozi društvene i političke stabilnosti Dubrovačke Republike?

HAZU

U historiografiji posvećenoj Dubrovniku postoji nekoliko zaista velikih pitanja koja već generacijama, čak stoljećima fasciniraju istraživače. Neka od njih su, ako ne riješena, onda barem često spominjana.

Poput pitanja o razlozima nevjerojatno dugog opstanka sićušne državice ili načina na koji je ostvarila ekonomsku i kulturnu važnost neproporcionalnu svojoj veličini.

No, postoji još jedna velika zagonetka dubrovačke povijesti koja se mnogo rjeđe spominje, a možda je najveća od svih.

Naime, Dubrovačka Republika bila je jedna od društveno i politički najstabilnijih država europske povijesti. Tijekom gotovo 450 godina svog postojanja iskusila je samo dvije ozbiljne pobune, i to vremenski kasne, a prostorno periferne - pobunu na Lastovu ranih 1600-tih i u Konavlima 1799-1800. Uz društvenu, Republika je uživala i iznimnu političku stabilnost: institucije vlasti ostale su u osnovi iste od sredine 14. stoljeća sve do francuske okupacije, unatoč određenim reformama sredinom 15. i 18. stoljeća. Drugim riječima, tijekom gotovo pola milenija - i to burnog novovjekovnog razdoblja, drugdje obilježenog pobunama i revolucijama - Dubrovnik je uživao društvenu i političku stabilnost, iznenađujuću u najširim europskim razmjerima.

Nova knjiga Lovra Kunčevića "Vrijeme Harmonije", u izdanju Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, predstavlja pokušaj da se objasni ta iznimna činjenica. Točnije rečeno, ta knjiga je prvi sustavni pokušaj da se ispitaju razlozi za odsutnost ozbiljnih društvenih i političkih sukoba u Dubrovačkoj Republici, počevši od sredine 14. stoljeća do potresa 1667. godine.

Naravno, višestoljetna stabilnost Dubrovnika ne može se objasniti samo jednim razlogom: njezino objašnjenje nužno je polikauzalno, jer je bila posljedica međudjelovanja čitavog niza političkih, socijalnih i gospodarskih faktora. Stoga se u Kunčevićevoj studiji analiziraju najrazličitiji aspekti dubrovačke povijesti, od pomorstva i financija, preko društvenih struktura i Crkve, sve do institucija i političkog mentaliteta. U svakom od tih područja upozorava se na ključne faktore stabilnosti, odnosno na činjenice koje su ublažavale nezadovoljstvo, kanalizirale ga u prihvatljive oblike ponašanja ili otežavale njegovu eskalaciju u otvoreno nasilje.

Ova zanimljiva i inovativna studija sastoji se od pet poglavlja. U prvom Kunčević objašnjava specifičnosti problema stabilnosti i daje opsežnu listu pobuna i protesta u starom Dubrovniku, koja potvrđuje da se doista radilo o iznimno stabilnoj zajednici.

Drugo poglavlje posvećeno je analizi geopolitičkih i gospodarskih razloga stabilnosti. Ono ukazuje na stabilizirajući učinak koji su imali faktori poput dubrovačke neutralnosti i civilizacijske odijeljenosti od zaleđa, ali i gospodarskog prosperiteta ili pak masovne odsutnosti odraslih muškaraca zbog trgovine i pomorstva.

Treće poglavlje posvećeno je neuralgičnom odnosu plemstva i puka. S jedne strane, ono ispituje razloge za (relativnu) discipliniranost i mirnoću same plemićke elite, upozoravajući, na primjer, na njezinu izrazito trgovačku prirodu i manjak privatne moći zbog nedostatka veleposjeda i klijentelističkih mreža. S druge strane, to poglavlje analizira razloge za poslušnost građanstva i sitnog puka, upozoravajući na faktore poput slabosti dubrovačkih bratovština, snažnih veza s vlastelom i raznih mehanizama kojima je razvlaštenima kompenzirana isključenost iz vlasti. Jednako tako, ovo poglavlje ispituje ulogu Crkve u stabiliziranju dubrovačkog društva, analizirajući mehanizme patricijske kontrole nad njom, ali i načine na koje je pridonosila legitimaciji poretka.

Četvrto poglavlje posvećeno je institucijama i političkoj kulturi Dubrovnika. S jedne strane, ono analizira tri temeljne političke vrijednosti - kolektivizam, konzervativizam i ideal društvene harmonije - koje su “pripitomljavale” elitu i olakšavale funkcioniranje sustava. S druge strane, ono ispituje institucionalne mehanizme povezane s tim vrijednostima, koji su osiguravali kolektivno vršenje vlasti, sprječavali koncentraciju moći ili prikrivali plemićke sukobe od šire javnosti.

Konačno, zaključak ove studije rezimira rezultate i upozorava na njihovu relevantnost u širem kontekstu europske republikanske tradicije.

Sve u svemu, ovom zanimljivom i čitkom studijom Lovro Kunčević ukazao je na dosad zanemaren, a važan problem dubrovačke povijesti. Obuhvatnom i komparativnom analizom ponudio je odgovor na zagonetku poznatog dubrovačkog „sklada“ koji je, iznenađujuće u europskim razmjerima, trajao stoljećima. Konačno i možda najvažnije, time je ukazao na još jednu posebnost Dubrovnika, na još jednu specifičnost u njegovom bogatom povijesnom identitetu.

Ivana Cvjetanović