Gradoplov

Gradoplov

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN Stara je godina ili Silvestrovo, posljednji dan u godini, i noć uoči Nove godine. Silvestarska noć obilježava se proslavama dočeka Nove godine. Silvestrovo je dobilo naziv po papi svetom Silvestru I., koji ima spomendan toga dana. (1) Blagdan – Sv. Silvestra. Silvestrovo, 31. prosinca, obilježavao se i u kalendaru državnih blagdana Dubrovačke Republike. (2) Uz današnji dan, u katoličkom kalendaru upisana su imena: Silvestar, Goran, Katarina, Melanija i Silvije. (3) Na današnji dan, 31. prosinca 1426. godine, Dubrovčani i bosanski vojvoda Radoslav Pavlović sklopili su ugovor kojim Radoslav daje Dubrovčanima u potpunu vlast Konavle, Cavtat i Obod. (4) Na današnji dan, 31. prosinca, te 1957. godine, «na prvom katu istočnog krila Doma sindikata, nekadašnjeg Samostana svete Klare, otvoreno je zimsko kino «Jadran», prvo dubrovačko kino koje je, uz parter, imalo i balkon. (5) Na današnji dan, 31. prosinca 1994. godine, održan je prvi doček Nove godine na Stradunu. (6) Na današnji dan, 31. prosinca 1932. godine, u Dubrovniku je rođena dramska glumica Žuža Egrenyi. (7) Na današnji dan, 31. prosinca 1991. godine, u ponoć, u franjevačkoj crkvi održan je »Koncert mira«. (8) Istoga dana, Zapovjedništvo Združenog odreda HRM-a Dubrovnik zabranilo je okupatorima plovidbu Koločepskim kanalom. (9)

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN

U kalendaru državnih blagdana Dubrovačke Republike, 31. prosinca, obilježavao se  blagdan – Sv. Silvestra. Silvestrovo (31. prosinca) se proslavljalo u dubrovačkim crkvama, no nije bilo nikakva osobitog javnog rituala, osim kneževa odlaska na bogoslužje. Međutim, državne su institucije ipak nekim formalno­stima zatvarale službenu godinu: Malo vijeće i niz drugih dužnosnika opraštali su se od svojih funkcija, pregledavale su se stavke državnih troškovnika i računa te izricale globe dužnicima. Pratio ih je stari obred blagoslova službenih prostorija i skroman domjenak. Po povratku s ve­černje mise vlada se, naime, zadržavala u dvornici Malog vijeća. Dok su se predstavnici dubrovačkog klera penjali na gornji kat, pred kneza i malovijećnike dolazili su kanonici, u ime kojih je arhiđakon, uz naklon, upućivao poziv: “Invitavamo Gospodu Vaše Ečelence na obi­čajni blagoslov”. Na to je knez davao znak dvojici najmlađih malovijećnika da pođu s kanonicima, a sam je sa starijima ostajao na svom mjestu. Poslije blagoslova, kleru se služila zakuska na državni trošak, a od kneza očekivalo da od vlastita novca počasti slasticama i njih i više uredske službenike. (10) Toga dana, dakle, svake godine uoči blagdana Obrezanja i Sveta Tri Kralja, t.j, na današnji dan, 31. prosinca i 5. siječnja uvečer, nakon što bi završila večernja i u Dvoru bio obavljen uobičajeni blagoslov, pozvalo kler i državne glazbenike na tradicionalnu zakusku (collazione o merenda) u dvorani Velikog vijeća. Za tu namjenu iz državne blagajne se izdvajalo između 3 i 4 dukata, kojima je knez dodavao iznos sa svoje strane. Svećenstvo je u vijećnici bilo pogošćeno slatkišima (confetture, paste di zuchero). Nije posve jasno kako je čašćenje teklo, no iz troškovni­ka se može zaključiti da se hrana nije izlagala na zajedničkim stolovima* niti nudila redom, nego se svakoga posluživalo razmjerno njegovu dostojanstvu i položaju. Istom prigodom slali su se tanjuri sa slastica­ma u dvoranu Malog vijeća, da se pogoste sekretari i notari. Nekoliko članova Malog vijeća ovom je zgodom preuzimalo ulogu domaćina, no sam vrh vlasti (knez i stariji malovijećnici) morao se držati po strani: znalo se tko vlada a tko sluzi i bilo je nezamislivo da ta dva svijeta zajednički blaguju. (11) 

Običaj kolendavanja stara je dubrovačka tradicija koja se, srećom, očuvala do današnjih dana. Kolendom, koja, dubrovačku Badnju večer, kao i na današnji dan, 31. prosinca, Staru godinu, ispuni pjesmom i veseljem, - obitelji, prijateljima, znancima i sugrađanima čestitamo radosni blagdan Božića i Novu godinu. Upravo je običaj veselih ophoda, najčešće nazivan koledanje ili kolendavanje, bio znatno raširen po hrvatskom selu, a ponegdje je, kao u Dubrovniku, preživio do danas. U dubrovačkom se kraju kolende pjevaju na način da kolendari obilaze kuće čestitajući ukućanima Božić i Novu godinu te zauzvrat dobiju dar. Tragovi kolendavanja se, prema pisanju Maje Bošković-Stulli iz knjige „Pjesme, priče, Fantastika”, mogu naći još u 13. stoljeću unutar Statuta iz 1272. godine gdje se spominje badnjak kojega su pomorci unosili u Knežev dvor, pristavljali ga na vatru čestitajući knezu pjesmom. Za to su, naravno, bili i nagrađeni. U Statutu se spominju i novogodišnji čestitari, na današnji dan, 31. prosinca, - mesari, mlinari i ribari, koji su također čestitali knezu te kapetani i mornari koji su čestitke upućivali dubrovačkom nadbiskupu. Pouzdano se ne zna jesu li i oni u tim prilikama pjevali, ali se u tome ipak može prepoznati elementi kasnijih kolenda. Kolende se prema istom izvoru spominju i 1706. godine kada je dubrovački nadbiskup izdao zabranu svim crkvenim osobama da po gradskim ulicama izvode “popijevke, pučki zvane kolende te druge pjesme i svirku”. Ova zabrana svjedoči da je kolendavanje početkom 18. st. bilo veoma rašireno među crkvenim osobama i pukom. 1744. godine je dominikanac Serafin Crijević zabilježio sljedeće: “Običaj je da uoči nekojih glavnih svetkovina idu uvečer mladići iz puka pred kuće plemića i građana pjevati razne popijevke, za koje ih nagrađuju kakvim darom.” Na prijelazu u 19. stoljeće družine kolendara su uoči dana pojedinih svetaca te Božića, Nove godine ili Tri kralja pjevale kolende na ulicama i pred vratima prijatelja ili rodbine. Običavali su pjevati cijelu noć, a domaćini su ih častili zakuskom. U Dubrovniku i okolici kolendavanje je očuvano do danas, te se kolenda pjeva na Badnjak i Staru godinu, a kolendavanje je posebno omiljeno kod djece. No, kolendavanje je rašireno kako među djecom tako i među odraslima koji uz pjesmu i veselje s radošću dočekuju Božić. Stoga su ovi blagdanski dani jednostavno nezamislivi bez tog običaja. (12) 

U današnjem Radioplovu donosimo Vam priču iz prošlosti dubrovačkih krajeva, opis običaja za proslavu Stare i Nove godine u selima Dubrovačkog primorja. "(...)Poslije Božića i Stjepan dana, drugog dana Božića, svi ukućani prihvaćaju se svakodnevnih poslova u kući i izvan kuće. Uz ostale poslove djevojke u večernjim satima pripremaju suhe smokve i grančice (kimice) masline na koje nižu smokve. Na svakoj nanižu četiri, pet ili više smokava. Na vrhu kimice ostave tričetiri lista masline. Tako nanizanih 10 do 25 kimica sa smokvama abodu u jabuku ili naranču. Pri vrhu kimice se skupe i privežu. Ovako priređen ukras zove se kolenda. One se na staru godinu daruju rodbini i prijateljima dok ih djevojke potajno daju svojim vjerenicima ili simpatijama. Na današnji dan, 31. prosinca, na Staru godinu poslije podne i navečer igralo je kolo. Svatko se tome veselio jer je kolo predstavljalo izljev radosti i veselja. U kolu i oko kola vladalo je dobro raspoloženje, orila se pjesma, zapovijedi kolovođe i žamor ljudi i žena. Zanosno raspoloženje raslo je i dolazilo do najvećeg izraza na dočeku Nove godine. Redale bi se čestitke, ljubljenje i grljenje sa željama za dobro zdravlje i svako dobro. Pri dolasku u kolo djevojke bi mladićima darivale kolende. Po običaju novi zet u selu otvorio bi kolo. On bi tada častio igrače mjerom vina, a kolačima žene u kolu i oko kola. Među momcima i starijim ljudima bilo je oklada. Naprimjer, postavilo bi se deset, dvanaest i više kolača jedan poviše drugoga te bi odabranik koji se kladio udario šakom po kolačima. Vidjelo bi se koliko je kolača zdrobljeno i od toga je ovisilo da li je dobio okladu ili nije. Obično bi gubitnik platio vino i počastio prisutne. Nova godina protekla bi također u veselju; igralo je kolo do kasne noći, ali je ujutro svatko bio na svom poslu. Po danu se radilo, a navečer mladost iz susjedstva dolazila bi na sijela gdje bi se zabavljali u kominima uz vatru na ognjištu.(...)" (13) 

Već od 1358. nastojali su Dubrovčani u više navrata steći mirnim putem Konavle, a ponekad i Dračevicu, župu u sjevernom dijelu Boke Kotorske. U Konavlima su se za to vrijeme mijenjali gospodari. Početkom XV. st. ona su, u općem sastavu Bosne, u rukama moćnih feudalaca, i to istočni dio pod Sandaljem Hranićem a zapadni pod braćom Petrom i Radoslavom Pavlovićem. Sandalj Hranić izda 24. lipnja 1419. Dubrovačkoj Republici povelju kojom joj daje u potpunu vlasnost svoj dio Konavala, s time što se Republika obvezuje njemu i njegovim nasljednicima plaćati u to ime godišnji danak od 500 perpera, uz to će im u Župi dati zemljište vrijednosti 3000 perpera te u gradu Dubrovniku palače koje bijahu vlasništvo Simeta Gradića, a uz Sandaljevu su palaču koju on otprije ima. Dubrovčani izdaše njemu svoju povelju 29. lipnja 1419. i u njoj također navode spomenute svoje obveze, pa kažu da Sandalja, braću mu Vuka i Vukca, sinovca Stjepana i čitavo njihovo muško potomstvo primaju u red svoje vlastele. Osim tih dubrovačkih obveza, spomenutih na jednaki način i u Sandaljevoj i u dubrovačkoj povelji, Dubrovčani su Sandalju Hraniću odobrili i jednokratnu kupovnu isplatu od 36.000 perpera (12.000 dukata), od čega su mu odmah isplatili polovicu a drugu polovicu zadržali kao jamstvo dok im on potpuno ne osigura posjed ustupljene zemlje, ali uz 5% kamata za Sandalja. Istodobno su Dubrovčani nastojali dobiti i drugu zapadnu polovicu Konavala, koja je pripadala Pavlovićima. Od dva brata glavnu je riječ vodio Petar. I ovaj je, nakon dužih bezuspješnih pregovora, načelno pristao da im ustupi svoj dio Konavala, ali o tome nije izdao povelju. Dubrovčani ipak brže bolje požuriše da i od suverenog vladara, naime bosanskog kralja Stjepana Ostojića dobiju potvrdu o stjecanju čitavih Konavala. Stjepan Ostojić im tu povelju izda 4. prosinca 1419, njome potvrdi stjecanje cijelih Konavala s gradom Sokolom, izričito spominjući i Sandaljev i Petrov dio, kao i grad Sokol koji bijaše njihovo zajedničko vlasništvo. Nešto kasnije, i to 8. veljače 1420. izdadoše Dubrovčani kralju Stjepanu Ostojiću povelju kojom mu obećaše da će mu za tu potvrdu davati godišnje 500 perpera. Dubrovčani brzo zaposjednuše Sandaljevu polovicu Konavala, ali u Pavlovićevu nisu mogli ući jer im braća još uvijek nisu bila izdala povelju o tome. Uto se Sandalj Hranić i Pavlovići zaratiše. Na strani Sandalja bijahu Turci, i u tom ratu pogibe Petar Pavlović upravo od njihove ruke. Sandalj zauzme i Pavlovićevu polovicu Konavala te Cavtat i Obod, koji u strogom smislu nisu dio Konavala. Svojom poveljom od 30. svibnja 1420. Sandalj Hranić je i taj drugi dio Konavala, sa Cavtatom i Obodom, predao Dubrovčanima, uz njihovu obvezu da mu i za to plaćaju pet stotina perpera godišnje, dadu mu zemljište u Župi vrijedno 3000 perpera, a i palaču u gradu, nekoć vlasništvo obitelji Vukasović. U Bosni prilike nisu sređene, jer uz kralja Stjepana Ostojića i dalje djeluje protukralj Tvrtko II, koji se pojavio već u doba Ostojićeva oca Ostoje. Dubrovčani i s njime računaju, pogotovu kad je sredinom 1420. njegova moć toliko ojačala da je okružen mnogim bosanskim velmožama stolovao u gradu Visokom. Tada Dubrovčani i od njega isposlovaše da im posebnom poveljom od 16. kolovoza 1420. potvrdi vlastništvo nad čitavim Konavlima. Činjenica je ipak da Dubrovčani nisu zaposjeli drugu polovicu Konavala s Cavtatom i Obodom, već je njome zavladao Petrov brat Radoslav Pavlović. Dubrovčani su i od njega nastojali otkupiti posjed, ali je Radoslav dugo zatezao. Puno je još vremena prošlo prije no što su Dubrovčani napokon uspjeli. U prvi mah morali su se zadovoljiti s ugovorom o prijateljstvu sklopljenim s Radoslavom 3. studenoga 1420,koji se sastoji od dvije povelje, Radoslavove i dubrovačke. Tim ugovorom im Radoslav, uz uobičajenu potvrdu slobode dubrovačkim trgovcima, priznaje sa svoje strane vlasništvo nad onom polovicom Konavala, s gradom Sokolom, koju im je ustupio Sandalj Hranić. U idućem razdoblju dolazi do daljnjih razmirica i pregovora zbog kupnje Konavala, kao i obnova formalnog prijateljstva. Tako već slijedeće 1421. godine nastaju dvije povelje Dubrovčana, od 18. veljače i od 8. svibnja, kojima se utvrđuje prijateljstvo s Radoslavom i proglašava zaborav zbog svih nepravdi, a također i povelja Radoslava od 24. travnja kojom on, uz običajne fraze o prijateljstvu i zaboravljanju bvih nepravdi, potvrđuje sa svoje strane Sandaljevo odstupanje dijela Konavala. Godine 1422. opet dolazi do razmirica, a 1423. ponovno s jedne i druge strane nastaju povelje o prijateljstvu. Svojom poveljom od 15. veljače 1423. Dubrovčani primiše Radoslava i sve njegovo potomstvo u muškom koljenu u red dubrovačke vlastele, a on im 7. travnja 1423, uz ostale fraze, po treći put potvrđuje odstupanje Sandaljeva dijela Konavala. Bio je, eto, Radoslav vrlo darežljiv potvrđujući ono što je Sandalj Dubrovčanima već dao, a sam se nećkao da im odstupi svoj dio, pokazujući se u vođenju pregovora zaista svojeglavim. Napokon, kad mu je osobito zatrebalo novaca, pristade Radoslav Pavlović da Dubrov­čanima odstupi svoj dio Konavala, Cavtat i Obod. Na današnji dan, 31. prosinca 1426. godine, sklopiše on i Dubrovčani ugovor koji se sastoji od četiri povelje: dvije Radoslavove i dvije dubrovačke. Radoslav daje Dubrovčanima u potpunu vlast Konavle, Cavtat i Obod, a ovi se obvezuju da će njemu i njegovim nasljednicima davati 600 perpera godišnje, daju mu jednokratnu svotu u iznosu od 13.000 dukata, i to 12.000 na ime izravne kupnje, a 1000 kako bi Radoslav mogao na dubrovačkom teritoriju kupiti zemljište te vrijednosti. Od te svote 7000 dukata je Radoslav dobio odmah a 6000 je ostavio u Dubrovniku za 5% kamata i uz otkazni rok od dva mjeseca. Dubrovčani su mu osim toga dali dio zemljišta u Konavlima i palaču u Dubrovniku. Konavle Dubrovčani zaposjednuše 1427. Premda je Republika relativno lako stekla Konavle, morala je izvojštiti mnogu tešku borbu kako bi se u tom kraju i održala. (14) 

Odmah nakon uvođenja, tramvaj je u Dubrovniku, današnjim jezikom rečeno, bio pravi hit. Svjedoči o tome podatak da su u prvih deset dana prometovanja, od 22. do 31. prosinca 1910. godine, prevezao čak 19 168 putnika. Ako se zna da je Dubrovnik u to doba imao 12 000 stanovnika, to je zaista golem ostvareni promet. (15) 

Stvaranjem Nezavisne Države Hrvatskeu travnju 1941. g. genocid nad Židovima postao je stvarnost posvuda, pa i u Dubrovniku. Ustaški ministar Andrija Artuković već 22. travnja, te 1941. godine najavljuje da će vlada NDH »riješiti židovsko pitanje na isti način kao što ga je riješila njemačka vlada«. Analogno zakonskim odredbama i postupcima vlade NDH po nacističkom receptu, zaredale su i na dubrovačkom području mjere njenih organa. Slijedile su, po nacističkom receptu, zakonske odredbe vlade NDH, kao što su: o poništenju pravnih poslova između Židova, te onih između Židova i nežidova, o državljanstvu, po kojim propisima Židovi nisu »državljani«, već samo »držav­ni pripadnici« NDH, ili zakonske odrebe o zabrani ritualnog klanja i prodavanja ritualno zaklanih ži­votinja, pa i upotrebi takvog mesa. U lipnju 1941. odvedene su i iz Dubrovnika prve židovske žrtve u zloglasni ustaški logor Jasenovac. Stanje životne sigurnosti za Židove u Dubrovniku postalo je u jesen 1941. g. nešto povoljnije, kada su talijanske okupacijske vlasti preuzele civilnu vlast u Dubrovniku, i onemogućile daljnje deportacije Židova. Međutim, pod  pritiscima uskoro i Talijanske vlasti for­miraju svoje koncentracione logore. Na dubrovačkom području osnovani su na jesen 1942. g. logori u Kuparima, na otoku Lopudu i u Gružu, u zgradi nekadašnjeg hotela »Wregg«, gdje je zatvoren najveći dio dubrovačkih Židova. Do današnjeg datuma,  31. prosinca 1942. godine, završeno je to interniranje, sveukupno oko 1.700 Židova, muškaraca, žena i djece, uz najveću koncentraciju zatočenika u logoru Kupari. Internacijom skoro svih dubrovačkih Židova prestala je, dakako, svakim ra­dom i Židovska općina u Dubrovniku. U mjesecu svibnju-lipnju 1943. g. talijanske vlasti koncentriraju sve logoraše iz brojnih dalmatinskih logora, pa tako i one iz dubrovačkih su logora, u zbirni logor na otoku Rabu. I u mjesecima prije oslobođenja Dubrovnika 1944. g. vlasti ustaške NDH u Dubrovniku provodile likvidaciju židovskih radnji i imovine. Sve nekretnine prenesene su u gruntovnici u vlasništvo države NDH, pa tako i imovina Židovske općine zajedno s hramom. Prostorije sinagoge iznajmila je ta državna vlast na 99 godina »Hrvatskom radničkom savezu«, uknjiživši to i u zemljišnim knjigama. Ostala je neostvarena namjera ustaške vlasti da u prostorijama židovskoga hrama otvori javnu kuhinju za muslimanske izbjeglice. Od ukupno 87 dubrovačkih Židova prije početka rata u mjesecu travnju 1941. g., u narodnooslobodilačkom ratu su sudjelovala 24, od kojih su šestorica poginula. Kao žrtve fašizma život je izgubilo 27 osoba. (16) 

U Dubrovniku sve vrvi od četnika: u rujnu 1944., u vrijeme kapitulacije Italije, izbjeglička vlada u Londonu kani grad predati četnicima Draže Mihailovića, ali Nijemci su, okupiravši grad i okolicu, brži. Kad su četnici krenuli na Dubrovnik, na put su im stale partizanske jedinice i tako je Dubrovnik spašen za Hrvatsku, a poslije i oslobođen od Nijemaca Početkom rujna 1944. stanje u Dubrovniku i širem području krajnje je zamršeno. Grad drže Nijemci sa 369. pješačkim pukom iz 369. legionarske divizije. Tu su i postrojbe vojske NDH. Za razliku od svih hrvatskih gradova (osim Knina), tu je i četnička vojska Draže Mihailovića, koja tu legalno boravi kao u svom garnizonu i surađuje prvo s Talijanima, a potom i s Nijemcima i vojskom i vlašću NDH. U gradu je znalo biti čak do 1000 naoružanih četnika, tu dolaze, borave i sastanke održavaju brojni četnički vojvode i drugi časnici. Oko Dubrovnika je prvo Dubrovačka četnička četa, a onda i Dubrovački četnički korpus. Za kapitulacije Italije u rujnu 1943., izbjeglička vlada u Londonu imala je nakanu Dubrovnik predati četnicima Draže Mihailovića, ali Nijemci su ih preduhitrili i nakon Talijana okupirali grad i okolicu. Sve to dobro zna Zagreb, vlada i vojni stožer NDH, ali nitko se tome ne protivi niti tjera četnike iz hrvatskog Dubrovnika. Zašto? Evo nekih brzojava koje su UNS-i u Zagreb slali špijuni agenti iz Dubrovnika. Agent šifre Bić 1101, na današnji dan, 31. prosinca 1942. godine,  javlja: Četnici po Dubrovniku slobodno šeću, nalaze se u hotelu "Pošta" gdje je i njihovo zapovjedništvo. Nalaze se i u Gružu kod Iličkovića. Na Srđu su postavili četničku zastavu koju su Talijani skinuli. Četnici po gradu pjevaju: "Od Topole do jadranske plaže, sve su straže đenerala Draže..." Drugi ustaški agent, šifra Bić-1290, 27. listopada 1943. javlja Zagrebu: Dne 19. listopada 1943. poginuo je u borbi s partizanima četnik Đorđe Milojević iz Dubrovnika. Na sprovodu učestvovali svi Srbi iz Dubrovnika... U siječnju 1944. isti agent javlja: Sinoć, 8. siječnja 1944. četnici su nastavili pjevanje izazovnih i pogrdnih pjesama po gradu... Nešto iza toga isti javlja Zagrebu: Dubrovnik je prepušten na milost i nemilost četnika, koji uglavnom diktiraju Dubrovnikom... Narod želi da dođe bilo koja vojska pa bilo to i partizanska samo da se oslobodi od četničkog terora u Dubrovniku. U jednoj depeši ustaški agent javlja Zagrebu da se u Dubrovniku nalazi oko 600 do 800 četnika što u vojničkoj odori, što u civilu... I na kraju evo još jedne depeše od 11. travnja 1944. u kojoj i ovo stoji: Koncem ožujka u Trebinju je obavljen sprovod jednog četnika koji je poginuo u borbama s partizanima. Mrtvački lijes bio je pokriven srpskom zastavom, a počast mu je odao vod Vražje divizije (misli se na 369. hrvatsku legionarsku diviziju, prim. N.A.). Eto, hrvatski vojnici u njemačkoj odori stupali su za srpskom zastavom i odali počast zakletom neprijatelju svakog Hrvata... I tako unedogled. Partizanska obavještajna služba i maršal Tito na Visu znaju za ovo pa se Tito, među ostalim, toliko zalagao da se Dubrovnik što prije oslobodi. Osim toga, maršal ima dosta detaljnu informaciju o napadu četnika prema Dubrovniku u namjeri da se tu spoje s britanskom vojskom i Dubrovnik priključe Velikoj Srbiji. A sve je počelo u proljeće 1944. kad je četnički major Vojislav Lukačević kao izaslanik Draže Mihailovića bio u Londonu 20. ožujka 1944. i prisustvovao Druga dalmatinska ulazi u Dubrovnik nakon njegova oslobađanja 18. listopada 1944.vjenčanju kralja Petra II. Karađorđevića. Na svadbi on nosi uniformu kraljevskog ađutanta, a došao je preko Kaira s britanskim pukovnikom Baileyom, koji je boravio u štabu D. Mihailovića. U Londonu Lukačević dobiva upute da se vrati u Hercegovinu i krene na Dubrovnik. Njemu se pridružuje četnički major Ostojić i drugi. Dubrovnik ostaje hrvatski! (17) 

U današnjem Gradoplovu donosimo  zanimljivu priču iz povijesti dubrovačkih kinematografa. U drugoj polovici 1950-ih godina sindikalna organizacija ponovno se upustila u filmsku prikazivačku djelatnost. Najprije su u lipnju 1957. u atriju nekadašnjeg Samostana svete Klare, dodijeljenog na korištenje sindikalnoj organizaciji i prozvanog Domom sindikata, započele projekcije u sklopu ljetnoga kina «Jadran». Potom je, na današnji dan, 31. prosinca, te 1957. godine, «na prvom katu istočnog krila Doma sindikata, reprezentativne povijesne samostanske zgrade » otvoreno zimsko kino «Jadran», prvo dubrovačko kino koje je, uz parter, imalo i balkon. Dvorana je bila uređena u skladu s najvišim tadašnjim standardima. Novinar „Dubrovačkoga vjesnika“, toliko je bio fasciniran njezinim luksuznim uređenjem, da je opisao do najmanjih detalja. Kako ta kinodvorana više ne postoji, jer je preuređena nakon što je prostor Samostana svete Klare vraćen Crkvi, iz knjige Vedrana Benića Dubrovački Spomenar u kojoj prenosi novinske napise o izgledu kina „Jadran“ doznajemo: da je prostrana kino-dvorana  bila široka 8 i duga 26 metara, prostora određenog za sjedišta, te prostrani balkon, tako da je na balkonu i u parteru bilo mjesta za oko 400 gledatelja. Tlo u dvorani od šestog reda u parteru postepeno se uzdizalo, a jednako i prostor balkona. Zidovi dvorane bili su obloženi suvremenim izolacijskim materijalom zbog zahtjeva akustike. Ventilacija i zagrijavanje u ovom novom kinu bili su riješeni na tada najsuvremenijoj osnovi. Četiri ventilacijsla kanala dovodila su svježi zrak u dvoranu, a na plafonu se nalazilo 1100 rupa promjera 6 centimetara, koji su odvodili utrošeni zrak. Osim toga i prozori su se koristili za brže provjetravanje dvorane poslije završenih predstava. U dvorani je bilo ugrađeno prijatno indirektno osvjetljenje. Ovako uređeno, kino „Jadran“ za ondašnje gledatelje bilo je prava senzacija, nešto slično kao kada se u nekom gradu danas otvori novi multipleks, zapisao je Vedran Benić u knjizi Dubrovački Spomenar. (18) 

Do Domovinskog rata u Dubrovniku su najluđu noć pripremali pretežno hoteli ondašnje A kategorije i poneki veći restorani. Budući da poslije Domovinskog rata nije bilo sređenih hotelskih objekata, kako bi se nastavila tradicija, pojavila se ideja o proslavi na otvorenom. Novinar Raio Dubrovnika, Slobodan Nano Vlašić je predlagao da se na Stradunu organizira javna tombola–nešto slično onoj za Blagdana sv. Vlaha. Iz sigurnosnih razloga nije dozvoljena, pa je Radiopostaja to učinila putem svojeg medija na Staru godinu 1993.  Početkom jeseni 1994. godine, na neformalnom sastanku u Gradskoj kavani, na kojem su sudjelovali Dubo Milošević, Nano Vlašić i Lukša Lucijanović, razgovaralo se o svečanom dočeku Nove godine na Stradunu, kako to rade svi veći gradovi u svijetu, te je ta ideja predložena Gradu Dubrovniku. U utorak 20. prosinca 1994. na redovnom sastanku Poglavarstva Grada Dubrovnika raspravljalo se o proračunu te o još nekim pitanjima među kojima je prihvaćen prijedlog Dočeka Nove godine na Stradunu. Gradonačelnik Nikola Obuljen prihvatio je tu ideju kao i prijedlog o formiranju komisije za organizaciju dočeka.  Nositelji prvog javnog dočeka Nove godine na Stradunu bili su Poglavarstvo, Turističke zajednice, Radiopostaja Dubrovnik i Dubrovačke ljetne igre. A kako je tekao taj prvi doček Nove godine na Stradunu? Na današnji dan, 31. prosinca 1994. godine, oko 21,00 počela je svečana Novogodišnja lutrija koja se izvlačila ispred Crkve sv. Vlaha, a koju je prenosila Radiopostaja Dubrovnik. Poslije lutrije održana je modna revija, a nastupile su i brojne klape i grupe. Oko 23,00 Gradska glazba održala je mimohod gradom i koncert ispred Crkve sv. Vlaha. Članovi Folklorne grupe «Linđo» su skupa s ostalim sudionicima programa pjevali božićne i novogodišnje pjesme. Točno u ponoć otvoreni su pjenušci, a uz pjesmu i ples, proslava je trajala do ranih jutarnjih sati. Gradonačelnik Nikola Obuljen čestitao je svim Dubrovčanima i njegovim gostima uspješnu Novu godinu te sa suprugom prvi zaplesao valcer u novoj 1995. godini. Do ranih jutarnjih sati svirala je zabavna muzika i zabavljala brojne Dubrovčane koji su tako po prvi put sudjelovali na otvorenom dočeku Nove godine. Sljedeći doček Nove godine na Stradunu, bio je organiziran, pod nazivom Orlandov bal. (19) 

„Uoči prve godišnjiceNezavisne Države Hrvatske, 9. travnja 1942. godine, službeno je otvorena dubrovačka radijska postaja, Državna krugovalna postaja Dubrovnik, nakon 2. svjetskog rataRadio Stanica Dubrovnik, a od 1991. godine Hrvatski Radio Dubrovnik, koji u kontinuitetu od te 1942. godine do danas prati život i životne potrebe lokalnog stanovništva. Od svibnja 2003. godine Radio Dubrovnik dostupan je svojim slušateljima i na mrežnoj  stranici – najprije na adresi  radiodubrovnik.com, a od svibnja 2008. na domeni radiodubrovnik.hrt.hr. Prvi digitalni dnevnik Radio Dubrovnika emitiran je 21. veljače 2004. godine, a na današnji dan, 31.prosinca te iste 2014. godine,  program Radio Dubrovnika  prvi put se čuo putem interneta. Emitiranje je trajalo 72 sata. (20) 

BIOGRAFIJE DUBROVČANA RODOM I DJELOM

Na današnji dan, 31. prosinca 1880. godine, u Dubrovniku je umro franjevac, ljekarnik, malakolog, glazbenik i glazbeni arhivist Ivan Evanđelist (Vanđo) Kuzmić. Ljekarništvo je studirao u Padovi, a potom bio ljekarnik u ljekarni Male braće u Dubrovniku, gdje je također bio orguljaš, pjevač i zborovođa, a neko je vrijeme vodio i Gradsku glazbenu školu. Najzaslužniji je kao organizator, sređivač i prvi katalogizator glazbenog arhiva Male braće, koji je njegovim nadopunama postao najveća zbirka muzikalija u Dalmaciji. Bavio se i skladanjem crkvene glazbe. Skupio je vrijedne zbirke morskih i slatkovodnih školjkaša, od kojih je veći dio darovao zagrebačkomu Zoološkomu muzeju, a manji dio zbirkama zadarske gimnazije. Bavio se i narodnim imenima bilja, skupljao ih i slao polihistoru, jezikoslovcu, publicistu i prirodoslovcu Bogoslavu Šuleku. Ivan Evanđelist (Vanđo) Kuzmić rođen je u Dubrovniku 30. prosinca 1807. godine. (21)

Na današnji dan, 31. prosinca 1932. godine, u Dubrovniku je rođenadramska glumica Žuža Egrenyi. U rodnom gradu završila srednju glazbenu školu i gimnaziju 1950. Diplomirala na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu 1966. Djelovala je u Narodnom kazalištu »August Cesarec« (Varaždin, sezona 1956/57), Zagrebačkom gradskom kazalištu »Komedija« (sezona 1958/59), Dramskom kazalištu »Gavella« (Zagreb 1962); u dubrovačkom Kazalištu »Marin Držić« nastupala je od 1963. do 1986. kada odlazi u mirovinu. Ostvarila je značajne uloge i na Dubrovačkim ljetnim igrama; deset godina bila je Gruba u Držićevu Skupu, Jeljenka u Gundulićevoj Dubravki, Ore i Vica u Vojnovićevoj Dubrovačkoj trilogiji. Istaknula se također kao Stara (Eugene Ionesco, Stolice), Vinnie (Samuel Beckett, Divni dani), sinjorina Estera u istoimenoj monodrami Matka Sršena, i dramama Brechta, Pirandella i drugih. Kao članica Kazališta »Marina Držića« gostovala je u Moskvi, Sankt Peterburgu i Rigi s predstavama Vojnovićeva Ekvinocija i Kate Kapuralice Vlaha Stullija. Deset godina bila autorica emisije Tu je moj svijet, tu je moj dom na Radio-Dubrovniku, gdje je tumačila i ulogu Kate u  humorističnoj emisiji Na posjedu kod kundurica. Ostvarila je zapažene uloge i na filmu, te u televizijskim serijama. Dobitnica je Republičke nagrade (1971) za epizodnu ulogu kume Cane (B. Nušić, Vlast), Zlatne kolajne (1986) na Međunarodnom festivalu monodrame i pantomime u Zemunu za ulogu sinjorine Estere, Zlatnog smijeha (1986) na Danima satire u Zagrebu i priznanja Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske (1987) za dugogodišnji rad. S amaterskom kazališnom udrugom "Kolarin", režrala je predstave dubrovačkog govornog baštinskog traga: goldonijeve Ribarske svađe (2013.), i Matrimonijo autora Josipa Lovrića Jadrijeva (2014.). (22) 

DUBROVNIK U DOMOVINSKOM RATU

Na današnji dan, u utorak 31. prosinca 1991. godine, *posljednji dan godine bio je ujedno i 92. dan od napada na Dubrovnik. Vijest dana bio je koncert mira*. —Na pregovorima u Mokošici ponovno je raspravljano o upotrebi hrvatskog dinara, ali i ovaj put bez rezultata. —U ponoć, u franjevačkoj crkvi održan je »Koncert mira« na kojem su nastupili Nacionalni orkestar iz Toulousea, te solisti sopranistica Barbara Hendricks i violi­nist Jean Stanienda, a simbolično im se pridružio i dječji zbor »Mali raspjevani Dubrovnik«. Na programu su bila djelaj. S. Bacha i Mozarta. Uz brojne goste koncertu su prisustvovali i dr. Žarko Domljan, predsjednik Hrvatskoga sabora, Bernard Kouchner, francuski ministar, Steffan de Mistura, izaslanik glavnoga tajnika UN i predstavnik UNICEF—a, Tedjini Hadam, rektor sinagoge u Parizu, Peter Brook i Michel Piccoli. Koncert su prenosile brojne TV-stanice Europe i svijeta. —Iza ponoći neprijatelj je iz teških mitraljeza pucao prema Sustjepanu. (23) Zapovjedništvo HRM-a Dubrovnik zabranilo je na današnji dan, 31. prosinca 1991. godine, plovidbu Koločepskim kanalom. Okupatorsku komandu u Mokošici pak su obavijestili o zabrani i upozorili da PČ 178 i PČ 179 do 15 sati napuste luke Zaton i Slano »uz prethodnu najavu i odobrenje« jer da im se nakon toga »ne garantira siguran izlazak«. KVPSB ustvrdila je kako nije obvezna najavljivati plovidbu brodova JRM i da je plovidba Koločepskim kanalom bez ikakvih ograničenja. Uz to je tvrdila da njezini brodovi »plove na neofenzivnim zadacima i bez upotrebe oružja« te da je blokada Dubrovnika još na snazi pa hrvatski brodovi »mogu ploviti samo uz prethodnu najavu po našem odobrenju i obaveznom kontrolom u luci«. Ako pak budu pucali na njezine brodove, ona će »snagama flote, avijacije i dr. snagama uništiti ciljeve na otocima i obali«. U drugim porukama kaže da su raketiranjem brodova u području luke Slano »prekinuli obustavu vatre i ugrozili brod i živote posade« te »izazvali incidentnu situaciju koja zahtijeva naš odgovor«. Također povlači pristanak da se održava linija prema Otocima i Zatonu. (24) Iste te večeri, zapovjedništvu HRM-a u Dubrovniku, u zgradi Nautika na Pilama, na skromnom i svečnom prijemu za sve časnike i domaće i strane uzvanike, klapa Ragusa, koja je djelovala pri HRM-u, prvi put izvela je svačanu pjesmu maestra Đela Jusića Hrvatska ratna mornarica. (25) Tijekom Domovinskog rata svoje živote za slobodu Dubrovnika i Hrvatske dali su na Južnom bojištu brojni heroji iz svih krajeva naše domovine, pri­padnici brojnih postrojbi Hrvatske vojske. Na današnji dan, 31. prosinca 1992. godine, poginuo je pripadnik 144. brigade HV-e, Petar Tokić. (26) 

Izvori i literatura:

(1)https://hr.wikipedia.org/wiki/Silvestrovo

(2) NELLA LONZA, KAZALIŠTE VLASTI – CEREMONIJAL I DRŽAVNI BLAGDANI DUBROVAČKE REPUBLIKE U 17. I 18. STOLJEĆU, str. 336,337

(3)http://www.zupa-rovisce.com/hr/index.php/katolicki-kalendar#lipanj-2016

preuzeto sa www.bijakova.com

MARIJA, KATOLIČKI KALENDAR 2016.

(4) VINKO FORETIĆ, POVIJEST DUBROVNIKA DO 1808., PRVI DIO, Od osnutka do 1526., str. 191,192

(5) VEDRAN BENIĆ – DUBROVAČKI SPOMENAR, str.187

DUBROVAČKI VJESNIK, broj 379-380, Dubrovnik 31.12.1957., str.7

(6) LUKŠA LUCIJANOVIĆ, IZ POVIJESTI DUBROVAČKOG TURIZMA, str. 129,130

(7) HBL Sanja Repanić (1998)

(8) ZAPISI IZ OPKOLJENOG GRADA - DANI KOJI SE NE SMIJU ZABORAVITI, IVO STJEPOVIĆ, str. 87,88

*Časopis Dubrovnik, br. 2 1992. Dubrovnik u ratu, str 549

(9) POSLJEDNJA OPSADA DUBROVNIKA, TRPIMIR MACAN, Str. 118,119

(10) NELLA LONZA, KAZALIŠTE VLASTI – CEREMONIJAL I DRŽAVNI BLAGDANI DUBROVAČKE REPUBLIKE U 17. I 18. STOLJEĆU, str. 336,337

(11) NELLA LONZA, KAZALIŠTE VLASTI – CEREMONIJAL I DRŽAVNI BLAGDANI DUBROVAČKE REPUBLIKE U 17. I 18. STOLJEĆU, str. 224,225

(12)http://www.dulist.hr/ode-ode-nazdravlje-vam-2/215621/

(13) Izvor: tekst Mata Mojaša "Narodni običaji: svečanosti o Božiću i Uskrsu na području Dubrovačkog primorja i otoka"

https://www.facebook.com/durepublika

(14) VINKO FORETIĆ, POVIJEST DUBROVNIKA DO 1808., PRVI DIO, Od osnutka do 1526., str. 191,192

(15) VEDRAN BENIĆ – DUBROVAČKI SPOMENAR, str.66

(16) Dr BERNARD STULLI, ŽIDOVI U DUBROVNIKU, str. 83-90

(17) piše dr. sc. NIKOLA ANIĆ, SLOBODNA DALMACIJA

(18) VEDRAN BENIĆ – DUBROVAČKI SPOMENAR, str.187

DUBROVAČKI VJESNIK, broj 379-380, Dubrovnik 31.12.1957., str.7

(19) LUKŠA LUCIJANOVIĆ, IZ POVIJESTI DUBROVAČKOG TURIZMA, str. 129,130

(20) ADRIANA TOMAŠIĆ, MONOGRAFIJA RADIO DUBROVNIK - 70 GODINA, DOKUMENT JEDNOG VREMENA, JEDNOG GRADA I JEDNOG RADIJA

(21)http://www.enciklopedija.hr/

(http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/leksikoni/318-hrvatski-opci-leksikon)

(22) HBL Sanja Repanić (1998)

(23) ZAPISI IZ OPKOLJENOG GRADA - DANI KOJI SE NE SMIJU ZABORAVITI, IVO STJEPOVIĆ, str. 87,88

*Časopis Dubrovnik, br. 2 1992. Dubrovnik u ratu, str 549

(24) POSLJEDNJA OPSADA DUBROVNIKA, TRPIMIR MACAN, Str. 118,119

(25) Željko Filičić - sjećanje

(26) VJEČNI KAO DOMOVINA, SPOMENICA POGINULIM DUBROVAČKIM BRANITELJIMA U DOMOVINSKOM RATU, Autori spomenice: VARINA JURICA TURK, MIŠO ĐURAŠ, Str. -253-261-

O emisiji Gradoplov

Gradoplov - vremeplov kroz dubrovačka stoljeća, u formi radio kalendara prati događaje iz dubrovačke povijesti - društvena, kulturna, sportska, politička zbivanja, koristeći znanstvenu literaturu i suvremene medije. Emitira se svakodnevno u 8 sati i 20 minuta, reprizno u 18 sati i 20 minuta.

Pročitaj više

Gradoplov
Gradoplov

HRT – Radio Dubrovnik — Kultura, sport, obrazovanje, društvo, život, obitelj, umjetnost

Gradoplov - vremeplov kroz dubrovačka stoljeća, u formi radio kalendara prati događaje iz dubrovačke povijesti - društvena, kulturna, sportska, politička zbivanja, koristeći znanstvenu literaturu i suvremene medije. Emitira se svakodnevno u 8 sati i 20 minuta, reprizno u 18 sati i 20 minuta.

Najave

Gradoplov

Utorak, 10.12.2019. 08:20 - 08:27

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN Na današnji dan, 10. prosinca 1451. godine, u jeku rata sa Stjepanom Vukčićem Kosačom Vijeće umoljenih donosi zaključak o zauzimanju Konavala. (1) Na današnji dan, ...

Gradoplov
Srijeda, 11.12.2019. 08:20 - 08:27

Gradoplov
Četvrtak, 12.12.2019. 08:20 - 08:27

Sve najave
Poslušajte
Ponedjeljak, 09.12.2019 08:20

Ponedjeljak, 09.12.2019 08:20

Nedjelja, 08.12.2019 08:20

Nedjelja, 08.12.2019 08:20

Subota, 07.12.2019 08:20

Subota, 07.12.2019 08:20

Petak, 06.12.2019 08:20

Petak, 06.12.2019 08:20