Gradoplov

Gradoplov

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN Dušni je dan, spomen svih vjernih mrtvih. Uz ovaj blagdan, kao i za Dan Svih svetih, običaj je obilazak groblja i paljenje svijeća za pokojne. (1) 2. studenog, obilježavao se kao blagdan i u kalendaru državnih blagdana Dubrovačke Republike. (2) Uz današnji dan, u katoličkom kalendaru upisana su imena: Duško, Duška, Viktorin, Tobija, Margarita. (3) U Dubrovačkoj Biskupiji obilježava se - Dan smrti don Marijana Skomerže (1944-1998). (4)

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN

Dušni dan slavimo svake godine 2. studenoga, kada se sjećamo svih svojih dragih pokojnika. Pohodi grobovima i grobljima u tom pogledu redoviti su znak pažnje i vjere. Tog dana vjernici mole za duše svojih dragih pokojnika, za njih pale svijeće na grobovima, prisustvuju svetoj misi, povezujući se tako svojim molitvama s njima i moleći Božje milosrđe da ih što prije očisti od svih slabosti te da ih uvede tamo gdje s oka svaka suza nestaje. (5) 

U intervalu do Došašća kalendarom državnih blagdana Dubrovačke Republike dominiraju svetački blagdani (sanktoral) i spomen-dani. Potkraj ovog dijela godine uglavljeni su blagdani Svih svetih (1. stu­denog) i Dušni dan (2. studenog). Prvim blagdanom “kolektivno” su se slavili svi sveci kojima nije pripao poseban dan u crkvenom kalen­daru. Ranokršćanski trend da se zajedno časte grupe svetaca (jer se od njihova “zbornog zagovora” očekuje veća milost), dobio je u 8. stoljeću konačan izraz i fiksni datum: time je rođen blagdan Svih svetih. Dan kasnije slavio se Dušni dan, posvećen sjećanju na duše svih umrlih vjer­nika, u ufanju da se njihov put kroz Čistilište može pospješiti pobožnošću živih. Na Svisvete ujutro novoizabrani je knez, odmah po instalaciji, odla­zio na bogoslužje u katedralu, dok je na večernjicu poslijepodne i na Dušni dan išao na misu u crkvu onog samostana (Franjevačkog ili Do­minikanskog) u kojemu se ukopavala njegova obitelj. Bili su ga dužni pratiti samo oni malovijećnici i službenici koji su također ondje imali obiteljsku grobnicu. Državni ceremonijal nije nametao neko neu­tralno mjesto bogoslužja, nego je išao ususret obiteljskim motivima i priklanjao se onome kojemu je kneza vuklo štovanje vlastitih mrtvih, a ujedno se ostavljalo prostora drugima da pođu onamo gdje leže kosti njihovih predaka. (6) 

Prvi poznati dubrovački orguljaši, čini se, bili su i sami graditelji or­gulja. Takav je mogao biti Martin Balesterus, čije se orgulje spominju u ugovoru arhiđakona Bobaljevića o kupnji orgulja godine 1388. To što se s manje vjerojatnoće može naslućivati za Balesterusa, može se tvrditi za Johannesa de Sibiliju. On se prigodom izbora venecijanskog konzula na današnji dan, 2. studenoga 1389. godine, u dubrovačkoj katedrali (tu su strani građani birali svog konzula) na­ziva Johaninus ab organis.Tako su se redovito u onom vremenu nazivali orguljaši. I kanonik Vlaho Bobaljević bio je najvjerojatnije orguljaš, jer se inače drukčije ne može tumačiti činjenica da se pojavljuje kao kupac oma­njih orgulja. Prvi orguljaš stolne crkve, čija se služba može dokazati arhivskom vi­ješću, bio je svećenik Nicola Pavliccevich. On je za svoje orguljanje napla­tio od nadstojnika katedrale za godinu 1448, 24. travnja iste godine, 30 per­pera. Službu orguljaša obavljao je, po svoj prilici, do svoje smrti 11. ožujka 1466. godine. (7) 

U današnjem Gradoplovu donosimo dvije priče o dubovačkom vodovodu i fontanama. O cijeloj zamisli i okolnostima gradnje Velike fontane govori nekoliko sačuvanih arhivskih dokumenata.16 U ožujku 1437. Vijeće umoljenih odlučilo je da se fontana izgradi, a već 8. travnja predstavljen je projekt. Službenicima zaduženim za vodovod dozvoljeno je da se počne s radovima prema Onofrijevom prijedlogu, s time da je visina spremnika za vodu unaprijed određena na osam lakata (2,05 m). Nažalost, epidemija kuge na nekoliko je mjeseci prekinula rad dubrovačke uprave i tek u jesen iste godine donesena je odluka da se može nastaviti s radovima na vodovodu i fontani. Tako je Onofrio di Giordano della Cava u svoje ime i u ime suradnika17 Andreuzzija 2. studenog 1437. godine potpisao ugovor s Radovanom Radosalićem za izgradnju temelja ispred crkve sv. Klare. Ugovor o gradnji Velike fontane sklopilo je osam službenika vodovoda fontane, gospoda Petar Menze, Đuro Goze, Župan Bona, Jakov Georgio, Stjepan Zamagno, Junije Matijev Grade, Damjan Sorgo i Nikola Marinov Caboga s jedne strane, te majstor Onofrio della Cava s druge, i to 7. veljače 1438. godine (prijevod dokumenta: arhivski prilog 1). Kroz 32 odredbe detaljno su opisani i razrađeni svi dijelovi šesnaesterostrane građevine i određene su njihove dimenzije, kao i potrebni materijali. *U članku „Voda“ objavljenom u novinama Crvena Hrvatska, na današnji dan, 2. studenog 1897. godine, na trećoj je stranici opisano je stanje s vodovodom u Dubrovniku. Grad se u to doba zapravo opskrbljivao vodom Vlaha Kisića (vlasnik mlinova koji je nabavio dvije tlačne sisaljke za vodu i s kojim je Općina imala ugovor sve do 1927. godine) koja do grada dolazi „ko od milosti“, a navodi se i da postoje dvije lijepe česme, ona na Luži i velika kod Male Braće. Krajem svibnja 1806. godine Dubrovnik dolazi pod kratkotrajnu, ali značajnu francusku upravu, za vrijeme koje je 31. siječnja 1808. ukinuta Republika. Poslije toga, u siječnju 1814. Dubrovnik po drugi put dolazi pod austrijsku upravu (nakon razdoblja od 1797. do 1805.), u čijem je sastavu ostao sve do kraja Prvog svjetskog rata. Početkom 19. stoljeća povećani broj stanovnika grada Dubrovnika uslijed okupacija uzrokovao je i veće komunalne probleme.96 Oni su se očitovali i u nestašici vode koja je trajala od lipnja 1806. godine, kada su Crnogorci tijekom ratovanja na strani Rusa protiv Francuza topovskom paljbom sa Srđa presjekli vodovod kod izvora u Šumetu. Tadašnji policijski komesar Angelo Frezza bio je zadužen za nadzor i brigu oko opskrbe vodom i u više je navrata bezuspješno tražio sredstva za popravak vodovoda i javnih cisterni. U drugom desetljeću 19. stoljeća vodovod preuzima Dubrovačka općina i stanje se poboljšava. Godine 1836. donesen je Pravilnik o čuvanju i uzdržavanju vodovoda pod vlasništvom općine i u njemu su nabrojeni izvori i fontane među kojima se navodi i velika Onofrijeva fontana. No, i dalje su prisutni problemi oko osiguravanja dostatnih količina vode potrebne za sve veći broj stanovnika, (I ranije, još u 16. stoljeću, u ljetnim se mjesecima događala nestašica vode u Dubrovniku. Tako godine 1507., Martin Wanner, mladi hodočasnik u Svetu zemlju, bilježi kako tijekom lipnja, srpnja i kolovoza presušuju sve česme u gradu.) kao i za uvođenje tekuće vode u kuće. Općina ih, u okviru ograničenih financijskih mogućnosti, nastoji rješavati kao djelomične popravke, rekonstrukcije, preuređenja i ojačanja postojećih sustava. Unatoč tomu, stanje je s vremenom bilo sve lošije i primjerice godine 1897. vode u gradu gotovo da nije bilo, o čemu svjedoči i tada zabilježen slikovit opis Velike fontane: „U velikom bunaru one (fontane) kod Male Braće pijavica koliko ti drago, a Bog sam znade kad je očišćena bila. Istina čeka se uregjeni vodovod, ali dok ovaj dogje, još će mnogo vode proteći. Ne bi li se i ovo dalo popraviti?“99 Nažalost, tek sredinom 20. stoljeća dolazi do radova na rekonstrukciji i izgradnji nove trase vodovoda*. (8) 

Rješenjem Maloga vijeća, na današnji dan, 2. studenoga 1462. godine, prihvaćena je molba gastalda bratovštine drvodjelaca da se godišnji prilog bratima poveća s 2 na 3 dinara, u svrhu pomoći bolesnim članovima i za druge troškove bratovštine. Drvodjelci su jedno od najstarijih obrtnika u Dubrovniku. Među njima je bilo raznih majstora, maranguna, tesara, stolara, brodograditelja, veslara, bačvara, karpentara-koji su se bavili izradom namještaja i kalofata. Njihova bratovština postoji već od 1266. g. pod imenom sv. Andrije. Bratovština je do tada bila više duhovnog karaktera, među njima je bilo i drugih ljudi, pa i žena, te vlastele. U XV. stoljeću bratovština prima novo ime, pod imenom svog zaštitnika sv. Josipa, te krajem toga stoljeća dobiva i svjetovni i strukovni karakter. Od 1462. godine, i mimo volje, ulazak u bratovštinu postaje obavezan. 1514. godine brojala je 82 bratima. Naukovanje je trajalo 5-8 godina, a načnici su pored stana, hrane i odijela često dobijali na kraju naukovanja i alat za rad. (9) 

Dubrovčani su se oduvijek običavali pokloniti zapovjednicima stranog brodovlja, donijeti im dar i preporučiti se njihovoj zaštiti, usput ispitujući njihove namjere. To su učinili i kada je s juga stigla cjelokupna kršćanska flota, tzv. Svete lige protiv Turaka, nastala u veljači 1538. kada je u Mlecima došlo do sklapanja kršćanskog saveza, Španjolske, Venecije, Pape i Austrije. Sveta liga 28. listopada zauzela je tada turski grad Novi, ali prije nego što je došlo dubrovačko poklonstvo, Novi je pao. Hercegovačkom paši oni po posebnom poslaniku izjavljuju svoje žaljenje zbog pada Novog, koji bijaše pod njegovom nadležnošću, a istodobno na zamolbu španjolskog admirala Dorije udjeljuju ovome zajam od 10.000 dukata, maskirajući to tako kao da mu neki dubrovački trgovci posuđuju novac. Mlečani ni sad ne miruju. U ratnom vijeću saveznika pred zauzetim Novim oni predlažu da sada saveznici zauzmu Dubrovnik, koji ionako Turci namjeravaju zauzeti, pa je bolje da ih kršćani u tome preteknu. Admiral Doria i napuljski namjesnik Fernando Gonzaga tome se odlučno usprotivile, tim više što je Gonzaga imao izričitu uputu od Karla V. da »s Dubrovnikom postupa kao sa caru prijateljskim i savezničkim gradom«. Ratno vijeće nije prihvatilo mletački prijedlog i Dubrovnik je još jednom bio spašen. Admiral Doria sve je to priopćio Dubrovčanima, pa dubrovačka vlada, na današnji dan, 2. studenog 1538. godine poduzme daljnje mjere opreza. Veliko vijeće zaključi da u predgrađima valja srušiti sve kuće i vrtne ograde, izguliti sva stabla, ukloniti materijal s ruševina i poravnati zemljište, kako sve to ne bi moglo poslužiti neprijatelju kao uporište protiv grada. Privremeno nisu dirali crkve, mlinove, mastionice sukna i radionice sapuna, stakla i koža. Do navale na Dubrovnik ipak nije došlo, jedino su kršćanski vojnici kadikad na svoju ruku provaljivali u Konavle u pljačku. Doria se pokazao prijateljem Dubrovnika i time što mu je poslao u pomoć vojnoga graditelja Antonija Ferramolina. Uz ostale mjere opreza, Republika, kao što smo već naveli, u tim burnim vremenima mnogo polaže i na utvrđivanje grada. Od 1535. do 1538. uređuje po novom modelu kameni most i vrata od Pila. Sada, 1539, po nacrtu Ferramolina izgrađuje Revelin na tvrđavnoj platformi koja je otprije postojala. Ferramolino je savjetovao Dubrov­čane i o daljnjem utvrđivanju grada, a na odlasku nije htio primiti ni plaću, na što ga Dubrovčani darovaše iz kurtoazije. (10) 

O društvenoj problematici vezanoj za kazališne priredbe u poslijepotresnom Dubrovniku postoji više podataka. Jedan od njih je odluka koju je Malo vijeće donijelo na današnji dan, 2. studenoga 1748. godine, kojom Malo vijeće ponavlja odluku iz svibnja iste godine, po kojoj ne smije nitko prisustvovati kazališnim priredbama s maskom na licu, postrožujući kaznu za prekršitelje od jednog mjeseca zatvora na dva mjeseca i odredivši da na ulazu u kazalište treba bili postavljeno 5 vojnika koji će pazili da se zabrana poštuje. Također određuje da se stolice ne smiju unositi u kazalište nego poslije podne onoga dana kada se izvodi priredba. (11) 

Sve do 1837. godine nije bila otvorena javna škola za djevojčice. Još 1836. godine bilo je pet privatnih škola u kojima je poučavalo sedam učiteljica. 31. listopada 1837. godine odlučeno je da se u Dubrovniku osnuje javna ženska  škola s dva razreda. Škola je otvorena već dan kasnije, na današnji dan, 2. studenog, te 1837. godine. Prve učiteljice na ovoj javnoj školi bile su Mare Badnjinović i Frane Milašinović. Kasnije je primljena i treća učiteljica. Ova se škola 1883. godine posve odvojila od muške osnovne škole. Upravu Škole preuzelaje jedna od učiteljica. Tako se radilo kratko vrijeme. Već je u idućoj Školskoj godini ova škola pretvorena u vježbaonicu ženske učiteljske škole. Prva javna škola za djevojčice otvorena je dakle u prvoj polovici XIX. stoljeća, kada je porasla briga za odgoj i obrazovanje djevojčica. No, to se odnosilo samo na Grad. U selima se ženskoj djeci u ovom razdoblju ne posvećuje pažnja. (12) 

Dubrovnik je u svojoj dugoj povijesti doživljavao mnogobrojne oluje, ali ono što im se događalo, na današnji dan, 2. studenoga 1906. godine, premašilo je sve dotadašnje. Dan je bio običan, s manjim jugom, ničim ne nagovještavajući ono što će uslijediti. Oko 20 sati oluja je krenula takvom žestinom da se nitko u gradu nije sjećao sličnog događaja. More je prelijevalo preko zidina, a svakoga trenutka je izgledalo da će se srušiti poznata hridina Penatur. I upravu tu ispod Lovrijenca sedmoro ljudi pokušalo je spasiti barke izvučene na kraj. U jednom trenutku val je poklopio svu sedmoricu, a u ponovnom naletu za jednoga od njih više nije bilo pomoći – val ga je bacio u more, gdje se i utopio. U Kuparima, nošena strašnim vihorom trabakula "Lucietta" bačena je na hridine i u potpunosti uništena, dok se posada srećom uspjela spasiti. Istovremeno talijanski parobrod "Brindisi" na putu za Dubrovnik oluja je zatekla kod Meljina, te ga nasukala, srećom na plićini, te su se putnici i mornari plivajući do kopna spasili. oluja je trajala samo jedan sat, ali je ostavila strahovite posljedice. (13) 

BIOGRAFIJE DUBROVČANA RODOM I DJELOM

Na današnji dan, 2. studenoga 1949. godine, u Majkovima u Dubrovačkom primorjurođen je Pero Zec(inspektor). Autolakirer, trajno nastanjen u Dubrovniku. U Domovinski rat uključio se dragovoljno 28. lipnja 1991. Poginuo je 7. listopada 1991. u Orašcu prilikom povlačenja s borbenog položaja na Osojniku. (14)               

DUBROVNIK U DOMOVINSKOM RATU

Na današnji dan, u subotu 2. studenog 1991. godine, od 16 sati gađalo se iz svih oružja i oruđa s mora i kopna po cijelom području grada, posebice po Gružu i Lapadu, ***gdje su stradale  mnoge kuće, i Dječji vrtić  "Anuška Radeljević"***. Hoteli na »Babinu Kuku«, u kojima su smještene izbjeglice, ponovno su bili na meti. Napada nisu ostali pošteđeni ni Komolac, Stara i Nova Mokošica, gdje je izgorjelo brodogradilište. **Granate su padale po Sv. Jakovu i Zlatnome potoku.  U 17:20 sirena se oglasila znakom opće opasnosti.** Na Dančama je pogođena crkva Neoskrvnjenog začeća. Pogođena je i pekara »Orlando«. *Tijekom najtežih ratnih dana pekara  "Orlando" radila je punom parom. Kruh se pekao s dvije automatske linije, po 18 sati dnevno. Dostava je funkcionirala bez zastoja. 2. studenoga kada je pekara Orlando pogođena, poremećena je bila kratkotrajno opskrba, ali nakon što su oštećenja ubrzo sanirana, proizvodne linije krenule su s radom i radile neprekidno 31 sat. Već u nedjelju oko 15 sati krenuo je prvi kruh Dubrovčanima iz pekare i od tada su se proizvodnja i opskrba odvijali bez zastoja*. **Pucnjva je s prekidima trajala do iza ponoći.** Te noći na Lapad, Gruž i Mokošicu palo je oko 120 granata. (15) Do dogovorenog početka popravka električnih i vodovodnih instalacija u Komolcu tog 2. studenoga nije došlo. Toga dana, naime KŠOD prosvjedovaoje protiv pucanja iz minobacača (120 mm) i pješačkog oružja ujutro (6:35 — 7:30 sati) »u predjelu gradskog naselja Mokošica« i okrivljuje napadača da »time svjesno i namjerno« onemogućava radove. Prosvjeduje i zbog jačanja snaga na Žarkovici. Napominje da je zaposjednuto i selo Bratitovo te da se pljačkaju i pale kuće u Donjemu i Gornjemu Brgatu, a da se hrvatska strana držala primirja i nije odgovarala. Općina je pak Glavni stožer Oružanih snaga RH izvijestila da je te noći na Lapad, Gruž i Mokošicu palo oko 120 granata te da su oštećene i razorene zgrade (kao »Auto-Dubrovnika«, Atlantske plovidbe, Dječjega vrtića »Anuške Radeljević«, zgrada solidarnosti i mnogi stambeni objekti). (16) *U borbi s neprijateljem na Pobrežju, 2. studenoga 1991. godine, poginuo je pripadnik Omiške bojne 114. brigade HV-e, Neven Pavić*. **Na stonskoj bojišnici kod mjesta Zaton Doli, prilikom izvršenja borbene zadaće poginuo je pripadnik HV-e Ante Babić**. ***Na Južnom bojištu, toga dana poginuli su pripadnici 116. brigade HV-e: Stipe Buljubašić, Ante Kuran i Ante Rebac***. (17) 

Izvori i literatura:

(1) DIREKTORIJ ZA EUHARISTIJSKA SLAVLJA I ČASOSLOV DUBROVAČKE BISKUPIJE

(2) NELLA LONZA, KAZALIŠTE VLASTI – CEREMONIJAL I DRŽAVNI BLAGDANI DUBROVAČKE REPUBLIKE U 17. I 18. STOLJEĆU, str. 231

(3) http://www.zupa-rovisce.com/hr/index.php/katolicki-kalendar#lipanj-2016

MARIJA, KATOLIČKI KALENDAR 2016.

(4) DIREKTORIJ ZA EUHARISTIJSKA SLAVLJA I ČASOSLOV DUBROVAČKE BISKUPIJE

(5) https://www.bitno.net/vjera/pitajte-svecenika/sto-slavimo-na-blagdan-svih-svetih-sto-na-dusni-dan/

(6) NELLA LONZA, KAZALIŠTE VLASTI – CEREMONIJAL I DRŽAVNI BLAGDANI DUBROVAČKE REPUBLIKE U 17. I 18. STOLJEĆU, str. 355,356

(7) MIHO DEMOVIĆ, GLAZBA I GLAZBENICI U DUBROVAČKOJ REPUBLICI: OD POČETKA XI. DO POLOVINE XVII. STOLJEĆA, str. 49,50

(8) Krasanka Majer Jurišić, Edita Šurina, Velika Onofrijeva fontana u Dubrovniku

povijesnoumjetnička i konzervatorska studija; Mala biblioteka Godišnjaka

zaštite spomenika culture Hrvatske, svezak 16, 2016., str. 11,* 27,28

http://www.min-kulture.hr/userdocsimages/Bastina/Ministarstvo%20kulture%20MALA%20BIBLIOTEKA%202015%20WEB.pdf

(9) Hrvatski radio – I. program, Radio kalendar - Dogodilo se na današnji dan, urednica: Seida Obarčanin, pripremila: Maja Nodari, tekst: MATO KAPOVIĆ

(10) VINKO FORETIĆ, POVIJEST DUBROVNIKA DO 1808., DRUGI DIO,  RAZDOBLJE 1526-1808., str. 40,41

(11) MIHO DEMOVIĆ, GLAZBA I GLAZBENICI U DUBROVAČKOJ REPUBLICI: OD POLOVINE XVII. DO PRVOG DESETLJEĆA XIX. STOLJEĆA, str. 116

(12) IVO KARAČ, POVIJEST OSNOVNOG ŠKOLSTVA U DUBROVAČKOM KRAJU, str. 81

(13) Hrvatski radio – I. program, Radio kalendar - Dogodilo se na današnji dan, urednica: Seida Obarčanin, pripremila: Maja Nodari, tekst: MATO KAPOVIĆ

(14) VJEČNI KAO DOMOVINA, SPOMENICA POGINULIM DUBROVAČKIM BRANITELJIMA U DOMOVINSKOM RATU, Autori spomenice: VARINA JURICA TURK, MIŠO ĐURAŠ, Sunakladnici: UDRUGA RODITELJA POGINULIH BRANITELJA DOMOVINSKOG RATA, DUBROVNIK, UDRUGA UDOVICA HRVATSKIH BRANITELJA IZ DOMOVINSKOG RATA RH, DUBROVNIK, Str. -97-

(15) Časopis Dubrovnik, br. 2 1992. Dubrovnik u ratu, str 533

*DUBROVAČKI VJESNIK—RATNO IZDANJE br. 12 — 2. studenoga 1991.

**ZAPISI IZ OPKOLJENOG GRADA - DANI KOJI SE NE SMIJU ZABORAVITI, IVO STJEPOVIĆ , str. 36,37

***DUBROVAČKI VJESNIK—RATNO IZDANJE br. 13 — 6. studenoga 1991.

(16) POSLJEDNJA OPSADA DUBROVNIKA, TRPIMIR MACAN, Str. 59,60

(17) VJEČNI KAO DOMOVINA, SPOMENICA POGINULIM DUBROVAČKIM BRANITELJIMA U DOMOVINSKOM RATU, Autori spomenice: VARINA JURICA TURK, MIŠO ĐURAŠ, Sunakladnici: UDRUGA RODITELJA POGINULIH BRANITELJA DOMOVINSKOG RATA, DUBROVNIK, UDRUGA UDOVICA HRVATSKIH BRANITELJA IZ DOMOVINSKOG RATA RH, DUBROVNIK, Str. 31, *Str. -116- Neven Pavić, **Str. -115- Ante Babić , ***Str. -253-260-

O emisiji Gradoplov

Gradoplov - vremeplov kroz dubrovačka stoljeća, u formi radio kalendara prati događaje iz dubrovačke povijesti - društvena, kulturna, sportska, politička zbivanja, koristeći znanstvenu literaturu i suvremene medije. Emitira se svakodnevno u 8 sati i 20 minuta, reprizno u 18 sati i 20 minuta.

Pročitaj više

Gradoplov
Gradoplov

HRT – Radio Dubrovnik — Kultura, sport, obrazovanje, društvo, život, obitelj, umjetnost

Gradoplov - vremeplov kroz dubrovačka stoljeća, u formi radio kalendara prati događaje iz dubrovačke povijesti - društvena, kulturna, sportska, politička zbivanja, koristeći znanstvenu literaturu i suvremene medije. Emitira se svakodnevno u 8 sati i 20 minuta, reprizno u 18 sati i 20 minuta.

Najave

Gradoplov

Subota, 05.12.2020. 08:20 - 08:27

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN Na današnji dan, 5. prosinca 1334. godine Veliko Vijće ustanovilo je instituciju kneza Pelješca (Comes Puncte) i propisalo način njegova izbora. (1) Na današnji dan, ...

Gradoplov
Nedjelja, 06.12.2020. 08:20 - 08:27

Gradoplov
Ponedjeljak, 07.12.2020. 08:20 - 08:27

Sve najave
Poslušajte
Petak, 04.12.2020 08:20

Petak, 04.12.2020 08:20

Četvrtak, 03.12.2020 08:20

Četvrtak, 03.12.2020 08:20

Srijeda, 02.12.2020 08:20

Srijeda, 02.12.2020 08:20

Utorak, 01.12.2020 08:20

Utorak, 01.12.2020 08:20